Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Fu Manchu
Izdavačka kuća: Century Media
Izdanje: 2007
“The title We Must Obey is a big ‘Fuck you’ to people who like to tell us what we can and can’t do. It’s not specifically directed at any one person, just at the thought of someone thinking that they know what’s best for you, more than you knowing what’s best for you. That theme sort of runs through the entire record,” (Scott Hill, kitara in vokal)
Fu Manchu su svojevrsni eksperimentatori kojima je glavni cilj ne opterećivati se stilskim ograničenjima i uskim žanrovskim ladicama. Isto tako, nikad neće završiti na popisu glazbenih milijunaša… Svakako im se može priznati da su na svoj trivijalan način tijekom dugogodišnjeg stvaranja uspjeli spojiti utjecaje brojnih smjerova rockerske svirke i začiniti to u posve svojevrsnu mješavinu sedamdesetih, iz kojih su idejno potekli, a u bograč zvuka natrpali su i šaku punka, stoner rocka i još čega. Fuzz rock sastav iz Orange Countyja veljaču je začinio izlaskom svoje već desete ploče, koja nosi naslov We Must Obey. Ploču su zvučno, produkcijski i idejno producirali sami, a snimanje je teklo u slavnim studijima Grandmaster Records u Hollywoodu, a što se tamo može složiti znaju reći i grupe poput Tool, Nine Inch Nails i Black Crowes. Finese je dotjerao Gene Grimaldi u Oasis Masteringu (između ostalih, njegovu su pedantnost na vlastitoj koži osjetili Velvet Revolver, Pennywise i slični). Devedesete su im bile vrlo naklonjene, jer su s pločom In Search Of… i kasnijom The Action Is Go postavili posve nove smjernice rockerske glazbe. Možda ne tako uspješno kao njihovi sunarodnjaci, o kojima ću govoriti nešto kasnije. Prijelaz tisućljeća ipak je uzeo svoj danak. Među ostalim, ukusi masa drastično su se promijenili. Tako su dulji vremenski razmaci između izlaska ploča u taboru grupe Fu Manchu već postali nešto na što smo se navikli. Mnogi bi zaključili da im je ponestalo energije te da su u želji za uspjehom i većim komercijalnim probojem pregorjeli. S tim se, barem po mom mišljenju, teško može složiti svaki slušatelj nove ploče We Must Obey.
Zvuk ploče je bijesan i bez zadrške. Tihih dionica je malo, ali se ipak (zapravo vrlo rijetko!) pronađu. Razumljivo, jer su uz sve ostalo odrastali i na hardcore svirci, punku iz osamdesetih. Prvo slušanje daje do znanja da je kombinacija gitara i bubnjeva bliža zvuku devedesetih, koji poslužuje sličnost s legendarnim Kyuss, Queens Of The Stone Age, Monster Magnet i podsjeća više na izbezumljenu verziju Brant Björka na poprilično jakom tripu, koji je pretjerano zalio bocom Tabasca. Lagano im kažemo da su retro, ali na neusiljen način zadržavaju prepoznatljivost i ne daju osjećaj da su se bacili na svirku već čuvenog. Uspjeli su nadmašiti ono što je već postignuto na izdanjima iz sredine devedesetih. Uvodna pjesma ‘We Must Obey’ napada punom snagom, s prestižnom dozom distorzije i rifova. Pjevač Scott Hill grlenim dernjavom skoro uvjeri da misli ozbiljno i da druge nema – morat ćemo slušati! ‘Knew It All Along‘ uz zamagljenu distorziju izvodi jednostavan, ali učinkovit gitarski rif, koji promišljenim zadržavanjem na jednožičanom minimalizmu zabija šus u sam gol. Hrskav, ali uravnotežen odmjerak divljeg i lijepog daje naslutiti da su se zaogrnuli koncertno prijateljskim bojama, koje trgaju i najindiferentnijeg slušatelja odnosno posjetitelja koji greškom ili s konjskom dozom skepticizma završi na nekom od njihovih koncerata. ‘Let Me Out’ uzde jurnjave i planskog zaustavljanja tempa daje potpuno u ruke njihovu bubnjaru Scottu Reederu. Zvučna slika na kraju je prilično slična manje grlenoj verziji nekih Sick Of It All, koji posegnu za mekšim gitarskim zahvatima i zvukom. Infantilnost i ponavljanje ne smetaju, jer je smisao Fu Manchua upravo u minimalizmu. ‘Hang Out To Dry’ je pjesma kyussovskog zvuka, koja na gotovo retardiran način prvu trećinu ploče stavlja u stanje idealnog lebdenja. Fu Manchu su ekvilibristi, a naše uši predmet su kojim žongliraju do nešto više od tri minute ekstaze. ‘Shake It Loose’ s baserskim introm podsjeća na rane Queens Of The Stone Age. Usporedba je instant, izravna i bez kitnjastih uljepšavanja koja bi pokvarila tempo i ljepotu jurnjave naprijed. Kako zvuče unatrag snimljeni udarci palica po snareu pokazuje ‘Land Of Giants’ , a promjena tempa usporava prethodnu jurnjavu na razinu laganog šetanja. Bez filozofiranja. Samo spustite glavu u nižu brzinu, brojite oblake cigaretnog ili bilo kojeg drugog dima i punite međuušni prostor lijepim vakuumom hedonizma neopterećenog životom. ‘Between The Lines’ ponavlja zahtjeve nanizane već uvodom ploče. Diktat je izravan i kratak – sve što mislite da je konačno, treba ponovno prozračiti i promisliti između redaka. Njihova glazba nije za one koji traže dubinu i neprestano filozofiranje. What You Hear Is What You Get! ‘Lesson’ polako zaokružuje cjelinu još jednim stoner-punkerskim hibridom, u kojem teško da ćete nabrojiti više od četiri akorda. Dobro… Pretjerujem. Nabrojit ćete pet akorada i pojednostavljen, ali udaran slide solo, preko kojeg jure solo linije kakve bi odsvirao gitarist kojem je važan samo feeling, a ne tehnika. I već smo kod obrade komada grupe Cars: ‘Moving In Stereo’, koja puni baterije pozitivnom atmosferom. Scott, usprkos tome što nema prevelik vokalni raspon, lijepo otpjeva nekoliko redaka pjesme. Zatim slijedi plotun gitara i meditacija uz ponavljajući ritam, od kojeg možete postati ovisni. Zato je stoner krasna glazbena supstanca za opuštanje. ‘Didn’t Really Try’ je po mojim kriterijima malo previše punkerska poskočica, koja jednoj inače divnoj ploči zabija jedini autogol. ‘Sensei Vs. Sensei’ gotovo surferski pogođeno zaključuje album u cjelinu u kojoj je sve manje-više na svom mjestu. Polusatni stonerski maraton ovdje se završava i zatvara.
Kvalitativna ocjena ploče je jednostavna: riječ je o minimalističkom i učinkovitom spletu kakav bismo očekivali prije desetak godina. Staromodan sam i volim zvuk devedesetih, pa će se ploča sigurno naći na playlisti nekog mog maratonskog obnavljanja sentimenata za minula ili poluminula vremena. Nije vrhunac. Zapravo, to od njih nitko ne očekuje. Vjerojatno ni oni sami od sebe. Važni su samo užitak i zadovoljstvo. Sve to, a uz to i dobru mjeru zvučne podloge za večernje pijančevanje i dekadenciju, Fu Manchu vam serviraju u paketu naziva We Must Obey.
Postava
Scott Hill – vokal/ritam gitara
Bob Balch – solo gitara
Scott Reeder – bubnjevi
Brad Davis – bas
Produkcija
Gene Grimaldi & Fu Manchu
Popis skladbi
01. We Must Obey
02. Knew It All Along
03. Let Me Out
04. Hung Out to Dry
05. Shake It Loose
06. Land of Giants
07. Between the Lines
08. Lesson
09. Moving In Stereo
10. Didn’t Really Try
11. Sensei Vs. Sensei
TRAJANJE ALBUMA:
