Mjesto: Križanke, Ljubljana
Datum koncerta: 17.06.2007
Broj posjetitelja: 1500
Cijena karte: 42 eura
S obzirom na to da su Vaya Con Dios trenutno na turneji koja se poklapa s predstavljanjem novog kompilacijskog albuma The Ultimate Collection, razumljivo je da se vjerojatno našlo i nekoliko onih koji su očekivali upravo to – najveće hitove, i samo to. Oni su najvjerojatnije ostali nedovoljno zadovoljni. Oni koji to nisu očekivali, ili još bolje, oni koji nisu očekivali ništa, u poprilično ezoteričnoj večeri zacijelo su pronašli štošta za svoju dušu.
Naravno, Vaya Con Dios odsvirali su i neke od najpoznatijih skladbi, ali većinom u poprilično smirenijim i mekšim aranžmanima, koji su veliku inspiraciju pronašli u bluesu, a mjestimice i u lakšem jazzu, dok se o latinu nije moglo naći previše tragova. Glazba koja je sama crtala slike prostora u kojem bi trebala biti slušana: mali, zadimljeni kafić sa slabim svjetlom, poput kakve loše prozračene jazz rupe u kojoj se posjetitelje ne razlikuje od izvođača i obrnuto. No u stvarnosti je bilo poprilično drukčije. Ipak, glazba je sjala i u zagrljaju Plečnikovih Križanki, jer je prostor namijenjen ovakvim događajima i svoj posao odrađuje odlično. Problem nastaje kad se pojavi organizator koji ne vidi puno više od interesa monetarne politike i dopušta da ona ima prvu i posljednju riječ. Zapravo jedinu riječ. Tako je tijekom cijelog nastupa bilo nemoguće posvetiti se samo petorci na pozornici, koja je, usput rečeno, bila posve pretiha, bez stotina vozila u prolazu, koja su svojim upadicama manje ili više neuspješno pratila ionako mjestimice preintimnu i suptilnu priču grupe. Predivan solistički uvod kontrabasa, koji je najavio pjesmu “Puerto Rico”, bio je posve preglušen, jer se sa solistom na vespi, iako na drugoj strani zida, jednostavno nije mogao nadmetati po jačini. Šamar i izvođačima i slušateljima! Skrajnje je vrijeme da se organizatori malo zapitaju o smislenosti ovakvih nastupa, jer ulaznice napokon nisu toliko jeftine da bi slušatelji još dugo željeli svaki pojedini događaj na otvorenom slušati uz neprestano brujanje tisuća vozila. I doista je sramotno da se to dopušta unatoč tome što se unaprijed znalo da je riječ o posve akustičnom događaju, koji bi već po svojoj prirodi zahtijevao nešto više pažnje i spremnosti.
Inače su Vaya Con Dios poslužili posve solidnim muziciranjem; od uvodne “Just A Friend Of Mine” do završetka uvodnog dijela s “What’s A Woman?”, sva četvorica instrumentalista pobrinula su se da se predstave kao kvalitetni i nadahnuti glazbenici, koji ipak nikad nisu preuzeli posve vodeću ulogu. Ona je bez sumnje pripadala glasu Dani Klein, ali dobro, Dani Klein je Vaya Con Dios. Glas ima i nakon svih tih godina još uvijek posve isti, iznenađujuće gibak i sa svojom karakterističnom bojom naravno odmah prepoznatljiv. Kao grupa tvorili su uigran i radostan kvintet, koji nas je počastio svojim posjetom u pravo vrijeme. No, vjerojatno bi susret bio nešto intenzivniji da se dogodio početkom devedesetih, kad su bili na vrhuncu svojih kreativnih moći. Najvjerojatnije bi pak susret bio poprilično blijedi da su Vaya Con Dios došli kojih deset godina unatrag, kad je postava pucala po šavovima i svu tu radost koju su pokazali sada zamijenili bi mukotrpnim odsviravanjem hitova, koji su u trenutačnoj formi pronašli neki novi, posve drukčiji identitet. Dodatna doza nostalgije također radi svoje.
A ako “Johnny” većim dijelom zvuči kao nekoć, kao da naslovni i središnji lik u pjesmi nikad nije ostario, onda je “Heading For A Fall” već ponešto proživjela i to je na njoj ostavilo tragove, koji su se vidjeli u blagom pomaku tempa, što je Dani nadasve odgovaralo. “Don’t Cry For Louie” pak je bila kao odgovor na Danin komentar o ulozi žene u pornografskoj industriji. “Znate, žene nisu stvari, nego smo također ljudi”… “girls don’t cry for Louie, Louie wouldn’t cry for you…” Sasvim sigurno da se nađu i takvi tipovi, ali to je već druga priča… a pjesma je bila odsvirana doista vrlo lijepo.
Negdje usput našao se i trenutak u kojem su Vaya Con Dios, odnosno Dani, odali počast Romima i njihovoj glazbi: “neki kažu da ti ljudi i ta glazba nisu zaslužni ni za što, a ja tvrdim da su zaslužni za sve! To je moj naklon njima.” Obrada pjesme “Djelem, djelem”, što na francuskom zvuči nekako kao “Je L’Aime, Je L’Aime”. Sama skladba u njihovoj izvedbi doduše nema onaj pravi ciganski naboj, nego se pokazuje kao šanson, što je potpuno u redu.
Vaya Con Dios tako polako dopleševaju do kraja svog romantičnog programa, no nipošto nije djelovalo da su rekli sve što je trebalo reći. Ne, dok se nisu vratili na pozornicu za drugi dodatak. Unatoč tome što su većinom bili skloniji mekšim interpretacijama svoje glazbe, publika je bila sve prije nego smirena; barem posljednjih petnaestak, dvadesetak minuta stolice na kojima su morali uživati svi slušatelji, osim novinara, kojima su dodijeljena gotovo kaznena stajališta iza ograde na najudaljenijoj točki Križanki od pozornice, bez mogućnosti pristupa toaletima, bile su posve suvišne. A svi odgovori na pitanja koja je postavila Dani: “Želite pjevati? Želite plesati? Želite oboje?” bili su naravno potvrdni, kako ne, jer su Vaya Con Dios za svoj završni spjev izabrali “Nah Neh Nah” u možda najneizmijenjenijem obliku od svih odsviranih skladbi. Ludilo počinje rano, odmah u prvom, možda drugom taktu, dvorana pleše, no Dani prekida pjesmu: “Čekajte! Čekajte! Zar se nismo dogovorili da ćete pjevati? Hajde, još jednom.” Počnu tamo gdje su prekinuli i cijelu stvar odvedu puno dalje nego što se činilo da je uopće moguće.
Još trenutak ekstaze i već su otišli s Bogom!
