Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Yes
Izdavačka kuća: Arista Records
Izdanje: 1991
Trajanje: 65:04
Ocjena: 2.5/5
Zamišljeno u fikciji, odnosno, ako si recimo slučajni promatrač i postaviš se na točku usred Atlantskog oceana, “Union” je ploča koja je geografski spojila istočne i zapadne Yes. Dakle, gdje smo ono stali? Aha. Zapadni – pravi odnosno “američki” Yes (smješteni u Kaliforniji), bili su 1990. zastupljeni imenima Kaye, Squire, Rabin i White, dok su istočni – britanski “nepravi Yes” bili ujedinjeni u projekt “Anderson, Bruford, Wakeman, Howe” (A/B/W/H), koji je 1989. pod tom etiketom izdao i istoimeni studijski album, a pomogao im je vrhunski basist Tony Levin, koji sudjeluje i na “Union”. Obje postave imale su svoj vlastiti materijal. E, pa sudbina je očito htjela da menadžeri uspiju zalobirati obje strane da se okupe pod istim krovom. Svakako su tako očekivanja masa ponovno porasla, jer je riječ o novoj super postavi, sastavljenoj od renomiranih ljudi koji glazbu vladaju do u tančine. Tako se čak moglo “pobožno” nadati da se priprema album koji će se zaljubljeno zagledati u ostavštinu Yes iz sedamdesetih.
Đavola! Svakako, ako pogledamo osnove pod povećalom, zapravo za nešto takvo nije bilo uvjeta. Sve su glave u studiju bile na drugim frekvencijama. Steve Howe, koji je upravo stigao iz Asie odnosno GTR-a, svježe je naučio svirati kratke zapaljive rock štikle, album “Anderson Bruford Wakeman Howe” (1989) isijavao je lagan pop art pristup s nešto više hrabre progresivnosti za razliku od “Big Generator” (1987), dok su zapadni Yes još uvijek živjeli i duboko sanjali snove svog albuma “Big Generator” (1987). “Union” kao takav predstavlja zanimljivu liberalnu mješavinu obiju postava, što ipak nije nužno ključ izvrsnosti koju tražiš u stvaranju ploče.
Glazbe je gotovo 70 minuta, komada petnaest i demokraciji je udovoljeno. Kako? Nekoliko je komada primjereno razvučeno, taman toliko da svaki glazbenik u njima ima priliku reći svoje. “Union” je ploča koja je još uvijek jasno napisana izravno za ljubitelje Yes iz osamdesetih. Svakako je Howe tu (akustični instrumental Masquerade, no svjetlosnim godinama daleko od duhovite istraživačke The Clap), što se naravno ne može previdjeti u pjesmama. Ako želiš prepoznatljivost u inače ograničenom AOR žanru, stavi Howea u grupu i dobit ćeš pobjedničku formulu (Asia). Takav avanturistički istraživački nastavak dobile su i Yes skladbe na “Union”. Na ploči su svoje ego najviše morali potisnuti vjerojatno Bill Bruford i Rick Wakeman, inače ljudi kojima treba ogromno prostora za sebe, slično kao i Howeu, no on se već dokazao kao najprilagodljiviji od trojice za promjene novog desetljeća. Ukratko, Wakeman nije skrivao razočaranje pločom i projektom pa ju je u svojim kasnijim izjavama rado omalovažavajuće nazivao “Onion”, tvrdeći da je “bezglava” kao što je bio “Tormato” (1978) i da ga pomisao na nju uvijek tjera na plač (otud luk).
Da je riječ o apsolutno komercijalnom triku, svjedoči i golema “Union” turneja na kojoj su Yes nastupali na posebnoj “okretnoj” pozornici, na kojoj je Anderson bio okružen s oba klavijaturista i “lebdio” po sredini, dok su se oba seta bubnjeva tijekom koncerta spuštala i podizala.
“Union” je komercijalan, za uši brzo zarazan “art pop” album koji ima nastavke u progresivnim solažama koje opet možemo čuti, jer je s nama Steve Howe, a istodobno ga drži na okupu kompaktnost Rabinovih riffovskih zahvata. Svakako nema nikakve “fragmentacije” u pjesmama. Momci se drže izrađenih ekspresivnih motiva. “Union” pati od nedostatka konzistentnosti, jer je glava u studiju bilo odlučno previše, pa je tako i ideja bilo previše i nema neke jasne direktive ili vizije koju bi ploča nosila. Zato joj liberalizam odnosno pluralnost u ovom slučaju šteti. Osjeti se da je slijepljena od sitnih djelića i da na njoj ne svira grupa u klasičnom smislu te riječi. “Union” je jednostavno više projekt umjetno promišljeno sastavljen, koji je trebao ostati Union, a ne Yes! Ploču pak jasno lakše utjeraš u novac ako upotrijebiš riječ Yes! Otud i privlačnost koja je zavela mnoge da su kupili ovu ploču pri izlasku, a onda je prokleli uzduž i poprijeko kad nisu čuli ono što su tražili. Svakako je riječ o ploči koja je s te strane mnogo adekvatnija onome što su tada radili A/B/W/H nego Yes s Rabinom, i bolje bi bilo da je “Union” nova ploča A/B/W/H, a ne Yes.
Postava
Jon Anderson – vokal
Trevor Rabin – gitara, vokal
Steve Howe – gitara
Chris Squire – bas-gitara
Tony Levin – bas-gitara
Tony Kaye – klavijature
Rick Wakeman – klavijature
Alan White – bubnjevi
Bill Bruford – bubnjevi
Produkcija
Jonathon Ellias
Popis skladbi
1. I Would Have Waited Forever (6:32)
2. Shock to the System (5:09)
3. Masquerade (2:18)
4. Lift Me Up (6:30)
5. Without Hope You Cannot Start the Day (5:18)
6. Saving My Heart (4:42)
7. Miracle of Life (7:30)
8. Silent Talking (4:01)
9. The More We Live – Let Go (4:34)
10. Angkor Wat (5:24)
11. Dangerous (Look in the Light of What You’re Searching For) (3:39)
12. Holding On (5:24)
13. Evensong (0:52)
14. Take the Water to the Mountain (3:10)
15. Give and Take
