Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: UK
Izdavač: E.G. Records
Izlazak: 1978
Trajanje: 46:35
Ocjena: 5/5
UK su bili progresivnorockovski supergrupa koja je nastala krajem 70-ih kao jedan od posljednjih pokušaja da se oživi tada već poprilično blijedeći interes za progresivni rock i da se okupe neka od najvećih imena tog glazbenog žanra. Nije malo onih koji ih smatraju svojevrsnom evolucijskom karikom između King Crimson i Asije. Iako to zvuči prilično neobično, pogotovo ako usporedimo uobičajene zvukovne karakteristike dviju spomenutih legendarnih grupa, u toj prilično zabavnoj metafori ipak ima dosta istine. Dovoljno je samo pogledati imena koja su činila ovu kratkotrajnu, ali među ljubiteljima simfonijskog progresivnog rocka nedvojbeno kultnu grupu, jednu od posljednjih koja je tada još održavala vjeru u razvoj progresivnog rocka, i sve je jasno.
Prve klice nastanka UK počele su rasti odmah nakon (prvog) raspada King Crimson, kad su basist i pjevač John Wetton te bubnjar Bill Bruford, obojica među najtraženijim glazbenicima tog doba, odjednom ostali bez postave u kojoj bi mogli aktivno doprinositi vlastitim idejama i razvijati se ne samo kao glazbenici, nego i kao skladatelji. Dok se Wetton u tom razdoblju nekako snašao i dalje se sunčao u svjetlu pozornicâ kao basist Uriah Heep i Roxy Music, Bruford, koji je 1972. napustio komercijalno privlačniji Yes kako bi se pridružio King Crimson, taj je raspad puno teže preboljeo. Kratkotrajno zarađivanje kruha kao povremeni bubnjar Gong i koncertni bubnjar Genesis nije ga zadovoljilo, a nije odgovaralo ni potrebama njegove ljubavi prema jazz fusion rocku.
Nakon tih kratkotrajnih iskustava odlučili su ponovno udružiti snage. Izvorno ime grupe trebalo je biti British Bulldog, no radije su odabrali drugo ime, a time i drukčiji izričaj britanskog patriotizma. Isprva su na mjestu klavijaturista željeli vidjeti Ricka Wakemana, ali on se baš tada odlučio vratiti u Yes. Umjesto njega u svoje su redove primili svestranog Eddieja Jobsona, koji nije bio samo izvrstan klavijaturist, nego i izniman električni violinist. On je prvi put na sebe skrenuo pažnju kod simfonijskih progresivaca Curved Air, a bio je već njihov stari znanac, jer su se prvi put sreli kad je Jobson kao povremeni glazbenik pripremio studijsku rearanžaciju nekih dijelova na koncertnom albumu King Crimson “USA”.
Kasnije su s Wettonom učvrstili veze i u Roxy Music. Najveće poštovanje i glazbeni ugled Eddie je nedvojbeno stekao kao bivši član postave genijalnog Franka Zappe. Posljednji im se pridružio jazz fusion rockovski gitarski virtuoz Allan Holdsworth, bivši član Soft Machine, nakon što je neko vrijeme u igri bio i Eric Johnson. Već sam pregled tih sjajnih imena budio je poštovanje kod svih ljubitelja progresivnog rocka, koji su se opravdano nadali doista fantastičnim rezultatima. Za razliku od Asije, nekoliko godina kasnije, tada nisu bili razočarani, nego prije očarani.
Istoimeni prvijenac UK bio je naime prožet izvanrednim skladateljskim i tehnicističkim perfekcionizmom, a u sebi je spajao većinu najboljih elemenata njihovih bivših grupa, predvođenih King Crimson i Yes. Cjelokupnu sliku “UK” krasi izvanredna skladnost unutar virtuoznosti pojedinih glazbenika, raznovrsni i višeslojni simfonijski i jazzovski aranžmani unutar strukture pojedinih djela, po jazzovski organizirana ritmička razgranatost, izvrsne vokalne harmonije te upotreba nekih neobičnih taktova (primjerice 7/4 rif na “In the Dead Of Night”, njihovoj najpoznatijoj skladbi, koju mnogi glazbeni znalci poznaju i po obradi u izvedbi švedskog gitarskog megalomana Yngwieja Malmsteena). Ima tu puno prostora i za povremene sladostrasne solaže na električnoj violini te za neobičnu upotrebu sintesajzera Yamaha CS-80 uz pomoć kojeg je Jobson uspio vrlo precizno uhvatiti izuzetno živ i pun zvuk.
Na albumu nema nijedne slabe stvari. Valja istaknuti ponajprije već spomenutu klasiku “In The Dead Of Night”, koja je svojim križanjem jazzovskih ritmičkih razigranosti, za ono vrijeme gotovo revolucionarne upotrebe sintesajzera i visoke melodičnosti postavila neke standarde za progresivni rock u idućem desetljeću. No ne treba zaboraviti ni njezin kontrastni pol “By The Light Of Day”, gdje se grupa iskazuje kao izniman majstor gradnje kontrastnih i dramatično rastućih atmosfera. Kratki instrumental “Presto Vivace And Reprise” prava je škola progresivnog rocka u malom, u kojoj se nakon kraćeg intervala s Jobsonovim klavijaturističkim vragolijama vraćaju središnji motiv i refren iz “In The Dead Of Night”.
Bogatim orkestralnim zavjesama protkana “Thirty Years” nudi Wettonovu zaštitnu vokalnu melankoliju, koju nasljeđuje stalno izmjenjivanje bogatih aranžmana i ritmičkih prijelaza, negdje na pola puta između simfonijskog prog rocka i jazz rock fusiona. Izvrsni instrumental “Alaska” nudi brojne zlokobne pasaže na sintesajzerima i dah oduzimajuće ritmičke majstorije. Neočekivano se prelijeva u izuzetno zanimljivu “Time To Kill”, koja svojim melodičnim refrenom već nudi neke arena rock finese koje je kasnije Wetton s Asijom do u tančine izbrusio. Unatoč tome riječ je o vrlo eksperimentalnom ostvarenju s brojnim virtuoznim instrumentalnim ekspadama i solažama na električnoj violini i gitari, koje su čisto nebo za svakog progoljupca. Veza Wetton–Bruford neprestano melje uništavajućom snagom i jedinstvenom dinamikom po kojoj su postali poznati već u King Crimson.
“Nevermore” sadrži brojne klasicističke zahvate na gitari, posve specifične Holdsworthove solo uloške, obilje elemenata fuzije klasike, jazza i rocka te hrpu meditativnih trenutaka koji dokazuju da su imali i izniman smisao za pisanje kompozicija koje svojim romantičnim patosom na slušatelju još dugo ostavljaju snažan dojam. Nakon onoga što je Holdsworth pokazao na ovom izdanju, teško je povjerovati da su svoj sljedeći (i posljednji studijski) album snimili ne samo bez njega, nego i posve bez upotrebe gitare. Melankolični “Mental Medication” vrlo je dobar završetak koji nudi brojne jazzovske ritmičke preokrete, a prije svega je poligon za Wettonove vokalne bravure i Jobsonove avangardne klavijaturističke ukrase kojima dokazuje da je doista bio nadasve uspješan Zappin učenik.
“UK” je ubrzo nakon izlaska, posve opravdano, zaslužio titulu remek-djela progresivnog rocka, koju uživa i danas. Wettonu i Brufordu, tada još uvijek velikim glazbenim inovatorima, nakon raspada King Crimson silno se htjelo svirati kreativni progresivni rock, a s UK, a pogotovo s ovim prvijencem, posve im je uspjelo ostvariti svoje nakane i ponuditi neke od najboljih glazbenih fantazija svoje karijere. Valja dodati i da je “UK” već pri izlasku bio izuzetno utjecajan album koji je utjecao na generacije progresivnorockovskih glazbenika. Njegov nasljednik “Danger Money” (1979) bio je još jedan odličan uradak, ali nekako više nije uspio dosegnuti njegovu dubinu, no već je zacrtao neke zvukovne smjernice na kojima je kasnije gradila Asia. Zanimljivo će biti čuti hoće li Jobsonovi UKZ, njegova suvremena inačica UK, koja u Treyu Gunnu također ima bivšeg basista King Crimson, biti dostojni tako sjajne ostavštine.
Postava
John Wetton – vokal, bas gitara
Allan Holdsworth – gitara
Eddie Jobson – električna violina, klavijature
Bill Bruford – bubnjevi i udaraljke
Produkcija
UK
Popis skladbi
1. In the Dead of Night (5:36)
2. By the Light of Day (4:40)
3. Presto Vivace and Reprise (3:06)
4. Thirty Years (8:02)
5. Alaska (4:38)
6. Time to Kill (5:00)
7. Nevermore (8:09)
8. Mental Medication (7:24)
