Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Haunted, The
Izdavač: Century Media
Izdanje: 2011
Trajanje: 54:15
Ocjena: 4.7/5
Sedam je bajkovit broj, a iskreno, sve izvorne bajke nisu bile pune kiča i ne, povremeno je vuk koji je pojeo baku i njezino potomstvo ostao nekažnjen i nakon što je za nadodatak pospremio još par škrta i samozvanih kritičara, ostao nekažnjen i dobro je tako! The Haunted su nakon bijesa ploče Versus pročistili ventile i posegnuli za čišćim i vintage zvukom, koji neće biti po guštu svima onima koji se mentalno nisu razvili dalje od albuma The Haunted ili Made Me Do It i One Kill Wonder, koji su, dragi moji, bili ispisani ispod prstiju trinaest godina mlađih glazbenika i za grlo posve drugog pjevača. Usput se dogodio rEVOLVEr, The Dead Eye i zamjena za mikrofonom. A Unseen nudi upravo ono što govori sam naslov – dosad neviđenu dimenziju razumijevanja metrike i glazbenih mogućnosti koje, ako vam već treba lijepiti etikete na uši i prljati misli nepotrebnim usporedbama, doista zvuče popoidnije i prikladno za ples i da, zvuče mekano i manje thrasherski.
https://www.youtube.com/watch?v=as63fqxybt0
The Haunted su se odrekli mimikrije i potražili vlastiti odgovor na paletu vječnog oponašanja (ako ništa drugo, glasno su rekli ne oponašanju samih sebe). Da, dogodila se hereza i hvala bogovima na tome, jer je prepravljanje već čujenih zvukova i gitarskih rifova često tek bezveze poricanje manjka ideja, jaja i sposobnosti potpune astralne erekcije, koju The Haunted nedvojbeno posjeduju. Zapravo je prvo što bode u oči činjenica da posjeduju gigantski par fenomenalno slasnih jaja, koja vam nježno natrpaju u grlo, a ako vam ne paše, možete se u vlastitoj agoniji krasno zadaviti i požaliti uredu za zaštitu “pravovjernih” metalaca.
Idemo dakle lijepo redom, kao kuće u Trstu. Unseen je melodičan i shizofren u nizanju različitih slika, koje je pjevač Peter Dolving opisao kao “epske, prikladne za ples, groovy i vrlo “prdometalske” (farty metalske). Svrha ploče je naime razjebati 99,9 % generičnih Mr. Goetske kretena tamo vani u crno-bijelom svijetu!”. Cilj je postignut, jer je većina starog jedkog otrova iz sada nešto obrađenih otrovnika otišla i, primjereno godinama, zavila se u nešto toplije i mekše ruho. Najtvrđi je početak sa skladbom punom kerozina Never Better, koja se već za refren fenomenalno pretvori u pahuljasti veo koji provocira stihovima: “Ashes to ashes / Dust to dust / Some build for failure / Some build for trust”. Ne mogu zanemariti činjenicu da su The Haunted u izradi svojih vinjeta postali opethovski progresivni i posjeduju alat za krasno tesanje uma i ušiju kao rijetko koji glazbeni propovjednik. Ovaj put je ta propovijed nešto manje vrištava, što potvrđuje stonerski nadahnut nastavak u liku skladbe No Ghost. Kao da ste si u žile ubrizgali čisti ekstrakt fenomenalnih Clutch s ploče Blast The Tyrant, a The Haunted ipak imaju dovoljno vlastitog osjećaja za estetiku da ne možete pasti u stanje demencije, zabluda ili jednostavno nesposobnosti obične matematike. “As it flows, you might not know the motion / Ain’t no ghost, there’s only love or nothing / All you want, / And if my hands can’t touch it it’s mine” pjeva gospodin Dolving, a vi padate u stanje hipnoze uz vječno milovanje retro gitara Patrika Jensena i Andersa Björlera te sluz masne ritmike bubnjara Pera Möller Jensena i basista Jonasa Björlera. Jedno od većih iznenađenja na ploči je deftonesovski nastrojen Catch 22, koji vas potrese uzduž i poprijeko, a enigma se krije u završnim stihovima. “Someone to connect the pieces / Someone who will speak his mind / Someone who will carry what we’re all afraid to really say / How infuriating and obscene / Apologetic in absurdum / No-one wants to feel” nagovještava težnju k fragmentiranju i zadiranju dublje od uobičajenih haiku strofa. Nakon toga moguće je samo nestajanje staroga sebstva, čemu pritvrđuje Disappear i profinjeno ugođen zvuk božanskog cinika u skladbi Motionless. “Everything you say’s been said before / By someone just like you and me / It’s a comfort can’t you see” prikrade se u zatiljak i grize neumorno i uporno svoj put do centra svemira. Vrhunac nove estetike zasja u masivnoj naslovnoj skladbi, koja je nastala ispod pera člana sastava Coldtears, Davida Johanssona, a zareže u srce stihovima koji ne daju neposredan božanski odgovor na pitanje smisla novog postojanja riječima “And so it stays unseen / Under the surface / Right out of touch / Right out of reach / And so it stays unseen / Until we shine the light of truthful loving trust / It’s never going to change”. Ono što je kod nove slike jedinstveno jest činjenica da ćete shvatiti sve riječi. Lijep nastavak kristalno slatke The Skull miluje i ljulja jazzovskom, već doista produbljenom progresivnom notom gigantski zvučne pompozne simfoničnosti, koja naknadno zareže u divlji thrasherski stampedo. “No more hesitation / No more slipping away / No more waiting for a loving grace / Easy now / Go lightly these are tricky times / We don’t need much fuel to feed the fire”. Integrirani u novi smisao možete probaviti koncept koji prožima cjelinu, a za ohole entuzijaste rustikalnog bijesa pobrinut će se The City, koja vas pribija na križ nizom fenomenalnih rifova i tekstovima protkanim umjetnički izvezenim nitima cinizma i humora, kojemu samo morate prisluhnuti i odreći se bezveznog i beskrupuloznog ustrajanja u tvrdokornoj opoziciji ciklusu mijenjanja i sazrijevanja. Them slijedi nešto bučniji ritam razbješnjelih bljuvača vatre koji viču “So in love with a monster / And a precious lie / But someone’s got to pay / For each and every single fuck up!”, a mase se melju i lijepe u granitni niz nove fenomenalne mentalne manipulacije. The Haunted se tu ravnopravno nadmeću s Tool, samo što je njihova zvijer malo manje matematična i kune se u muzikalnost potpune iskonskosti. Da se bliži kraj, naznačuje skladba All Ends Well, koja na cjelinu niže bisere pripovjedaštva. Možda priča o sadomazohizmu, o eklektičnom osjećaju promatrača koji se posere na moraliziranje svijeta ili pak samo glasna i jasna kritika svijeta poglupljenih zombija. “I don’t want more than a moment / That’s all that I can take / I don’t care who talks about us / I don’t care what people say” pruža ruku završnom činu skladbe Done. “Love is stronger than all / We can cry and pretend / But we know there’s something real / Some men say we’re from the first breath to the last / You should carry your head high / Cause I’m done / Digging myself deeper / Done looking for escape / Done playing games / Your validation’s not worth my time” The Haunted stavljaju na stol sve aduta i ne znam ima li ih mnogo koji u rukama imaju bolje karte.
https://www.youtube.com/watch?v=IxZakwbrFLc
Unseen bega i pomiče postavu lubanjskog svoda s nježnijom ubilačkom logikom. The Haunted nikad nisu zvučali tako mekano, nikad nisu rezali tako duboko, nikad nisu točili čistijeg zvuka i bili tako izloženi kritičarima i salvama negativnog gunđanja, a ipak mogu s ponosom i čašću najaviti da je napokon nastupilo vrijeme nove ere u poimanju svijeta pod imenom The Haunted. Srce je na pladnju i tek sada možete ustanoviti da je moguće osjetilno i emotivno secirati pumpu postojanja i osjećanja i nožem za maslac. Žalim samo zbog činjenice da ploča Unseen nije slijedila izravno ploču The Dead Eye, jer Versus nešto grubo brazda teksture i kvari prosjek, u svakom slučaju pak mogu u svoje ime izreći samo najdublje divljenje i stojećim ovacijama moliti za skoru dozu nove sonične provokacije, cinizma i uspravnosti, koje u svijetu imitatora tako kronično nedostaje.
Recenzija je nastala u suradnji RockLine i Rock Hard Slovenija.
Postava
• Patrik Jensen – ritam gitara
• Jonas Björler – bas
• Anders Björler – solo gitara
• Peter Dolving – vokal
• Per Möller Jensen – bubnjevi
Produkcija
Tue Madsen
Popis skladbi
01. Never Better
02. No Ghost
03. Catch 22
04. Disappear
05. Motionless
06. Unseen
07. The Skull
08. Ocean Park
09. The City
10. Them
11. All Ends Well
12. Done
13. Attention*
14. The Reflection (live)*
15. The Fallout (live)*
