Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Jethro Tull
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1984
Ocjena: 1/5
Ponekad i najveći majstori pošteno zabrljaju i naprave polovičan uradak, koji im ni nakon testa vremena još uvijek ne služi na čast i zvuči kao plod njihove najgore noćne more ili nusprodukt loše probavljenog ručka. Točno to se dogodilo nabrijanim keltskim šaljivdžijama Jethro Tull s albumom “Under Wraps”, na kojem su se po svaku cijenu htjeli zvučati moderno i prilagoditi tadašnjim new wave/synth pop trendovima, koji su bez sumnje donosili lijepe novce i svim onim bendovima iz razdoblja kad se kreativna glazba još stvarala bez diktata izdavača, koji su svoju izvornu glazbenu dušu prodali izdavačkoj logici (nešto što su Jethro Tull inače uvijek rado kritizirali). Pod izlikom “idemo opet malo eksperimentirati s nečim novim” posve su zanemarili i skoro posve odbacili gotovo sve svoje tradicionalne prog folk rock elemente, koji su potjecali negdje s šumskog ruba škotskog visočja, te su se prepustili hladnoj robotizaciji u obliku elektroničko-sintetičkog zvuka, koji su donijele tada još inovativne tehnologije digitalnih sintesajzera, i umjetnog ritma, koji su u kombinaciji zvučali kao zvuk iz robotske mehanotehnike usred 80-ih, gdje metalci čekićima obrađuju željezo, a u ravnateljevu umjetno ohlađenom uredu neprestano zuje povijesne relikvije tipa spectrum ili commodore 64. Začeci toga nagovješteni su doduše već na prethodniku “The Broadsword And The Beast” (1982), koji je zvukovno još uvijek bio dovoljno pristojan i u usporedbi s ovom elektroničkom neman gotovo pa Tull klasik. “Under Wraps” je pak skoro pa klišejizirani proizvod svog vremena, koji danas zbog umjetnog i monotonog sintetičkog zvuka zvuči poprilično zastarjelo. Tih nekoliko rijetkih dobrih trenutaka, kad na tren ožive tradicionalni Tull elementi, brzo se izgube u poplavi elektronike i plastičnog ritma.
Dežurni “krivac” zbog kojeg o albumu tako teško smislim ijednu pohvalnu riječ nije nitko drugi nego sam “pater familias” Ian Anderson, koji se htio igrati tada još svježom tehnologijom sofisticiranih sintesajzera, što je s jedne strane posve razumljivo, a s druge posve u raskoraku sa zdravom razumskom logikom, ako znamo da su njegova folkerska flauta i vokal gotovo posve nekompatibilni s new wave elektroničkim zvukovima. Kakve je posljedice imala ta kombinacija, mogli smo čuti već na njegovu prvom solo albumu “Walk Into Light” (1983), pravom zamazu između elektroničkog minimalizma i tradicionalnih folk rock elemenata. “Under Wraps” bez imalo srama slijedi taj recept, unatoč već tada poraznim reakcijama na Ianov prvi solo uradak. Na puna, dinamična i masivna bubnjanja Gerryja Conwaya (i svih njegovih prethodnika) zamijenio je izvještačen i neprirodan zvuk ritam mašine, koja djeluje posve monotono i glavni je izvor toga što album nikako ne uspijeva disati, a da i ne spominjem sintetičke minimalizme “profesora” Petera-Johna Vetteseja na Fender Rhodesu, koji je uz to više podsjećao na Harryja Pottera nego na klavijaturista Jethro Tull. Sreća da je uvijek kad Ian zaluta u neukusne ideje uz njega dobri stari Martin Barre, koji svojim hard rock pasažama i nekim duhovitim rifovima na gitari spašava album od potpunog potonuća, pa ga je uopće moguće preslušati od početka do kraja, a da pritom ne zaspiš od dosade. Bas Davea Pegga s druge je strane jedva prepoznatljiv jer ga ritam mašina gotovo posve guši. Da su umjesto toga našli pravog bubnjara, koji bi albumu dao barem malo življi zvuk, sigurno bi zaslužili osjetno više bodova. Čak ni Ianov vokal ne zvuči onako kako sam navikao jer mu nedostaje ona njegova tradicionalna nabrijanost i sarkazam, a uz to ga često guše sintetički zvukovi i dodatni, često nepotrebni prateći vokali. Jethro Tull su neuspješno pokušali zamotati nedostatak kreativnih ideja i potpunu rasprodaju svog zvuka u tada aktualne hladnoratovske tekstualne teme poput špijuniranja, sabotaža, zavjera, svemirske utrke, radija Slobodna Moskva i sve većeg materijalizma zapadnog svijeta pod Reaganovim pokroviteljstvom. No naš bradati James Bond ovaj se put i na tom području loše snašao. Zato većina skladbi zvuči neuvjerljivo i gotovo usiljeno. Album nikad doista ne zadiše, a povrh svega ga gotovo cijelo vrijeme prati mrtvo hladna atmosfera, kao iz neke umjetno hlađene tvornice japanskih robota.
O pojedinim skladbama teško je reći nešto posebno pohvalno jer na albumu tako reći nema nijednog izdvojenog trenutka. Na njemu prevladavaju uglavnom kraće skladbe okrenute new waveu i popu, koje guše robotski proračunat ritam i posve sintetičke klavijature nad kojima bi dignuo ruke i Tony Banks (Genesis), a koje ne daju disati ni flauti ni gitari. Tih nekoliko vrlo rijetkih trenutaka nadahnuća, koji obično potječu od dvojice glavnih majstora benda, upozoravaju da je nekoć postojao bend iz posve drugog tijesta. Kakva će biti većina skladbi, nagovješćuje već “Lap Of Luxury”, koja je zamišljena kao sintetički new wave/pop rock s jakim linijama digitalnih sintesajzera, monotonim ritmom i Ianovim namjerno pompoznim načinom pjevanja. Unatoč melodičnom refrenu nikako ne zadiše jer ga sintetika posve ugušuje. Puno je zanimljiviji njezin šaljivi promotivni video, koji se može naći i kao bonus na aktualnom reizdanju. Naslovni AOR eksperiment “Under Wraps” ima doduše dobar potencijal (koji se doista pokaže u njegovoj akustičnoj verziji) u dobroj Ianovoj izvedbi na flauti i vokalu, no elektronika i ritam mašina ga s vremenom posve zagnoje. Rezultat je sintetička bljuvotina koju ne mogu spasiti ni Ianova flauta ni jedva čujni Martinovi zahvati na gitari. “European Legacy” je skoro pa dobra stvar i jedan od boljih trenutaka na albumu jer počinje obećavajućim akustičnim uvodom na flauti i akustičnoj gitari, koji sadrži i nešto etno elemenata (koje će u budućnosti početi sve češće koristiti), sve dok se u akustiku na odvratan način ne počne probijati i sintetika, koja na sreću ne uništi osnovnu melodiju. “Later That Same Evening” je s druge strane potpuni sintetički horor s nizom blesavih robotskih elektroničkih zvukova, koji više podsjećaju na Ianovo gostovanje kod Depeche Mode nego na Jethro Tull. “Saboteur” gradi konkretan hard rock rif i nabrijana flauta, poduprta plastičnim ritmom i synthom. Barre usput ponudi i solidan solo. Nažalost, riječ je o previše monotonoj stvari koja zorno pokazuje kako umjetni ritam truje cijeli album. “Radio Free Moscow”, koja sadrži malo hladnoratovske nostalgije, još je najuspješniji pokušaj stvaranja pristojne new wave/pop pjesme, gotovo u stilu Japan, ponajviše zahvaljujući (na albumu inače vrlo rijetko čutoj) dobroj, uravnoteženoj interakciji gitare i synthova te dobrom melodičnom refrenu. Naravno, daleko je od svih pristojnih Tull standarda. Druženje s digitalnim zvukovima prapovijesnih videoigara nastavlja se i na očajnoj “Astronomy”, na kojoj će se i fanovi Depeche Mode nasmijati bizarnom supostojanju Ianova starinskog vokala i elektroničkog minimalizma iz tvornice hladnjaka. “Tundra” se po svaku cijenu želi činiti dramatičnom i zastrašujućom, a zapravo je jedan od najdosadnijih trenutaka albuma, kojega iz nagrizajućeg blata ne izvlače ni pojedini duhoviti zvukovi flaute. “Nobody’s Car” pokušava špijunskim tekstom, elektroničkim zvukovima te naoštrenim pasažama na gitari i flauti razbiti pospanu atmosferu, ali se izrodi u jedan od najmanje nadahnutih trenutaka njihove karijere. “Heat” već po naslovu ne obećava ništa dobro. I doista je riječ o jednoj od najnižih točaka njihove karijere, sintetičkoj feštici za ples robota, na kojoj je Ianov vokal prožet nametljivim elektroničkim implantatima dok se oni njišu uz plastični ritam. Vettesejev solo na Fender Rhodesu zvuči naprosto groteskno i ne može ga ublažiti ni kraći Barreov odgovor. Vjerojatno nije nikakvo iznenađenje da najbolji trenutak na albumu predstavlja kratka akustična balada “Under Wraps 2”, koja nudi odgovor na pitanje kako bi album mogao zvučati da se Ian nije posve predao svojim elektroničkim igračkama. “Paparazzi” uopće ne bi zaslužio komentar da nema dobar rif i podrugljiv tekst na račun žute štampe. Inače je to posve sintetička katastrofa s potpuno neprobavljivim ritmom i očajnim refrenom. Općenito, posljednje skladbe na albumu prave su “cvjetnice” što se tiče potpune kreativne iscrpljenosti i potpune rasprodaje naslijeđa benda. I posve prazan “Apogee” jak je kandidat za najgoru stvar u njihovoj karijeri. Ian i njegovo u kibernetičke oklope zarobljeno društvo ovdje nas more sintetičkim patosom, koji zrače minimalistički zvukovi i odvratno monoton ritam iz “lego kocki”. “Automative Engineering” je, ponajviše zbog teksta o tvornici robota, najbolji dokaz i gotovo samoizrugivanje posve praznine atmosfere i zvučne slike albuma. Ako je Ian htio stvoriti stresnu atmosferu japanske tvornice robota, u kojoj direktori svake godine čine samoubojstvo zbog svakog mogućeg neuspjeha u napredovanju na društvenoj ljestvici, to mu je barem posve uspjelo. Gnojnu jamu hladnoratovskog kiča kruni završni new wave ubojica “General Crossing”, na kojem smo, uz izuzetak Ianova vokala kao jedinog prepoznatljivog elementa, svjedoci konačnog čavla u lijesu svega dobrog što su Jethro Tull učinili za razvoj rock glazbe.
“Under Wraps” i danas ostaje daleko najniže dno benda koji je u 70-ima napravio nevjerojatan niz izvrsnih albuma, koji i danas spadaju u sam vrh kreativnog rocka, da bi sredinom 80-ih zapao u potpunu stvaralačku atrofiju. Album čiji nedostatak kreativnosti, energije i mašte, predvođen potpunim ubojstvom izvornog keltskog duha i priključkom na matrične implantate, svjedoči o tome u kakvoj se dubokoj stvaralačkoj krizi tada našla i većina ostalih progresivnih bendova. No, malo je koji od njih tako nasilno prekinuo sa svojim naslijeđem kao što su to učinili Jethro Tull. Da je “Under Wraps” izašao kao Depeche Mode s posebnim gostom Ianom Andersonom, vjerojatno bi to bio jedan od najbizarnije zabavnih eksperimenata tog vremena. Osim najvatrenijih pristaša new wavea, koji bi voljeli čuti taj “zabavni” eksperiment sa “starim prdonjom” u glavnoj ulozi, i velikih ljubitelja benda, ostalima preporučujem da se “Under Wraps” zaobiđu u što širem luku. Ne pomaže ni ako tijekom slušanja zaboraviš da je riječ o Jethro Tull. Ian je jednostavno zabrljao i danas priznaje da bi ga najradije snimio još jednom s pravim bubnjarom. Njega je na sreću našao ubrzo nakon izlaska albuma u Amerikancu Doaneu “Big-Boyu” Perryju, koji nas svojim vještinama razveseljuje i danas. Ian se, hvala bogu, nakon turneje 1985., kad je skoro izgubio glas i ovaj nikad više nije zvučao kao prije, odlučio vratiti i hard/folk rock naslijeđu. Konačni rezultat bio je jedan od najuspješnijih, ali i najzabavnijih te najapsurdnijih “povrataka” u povijesti (progresivnog) rocka.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta, akustična gitara
Martin Barre – električna gitara
Dave Pegg – bas gitara
Peter-John Vettese – klavijature
Produkcija
Ian Anderson
Popis skladbi
1. Lap Of Luxury (3:36)
2. Under Wraps #1 (4:03)
3. European Legacy (3:23)
4. Later, That Same Evening (3:53)
5. Saboteur (3:32)
6. Radio Free Moscow (3:42)
7. Astronomy (3:37)
8. Tundra (3:39)
9. Nobody’s Car (4:09)
10. Heat (5:37)
11. Under Wraps #2 (2:15)
12. Paparazzi (3:48)
13. Apogee (5:29)
14. Automotive Engineering (4:05)
15. General Crossing (4:02)
Trajanje albuma: 58:50
