Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Leaf Fat
Izdavač: CPZ Records
Izlazak: 2005
Zašto je emo core kao takav prije nekoliko godina počeo venuti i odumirati na rate, a danas su emo-core heroji rijetki i čak su se i oni počeli glazbeno mijenjati (ako već nisu crknuli, postali su barem underground vlastitom žanru i što god stvaraju namijenjeno je samo njima samima, jer zanimanja je sve manje)? Glavna zamjerka skate punku i skaterski intoniranim hardcore i emo core bendovima nije činjenica da dečki (ili povremeno čak i koja cura) ne bi znali svirati. Daleko od toga. Zapravo su u većini gitarskog preigravanja melodičnih provala nota savladavanje svojih inštrumenata dovršili do kraja. Više smeta to što svi takvi bendovi zvuče slično. Čovjek često dobije osjećaj da se tu osim poze nalazi vrlo malo toga. Ipak sam isključio takav refleks, koji mi se automatski uključi kad prosuđujem razinu takve glazbe, i posegnuo za ploščom Underworld Kingdom, koja je nastala ispod prstiju domaće postave Leaf Fat. Pustio sam da me iznenade kao da o bendu ne znam ništa i u nekoj mjeri u svojoj namjeri čak uspio otići na jednosatnu vožnju po tome što dečki doista imaju za reći.
Jednominutni Intro bio je ugodno iznenađenje. Nježni bubnjevi i jednostavna, lijepo zvučna gitara polako, melodično i opušteno uvode u plošču. Povezan u cjelinu s pjesmom ‘Individual Hapiness’ tvori estetsku cjelinu u kojoj se lijepo rukuju emo core i pop punk pristup, kakav bi se mogao očekivati i na MTV-ju. Uz utjecaj cijele armije američkih bendova, u pjesmi me najviše prodrmao srednji dio u kojem se čuje djelić Faith No More vokala koji koketiraju s melankoličnim hroptanjem u maniri nekog China Morena. A onda otrježnjenje. Leaf Fat su punkerski. Zapravo emo corovski, što ne kriju ni u jednom akordu ni u jednom udarcu u bubnjeve. Tempo je oštar i precizan, kirurški odmjeren. ‘Next Century’ odrndaju rutinirano, a melodika je predvidljiva. Očekivao bih je od bendova kao što su Good Riddance ili Pennywise. Za razliku od njih, domaći stihoklepci orijentirani na engleski tresu otrcane fraze koje ne slijede toliko slikanje poetskih pejzaža, slika i nizanje priča, nego od prvog stiha jure za rimom. Višeglasja i deranje to donekle zakriju, zar ne? I već smo kod sljedeće skladbe naslova ‘Concealed’. Može se slušati bez opterećenja i na kraju priznati da dečki višeglasno pjevanje (u godinama Bad Religiona tome ljubazno kažu ‘oozing’). ‘Sunfall’ je taman dobar za liječenje kompleksa kod trinaestogodišnjih ili petnaestogodišnjih tinejdžerica kojima je sve dojadilo. Mene najviše privlači, više od verbalizacije nekih poetizacija otuđenosti vremena u kojem živimo, salva savršeno odsviranih gitara i neumorno bubnjanje koje je iznad slovenskog prosjeka. I zatim pratim priču dalje. ‘Amnesia’ nabaca malo more stereotipa i veže ih u kompaktnu cjelinu masivnog naklapanja. ‘Elegy’ me, glazbeno gledano, gurne u malo bolju volju i bez problema bih se na koncertu čak i zabavljao. Posve pozitivno, usprkos tome što dečki ostavljaju dojam da su u životu ogromno propatili. To je maniri koja se provlači kao crvena nit i kroz sljedeću pjesmu. ‘Deep Inside’ s tim otrcanim pristupom želi nastaviti previše. ‘Untitled’ sa jurećim bubnjevima i uglačanim distorzijama stavlja flaster na ranu. Sve do prvog usporavanja i pokušaja da pokažu kako mogu strukturirati kompleksna glazbena remek-djela. ‘T.W.T’ me pozitivno iznenadi uvodnom interpretacijom reggaea koja podsjeća na Elvis Jackson. Oni naime znaju napraviti savršen žur. Ovdje pak zapadamo na trenutke u nešto što podsjeća na mješavinu s nekim Incubusom. Križanac je prilično simpatičan i nenametljiv. Na polovici se atmosfera otvori u jurnjavu nalik neočekivanom parenju divljih kunića. ‘Winter Song’ je optimistična pjesmica prikladna za začin bliskih zimskih praznika. O dubini tekstova odlučio sam ne napisati ni riječi više. Glazba je pak taman dobra za jutarnje ustajanje i zatim življe četkanje zubi, koje možete razvući i na sljedeću skladbu – ‘Smile’. ‘U:K.’ kao epski finale plošče nudi lijep uvodni rif i čudesnu melodiju koja podsjeća na atmosfersku višeslojnost Deftonesa. Takav ekskurs pokazuje se kao prava kemija benda koji prvi put u jednom satu udahne i puni prazninu i esencijom, i prvi put me doista uvjere. A onda tišina i skrivena skladba kojom nakon jedanaest minuta šutnje zatvaraju album u zatvoren krug. Lijepa gitarska melodija i minimalni napor tvore melodični ukras zbog kojeg bi se mnoga kritika mogla odmah povući, jer Leaf Fat dokazuju da osjećaj ipak imaju. Bez riječi i nepotrebnog trabunjanja i vrcanja prazne slame. Samo instrumentalac zbog kojeg dečki nedvojbeno imaju perspektivu.
Produkcijski je plošča lijep školski primjerak dobre plošče. Instrumentalno mi nedostaje samo malo više bubnjeva. I pogotovo malo manje zaglađene gitare. Tvrde note mi, kad pišem o emo-coreu, godaju više od plačljivih podtonova, jer bi ljutnja bila konstruktivnija od uglačanog predavanja sudbini, koje kroz tekstove beskrajno nižu u sluz i, oprostite na izrazu, sranje, kojeg na glazbenoj sceni kod nas (i onkraj naših uskih granica) ima na pretek – zapravo čak i previše. Nedostaje iskrenost i bijes. Iskonskost. Bijesa pak Leaf Fat imaju dovoljno samo glazbeno. U Robertovu vokalu nedostaje ljutnje. A možda je baš u tome trik? Možda vas ne žele uvjeriti da išta od onoga što otpjevaju misle ozbiljno. Možda je sve samo pjesmuljak. Hit za radio? Pokušaj koji mogu plasirati na sljedećem izboru za EMO, jer su Zablujenci već ove godine otišli razbijati led…
Postava
Robert Šercer – vokal
Jaka Skočir – bubnjevi
Matej Avsenak Ogorevc – gitara
Miha Kraševec – gitara
Miha Medved – bas
Produkcija
Jeti & Leaf Fat
Popis skladbi
1. ID- Intro
2. Individual Hapiness
3. Next Century
4. Concealed
5. Sunfall
6. Amnesia
7. Elegy
8. Deep Inside
9. Untitled
10. T.W.T.
11. Winter Song
12. Smile
13. U:K.
TRAJANJE ALBUMA: 62.26
