Izvođač: Depeche Mode
Izdavač: Mute Records
Izdanje: 2005
Ocjena: 3.5/5
“Playing The Angel”, po redu 11. studijski album, dokazuje da su Depeche Mode odrasli i igračke s kojima su prije dvadeset godina pekli kolače u pješčaniku ostavili daleko iza sebe. Nevjerojatno je kako je sve naraslo, kako sastav zvuči prirodno relevantno i kako je zvučna zavjesa zasićeno puna i bogata. Staru himničnost kojom su nekoć punili stadione sada zamjenjuje umijeće stvaranja atmosferičnih, visokih raspoloženja, protkanih iskrenošću dubine osjećaja. Vokal Davea Gahana iz godine u godinu sve je šarmantniji. Depeche Mode su se za novi album u produkciji malo spustili u ugođenju pa su harmonije prelivene još sjajnijim bojenim kolažima koji grade delikatnu slagalicu njihovih prepoznatljivih zvukova, oplemenjenih majstorskim zvučnim sample-ovima na svakom koraku, koji su jednostavno konstanta perfekcije Depeche Mode i zapravo zahtijevani i očekivani standard sastava. Od ovdje nadalje album nije ni potrebno recenzirati.
Industrijsko pucketanje najavljuje pjesmu A Pain That I’m Used To i možda te na brzinu odvuče prema “devet-inčnim čavlima”, ali stvari se brzo postave na pravo mjesto, pogotovo kad udari refren. Pjesma lijepo valja od “industrial” buke do “techno” zaobljenih “beatova”, s gitarskim dodacima tipa Songs Of Faith And Deviotion. U izlazu iz instrumentalnog srednjeg dijela odabrani motiv svakako načas okrzne Enjoy The Silence s ploče “Violator”. Nothing’s Impossible slično je iskušenje, u kojem se ističe provjereni trik naglašene gitarske linije poduprte skladnošću komunikacije “industrial” sintetiziranja. John The Revelator kroz tekst najavljuje otvoreno ruganje samozvanim propovjednicima. Gahan je tu u vokalu agresivan, a analogni “synthesizeri” najavljuju stare “eighties” trikove s “feelom” Master Of Servant, majstorski obavijenim “crnačkim” gospel umetcima u refrenu tipa Condemnation. Tako bi John The Relevator uz malo “friziranja” bez problema bio Pleasure, Little Treasure s ploče “Music For The Masses”. Skladba Precious pak dokazuje da stare mačke jednostavno vladaju mudrošću pisanja grabežljivih hitova koji još uvijek mogu biti svježi i za sastav karakteristično jedinstveni. To su Depeche Mode. Sastav koji i nakon 25 godina zna napraviti pjesmu koja je kandidat za pravi “evergreen” (razina hita tipa Enjoy The Silence), kao stvorenu za vrtnju u CD playeru, i to u svakom raspoloženju. Suffer Well nosi jednostavan “beat” koji ti lako uđe u uši i predstavlja osnovu za još jedan potencijalni hit. Više analognog sintetiziranja ponovno donosi pjesma The Sinner in Me, u kojoj Depeche Mode ponovno uvjeravaju svojim, za njih jedinstvenim, nizanjem mračnih osjećaja tjeskobe i čežnje. I Macro je duboka atmosferična pjesma. Gore tu posebnim efektom pridonosi izrazito mračnom ugođaju pjesme. Introspectre i Damaged People odlično održavaju tu mračnost, a Gore na vokalu uspijeva oživjeti ledeno jezovit dašak patnje duše, odnosno svega ispod površine što je obično skriveno očima. Lillian je pjesma u kojoj je ponovno više koketiranja s klasičnim “dance” ritmovima, a album se zatvara netipičnim potezom. Duboka baladna tužaljka The Darkest Star doista je najtamnija zvijezda u pravom smislu te riječi.
“Playing the Angel” nevjerojatno je zreo i dubok album. Uz to je nevjerojatno i kad se osvrneš na izraz sastava iz osamdesetih, pa vidiš kako je kroz sve te godine do danas zvuk sastava narastao i kako je interpretacija postala, ako smijem ovdje posuditi riječ u progresivnom smislu, puno suptilnija i sofisticirano profinjenija. Osobna ispovjedna poruka s lakoćom je djelotvorno oživljena. Krhka i naivna nježnost, nevina ranjivost, čežnja, strast, bijes, bol, tuga. Ukratko, riječ je o albumu koji ne slijedi sjaj nekadašnje slave sastava, koji izbjegava nesretno odabrane glazbene pustolovine i koji jednostavno personificira trenutačni zreli puls trija, a koji je već odavno iza sebe ostavio godine elektronskog punka. Pop intelekt koji na svojim pjesmama uvjerljivo živi s privlačnošću i šarmom kojima se teško možeš othrvati.
Postava
Dave Gahan – vokal
Martin Gore – klavijature, vokal, gitara
Andy Fletcher – klavijature
Produkcija
Ben Hillier
Popis skladbi
1. A Pain That I’m Used To
2. John The Revelator
3. Suffer Well
4. The Sinner In Me
5. Precious
6. Macro
7. I Want It All
8. Nothing’s Impossible
9. Introspectre
10. Damaged People
11. Lilian
12. The Darkest Star
