Autor: Sandi Sadar Šoba
Datum intervjua: 08.12.2006
Sveti Lovrenc na Pohorju nije baš mjesto koje bi mi budilo nadu da se tamo uopće događa išta glazbeno, a upravo odande dolazi zagrijana petorka glazbenih zanesenjaka koja se zove Marzla Vada. Ne namjeravaju vas uvjeravati da su otkrili nešto novo. Samo vam natoče čašu čiste vode i daju do znanja da iza svega napravljenog, odsviranog ili rečenog stoje više nego u potpunosti. Lani je izašla ploča Med Venero in Jupitrom. Oblikom i stilom poprilično puno i sočno domaće izdanje. Više od imena privukao me videospot. Hrpa sjena golih djevojaka. Eklektična vizija ušima probavljivog popa i funka koja se povezuje s erotikom… Doista bi bilo lijepo upoznati njihove glavne argumente kojima bi mogli čvrsto zacrtati svoj put unaprijed. Mnogi slovenski bendovi sanjaju samo o ploči i nekoj svirci. Obično nema vizije. Je li i s njima tako? Po odgovore na postavljena pitanja otišao sam do Marka, pjevača, ozbiljnog pjesnika, otvorenog duha i gotovo uvijek dobre volje. S glazbom je potpuno povezan i po službenoj dužnosti, jer ga možete prepoznati kao prodavača ploča u ljubljanskom Mülleru na Čopovoj. Nakon završenog radnog dana otkinuo je malo vremena i za nas. Sjeli smo na čaj u jedan od ljubljanskih lokala i započeli razgovor.
Sandi: Bok, Marko. Sjeli smo u lokal i zato da možemo načeti temu Marzle Vade. Uz izlazak ploče prvo iskrene čestitke. Uspješno ste preskočili početne probleme i svoj prvijenac postavili na tržište. Zanima me zapravo sam koncept ploče. Kakva je bila vaša idejna zamisao s kojom ste i kao bend krenuli?
Marko: Pa ne znam je li na početku bilo neke velike idejne zamisli. Mi smo zapravo krenuli iz ništa – nitko zapravo nije ništa znao. Išlo je o tome da smo se prije toga sastajali i slušali ploče, a onda smo rekli “Zašto ne bismo i mi svirali?”, ali to je bilo davno. I… Onda smo se pač družili i preko tog druženja došli smo do toga da bismo napravili neki bend. Na početku smo se, naravno, učili, ne. Postupno nam je to učenje, sviranje obrada, išlo na živce pa smo se odlučili za autorski rad. Iako, prije nego što je došlo do ploče, silno smo puno svirali – bili smo kao nekakav juke box. Pa tražili smo neka iskustva. Svirali smo po tri sata s nekim pauzama po svim birtijama. Kilometražu smo skupljali, ne. Usput smo i prestali na dvije godine, pa smo se opet skupili. Ne znam… Ali pjesme su cijelo vrijeme nastajale. I kad je došlo do toga da smo mogli početi razmišljati o ploči, malo smo se čvršće bacili na preradu pjesama i tako dalje te tražili ljude s kojima bismo to mogli napraviti. Netko nam je savjetovao da kontaktiramo Žarea (Paka op.p.), kao da bi nam on najbolje napravio taj stil glazbe. Ja sam ga nazvao i on je rekao da nas je vidio na jednom koncertu – bili smo naime pobjednici jedne rockijade 2006. ili ne znam koje godine, jer je to već tako davno – i da su mu se učinili fora. Onda smo se dogovorili na kavu, mi smo mu dali demo, a on nas je zatim nazvao i rekao da će raditi. Valjda… Imali smo naravno problem s novcem i nikako ga nismo mogli platiti koliko on inače odluči da će biti plaćen, tako da je on to otišao raditi… Stalno je govorio da je to, kako već, da to nije projekt, nego da je to kompleksna glazba i da je to razlog zbog kojeg se odlučio raditi s nama.
Sandi: S obzirom na to da je ploča izdana u samizdatu, osnovna sredstva, i uz pomoć sponzora, morali ste skupiti sami.
Marko: Da.
Sandi: Ploča je ugledala svjetlo dana. Kako je sada s promocijom? Jeste li zadovoljni prvim reakcijama na ploču i vraćaju li vam se postupno plodovi vašeg rada?
Marko: Ne, ne… Mislim – financijski se ne vraćaju, jer je situacija u Sloveniji (valjda znaš) vrlo zajebana. Pogotovo kad je riječ o autorstvu. A mi smo tako mali bend da smo tolike obrade koje smo u ono vrijeme svirali, a nismo se previše eksponirali, tako da sada na koncertu ne sviramo ni jednu jedinu obradu. Odsviramo cijeli koncert svoje autorske glazbe i to zna biti za slušatelje prilično naporno, jer ne poznaju. Osim toga, nije oblikovano toliko klubova da bi se točno znalo gdje se što događa, jer svirke uvijek moramo tražiti posvuda. Mi idemo svirati tamo gdje nam daju nešto novca i neke prave uvjete za svirku – da se pač čuje i da nije sve nekako u pizdi, nego mora zvučati sound. To je zapravo najveći uvjet – da zvuči kako treba, jer imamo i mašinu uz sebe pa je dosta zakomplicirano. Pogotovo za takav sound kakav bismo sami htjeli.
Sandi: S prvijencem je postavljena vaša zvučna slika koja koketira, s jedne strane, s pop ritmovima, s druge s rock osnovom, a usput i s funkom i sličnim. Je li slika koja je izgrađena već potpuna ili je i dalje riječ o nekoj unutarnjoj evoluciji i progresiji u smislu traženja vlastitog izraza?
Marko: Ne, ne, ne… Još se uvijek tražimo. To je ipak samo prva ploča, a s obzirom na to da smo mi već prilično dugo aktivni i da je ovo tek prva ploča, ne možeš na prvoj ploči već reći “Evo, to je to!”. Na samim pjesmama čuje se da su nastajale u različitim razdobljima, ne. Ipak smo u svojoj osnovi bili više rockerski bend. Za to što smo došli do tog pop sounda malo je kriv Žare, jer je ipak komercijalni producent. Ipak radi moderne zvukove, ne. I… Bez obzira na to što smo bili rockerski usmjereni, nismo htjeli zvučati kao old school rockeri – doduše, Majke i Laufer su sve kul bendovi. Meni su fini za slušanje – ali ipak nisam htio da mi tako zvučimo. I neki su zametci bili više rockerski, ali smo došli do zajedničkog zaključka da bismo možda ipak išli u malo više pop produkciju, što nam je tada i odgovaralo. Sad… Što se samog sounda tiče, daleko je od toga da bude oblikovan. Druga ploča, koju ćemo još svakako snimiti (bez obzira na same reakcije ili što već), ići će možda još više u pop ili u elektroniku… Kako se razvijamo osobno, tako se razvija i glazba. Nismo ograničeni time da moramo biti rockerski bend ili pop bend. Možda pak… Sad u ovom trenutku ne vidim da bismo bili repperski bend, ali – možda bismo u 50-ima mogli biti i repperski bend i to bi nam tada legло. Ne znam! To je sve stvar trenutka i odluke. Nije sve tako strogo određeno, ne.
Sandi: Ploča se zove Med Venero in Jupitrom. Što simbolizira sam naslov? Koja je osnovna filozofija koju si želio izraziti kao crvenu nit u svojim tekstovima?
Marko: Znaš kako je – ja nisam ni toliko vukao crvenu nit, jer je svaka pjesma nastajala posebno i svakoj pjesmi smo se doista posebno posvetili. Nismo htjeli raditi ono – tri pjesme za špicu, a ostalo samo da nešto bude uz to, ne. Mi smo pokušali napraviti cjelovitu ploču. Na kraju je ipak ispalo da je malo konceptualna – osobne dvojbe itd. – iako se na početku nisam toliko obazirao na to. Med Venero in Jupitrom pak je jedna rečenica u pjesmi koja se zove ‘Letnik ’73’, jer je većina nas rođena te godine i učinilo nam se fora, a zanimljivo je i to da je između ta dva planeta i Zemlja. Teško objašnjavam, jer mi se čini da… Tko hoće slušati, neka sluša i neka tijekom slušanja izvuče neko tumačenje. I sam se točno ne sjećam što sam htio reći određenom pjesmom (smijeh).
Sandi: Pa na kraju krajeva… Špekulacija – Zemlja između Venere i Jupitera – a tamo je i Mars. Moglo bi biti riječ i o unutarnjoj borbi koju svaki pojedinac bije sam u sebi.
Marko: Dakako! To je i dio teme odrastanja i sumnji u sebi. Sigurno. O tome sam i pisao.
Sandi: To su uglavnom pjesme koje su nastajale u nekom vremenskom razdoblju?
Marko: To je vremenski sigurno pet godina. Što je s jedne strane zanimljivo, a s druge je zbog same produkcije malo zahtjevno, jer nakon pet godina promijeni se ukus samog izvođača, promijeni se sam stil sviranja, jer u tom vremenu stalno glazbeno napreduješ. Kod određenih pjesama Žare je imao malo više prstiju unutra i malo je pokušao savjetovati, a kod određenih smo ostavili baš ono što smo tada imali, zato je ploča, moglo bi se reći, razgibana. Netko bi rekao razbacana… Mislim… Ovisi tko to kako shvaća. Ja mogu reći da je meni u osnovi, koliko-toliko, zanimljiva. Malo smo je se već zasitili, jer smo je toliko svirali, često preslušali. Pokušali smo raditi tako da bude slušljiva i za deset godina, kad je staviš na gramofon. Da nije ono trendi, nego da ima dušu i za deset godina. Tako smo mi mislili da bi trebalo biti.
Sandi: Par puta smo se već dotaknuli samih utjecaja, glazbenih utjecaja koji su utjecali i koji još utječu na vas, ali i na svakog glazbenog stvaratelja. Koji su ti vaši neposredni utjecaji?
Marko: Mi smo se glazbe prihvatili kao frendovi – bez obzira na to što se postava usput mijenjala – ipak smo i članove koji su došli morali osjetiti, ne? Četvorica od petorice smo Lovrenčani, trojica smo čak i školski kolege, a nismo se ni družili ni… Ne znam. Baš svatko sluša drukčiju glazbu. Zato teško kažem da imamo neki zajednički nazivnik, da imamo neke zajedničke bendove. Postoje… Možda su nam Pink Floydi svima kul, ali teško ćeš u našoj glazbi naći išta pink-floydovsko, jer su tako veliki bend da bih teško rekao da smo od njih išta pobirali. Od ex-yu: Azra, EKV, tu su Floydi, Doorsi… Dobro – to je od vremena kad smo počeli. Sad meni se čini, znaš već, da sam otišao na Toole, kad smo zajedno bili na koncertu i meni su kul bend. Meni je glazba općenito važna i teško se ograničavam na jedan bend. Goldfrapp su mi kul, Massive Attack su odlični, Moloko super, Miles Davis… Glazbe je milijun! Uopće ne znam što bih rekao, ne.
Sandi: Jedan zajednički nazivnik na slovenskoj sceni koji bih mogao povući su KUD Gas. Na jednoj pjesmi vučete na funky. Osim toga, imate KUD Marzla Vada, s kojim možete voziti promociju grupe?
Marko: Ne, ne… KUD Marzla Vada služi nam samo zbog birokratskih stvari.
Sandi: Bend nije nastao kao idejna zamisao KUD-a?
Marko: Ne, ne, ne… Prvo smo bili bend. Zbog izdavačkih i birokratskih stvari, jer pač nismo htjeli prepustiti sva autorska prava određenim izdavačima, a s nekih strana uopće nije bilo zanimanja za nas, onda smo otišli, naravno nakon savjetovanja s ostalim ljudima, u osnivanje KUD-a. Nismo ga trebali ni za što drugo osim za to da pač moramo imati (samo)izdavača. Preko KUD-a smo mogli lansirati CD na tržište, ne. S KUD Gas… Meni je smiješno… Već su nas s svima uspoređivali, ali ti si prvi koji je povukao usporedbu s KUD Gasom… (smijeh). Nemam pojma…
Sandi: Mislio sam zbog promocije ploče i istoimenog KUD-a, iza kojeg se može skrivati cijela mašinerija koja vozi bend naprijed.
Marko: Mi nemamo nikakve šire mašinerije. Sve radimo, više-manje, sami. Osim distribucije, koju nam vozi Nika. Pa i tamo radimo prilično sami uz njih, jer su izdavači danas tak-tak… Ako nisi njihov, nitko se neće ne znam koliko potruditi. I videospotove radimo sami. Željeli smo da nam koji napravi netko drugi, ali su cijene – tri milijuna; ako smo za cijelu ploču dali dva milijuna, a za video netko traži čak tri milijuna… Nije mi logično – pretjerano. A želio sam da imamo jedan doista profesionalan videospot. Ne samo da je slika, nego i ideja. Pokušavamo se voziti više na ideju, jer slike ne možemo kupiti. Posve jednostavno… S novcem bismo mogli kupiti i sliku.
Sandi: Kad već spominješ videospot – imali ste prilično airplaya. Radite li na tome da uz ‘Poglej jih’ plasirate još koji video?
Marko: Da, dobro… Ne znam je li se baš toliko vrtio. Neke lokalne televizije su ga vrtjele, mislim da ga je i MTV par puta vrtio u Alternative Charts. Smeta me što ga na Charli TV nisu htjeli vrtjeti, jer se između bljeska, što im je išlo jako na živce, a mi nismo htjeli ništa mijenjati. Ako vam nije kul, onda ga ne vrtite! Doista se ne mislimo svakome prilagođavati! Mislimo raditi dalje, da. Htjeli smo raditi s jednim pravim redateljem, jer s obzirom na to da sami radimo baš sve, ne osjećamo se najsposobnijima da briljiramo baš u svemu, ali su jednostavno preskupi ili komplicirani. Teško je naći kompromis s tim umjetnicima. Svi imaju svoje finte. Tako da… Napravili smo ga već sami, a BBC i oni od kojih smo tražili dopuštenje za korištenje nekih snimki dali su nam dopuštenje. Platit ćemo te minute koje su, njima, i moći ćemo ga emitirati. Planiran je za kraj prosinca ili početak siječnja. Još nije fiksno određeno.
Sandi: Možeš li našim čitateljima odati za koji će singl ovaj put biti riječ?
Marko: To je također zajebano. Željeli smo van s drugim singlom, ali kako se ovaj videospot sam od sebe ponudio i napravljen je u slobodno vrijeme – ‘Poglej jih’, a on se naviknuo i na tu tehniku rada videospotova, naravno da se vidi da je prva ploča i da još nema nekih velikih poznanstava – dvoumili smo se hoće li biti singl, a video bi izašao za dva mjeseca ili ne znam što, ili će biti samo singl. Sada će to ići istodobno van. Zove se ‘Vonj po življenju’. Samo je pitanje koliko će ga radijske postaje rolati, jer smo već malo naučili što radiji vole, ali se ne prilagođavamo previše. Malo moraš. Ne možeš glavom kroz zid, pogotovo ne s obzirom na to da namjeravaš snimiti još jednu ploču… Ne mogu dati na radio sedmominutnu pjesmu, jer je nitko neće vrtjeti. Rado bih je dao, ali tako je… Malo se moraš prilagoditi.
Sandi: A kako je s koncertiranjem? S obzirom na to da imate ploču, ne mogu nigdje reći da ste neprepoznatljivi i da trebate demo snimke. Otvaraju li vam se neki veći koncerti, gostovanja, festivali? Inozemstvo?
Marko: Mi bismo željeli. Zapravo je svakom bendu bit u svirci – to je bit. Želio bih što više sviranja. O inozemstvu ne bih htio ništa govoriti, jer je to lako govoriti, a teško postići. Sviramo, ne. U studenom i prosincu imali smo svaki tjedan po jednu svirku. Ponekad se dogodi da nemamo cijeli mjesec ni jednu. Ponekad ih imamo pet mjesečno. Neki nas već zovu, nešto si moramo preko veza i sličnih puteva srediti sami. Trudimo se koliko se pač može! A svirali bismo posvuda gdje bi nas pozvali. Nazovite nas i dolazimo! Samo prostor mora biti tako ozvučen da zvučimo kako želimo. To je jedini uvjet… Pa i neki troškovi moraju se pokriti, naravno.
Sandi: I još posljednje pitanje koje uvijek postavljam: kratkoročni i dugoročni planovi za Marzlu Vadu…
Marko: Još uvijek tvrdimo da ćemo ipak snimiti još jednu ploču i to je naš cilj, a što će se dogoditi – recimo i ovu ploču ćemo sigurno promovirati još barem godinu dana, ne. Izdati ploču i nakon godine dana je odmah zamijeniti drugom koju ideš snimati… To je preveliki trošak. Dolazi godina 2007., 2008. jednom bismo htjeli snimiti drugu ploču. Ako se već ove godine nešto dogodi – hvala bogu! Želimo što više svirati. I koji će singl doletjeti van. Tako i koji videospot. Neće biti samo dva, ne. Vidjet ćemo! Mi smo otvoreni. Kad smo išli u izradu ploče nismo ni očekivali toliko radijske pažnje koliko smo je dobili, da ćemo biti pjesma tjedna, da će biti ovo ili ono, tako da smo prilično zadovoljni. Pred nama je još cijela godina za ovu ploču – možda će se još nešto dobro dogoditi!
Sandi: Svima skupa puno sreće i uspjeha na planiranom putu i hvala lijepa za intervju.
Marko: Hvala i tebi. Super!
