Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Gabriel, Peter
Izdavač: Virgin Records
Izlazak: 2002
Trajanje: 66:40
Ocjena: 5/5
U priči praktički svakog glazbenika dođe trenutak u karijeri kad na kraće ili dulje vrijeme nastupi stvaralačka kriza, ali ne i u slučaju legendarnog engleskog pjevača, skladatelja, producenta i ikone progresivnog rocka Petera Gabriela. S Umjetnik koji je prošao kroz sve vode i koji je u svojoj nevjerojatno plodnoj karijeri barem dvaput preoblikovao obzore suvremene eksperimentalne i popularne glazbe takvoj se kreativnoj stagnaciji uvijek vješto izbjegao. I to zahvaljujući tome što je prije snimanja svakog novog projekta uzeo dovoljno vremena za osmišljavanje novih ideja. Tako je između njegova prethodnog studijskog remek-djela “Us” (1992) i “Up” prošlo gotovo deset godina, što je brojne privrženike dovelo praktički na rub strpljenja, pogotovo nakon što je službeni izlazak iz 1998. odgođen na 2002. Njihov sve niži prag strpljenja na kraju je bogato nagrađen jednim od najboljih dostignuća u Peterovoj karijeri, što znači da je progresivnorockerski div i mecena raznovrsnih glazbenih inovacija na “Up” još jednom nadmašio samoga sebe.
Naslov albuma ostao je isti od početka snimanja do izlaska, iako je Peter u međuvremenu razmišljao da ga nazove “I/O” (ta opcija ostaje otvorena za naslov njegova budućeg studijskog izdanja). “Up” je u klasičnoj Peterovoj tradiciji inteligentno i suptilno strukturiran kolaž zapanjujuće zvučne raznolikosti i briljantne produkcije na kojem lako ne nestane svojstvene ambijentalne magije koja slušatelja s lakoćom odnese izvan uobičajenih fizički opipljivih obzora. Za takvu dovršenost pobrinula se armija visokotalentiranih glazbenih suradnika iz cijelog svijeta, među kojima treba posebno istaknuti glavna tri Peterova miljenika: basista i čudotvorca na Chapman Sticku Tonyja Levina (ujedno dugogodišnjeg člana King Crimson), jedinog glazbenika na albumu koji je s njim od samog početka solo karijere, dugogodišnjeg gitarskog majstora Davida Rhodesa i bubnjara Manua Katchéa, koji je u svom pristupu uvijek njegovao šarenu dozu ritmičkih finesa iz svijeta etno glazbe. Potonje su u Peterovu zvučnom izričaju često igrale važnu ulogu, pa je tako i na “Up”, iako u znatno manjoj količini nego na oba prethodna studijska ostvarenja.
Stari lisac se uz uobičajene pjevačke i klavirske dužnosti i ovaj put poigrao brojnim raznovrsnim, ponajprije elektronski obojenim pomagalima, pa se na pojedinim skladbama može primijetiti šarolika paleta računalno obrađenih zvučnih uzoraka, dok ni na području klavijatura nije škrtario usklađenom upotrebom instrumenata s tipkama predvođenih melotronom. Uz sve to, “Up” je s usklađenim provalama distorziranih gitarskih fraza i nekim gotovo agresivnim, polutonskim zvučnim uzorcima na pojedinim skladbama daleko najudarniji uradak u Peterovu stvaralačkom opusu, što je još jedan dokaz njegove nevjerojatne raznolikosti, ali i svjedočanstvo čovjekove neprestane potrebe da isproba nešto novo. Ono što je većini Peterovih obožavatelja najvažnije jest jednostavna činjenica da njegov vokal s godinama ostaje netaknut, štoviše, dobio je na samoj emocionalnoj dubini, i to unatoč tome što se, barem što se tiče vanjskog izgleda, u rekordnom vremenu pretvorio u srebrnobradog i prorijeđene kose “ćicu Kosobrina”. Njegovo je pjevanje tako i dalje svojevrsna mješavina topline, podsmijeha i melankolije, izrečena iz dubine srca i duše, kojom nije teško dotaknuti neke osnovne duhovne potrebe slušatelja.
Peterova je poezija zbog sveobuhvatne životnosti i snage pojedinih poruka ponovno razred za sebe, a s godinama je samo dobila na zrelosti. Većina tekstova vrti se oko transcendentalnih tema poput rođenja, odrastanja i smrti, a usput se može naići i na pažljivo odmjerene primjerke simpatično zajedljive društvene satire, kao na prvom singlu s albuma, “The Barry Williams Show”, u kojem je Peter priuštio nemilosrdnu parodiju na račun odvratnih američkih reality-talk emisija u stilu Jerryja Springera.
Album briljira uzduž i poprijeko, pa je nemoguće izabrati njegove najsjajnije trenutke. Već sam uvod s mračnim “Darkness”, u kojem slušatelja nakon tihog početka prosiju gromoglasne doze polutonskih gitarskih fraza, Levinova zloslutno nagruvana bas linija i pažljivo kompresirani zvučni uzorci, tako je briljantno zamišljen da može izazvati naježenost i nakon nebrojenog broja slušanja. Peter kroz vješto manevriranje između agresivnih trenutaka, u kojima se služi vokoderom, i pjevanja čistim vokalom, gdje za podlogu bira nježnu klavirsku pratnju, postupno gradi raznoliko raspoloženje. To se iz mračnih tonova nevjerojatno vješto pretvara u svjetlije boje, što uspješno prati tekst koji govori o unutarnjoj borbi pojedinca s najdubljim osobnim strahovima.
Slijedi vjerojatno najpoznatije djelo na albumu, briljantni “Growing Up”, koji je izašao i kao singl. Taj Petera, ponajprije uz pomoć nevjerojatno inteligentno aranžiranih funkoidnih zvučnih uzoraka, ponovno predstavlja u posve drukčijem skladateljskom izdanju. Elektronski potkovani ritmički uzorci i bogati valovi melotrona daju potporu hipnotičnoj melodiji o kojoj marljivo vodi računa Peterova zapanjujuće emocionalna pjevačka izvedba. Ovdje se neki stari trikovi (melotron) i moderne finese (nagruvani elektronski uzorci) uspješno rukuju, što majstora ponovno postavlja u ulogu umjetnika koji nadilazi svaki test vremena. Tekst govori o početku života od prvog udarca srca u maternici. Transcendentalni “Sky Blue” dobar je kandidat za ambijentalno najljepše djelo na albumu jer ga krasi emocionalno nevjerojatno uzdižuća mješavina zvučnih zavjesa i upotreba bogatih vokalnih harmonija. Na njemu je Peter više nego uspješno udružio snage sa slavnim američkim gospel sastavom Blind Boys of Alabama i sa sunarodnjakom, legendarnim blues-rock gitaristom Peterom Greenom, koji je pobrinuo za brojne potresne trenutke na slide gitari. Prema Peterovim riječima, tu je skladbu osmišljavao čak deset godina. Na kraju je stvorio jedno od svojih ambijentalno najsnažnijih djela, u kojem njegovo pjevanje u savezu s pratećim harmonijama “slijepih dječaka” i Greenovim gitarskim slideovima stvara srceparajuću magiju.
“No Way Out” predstavlja prvi lirski trenutak na albumu u kojem se Peter hvata u koštac s temom smrti, inače jednom od dviju stalno isprepletenih tema na albumu. Osnovni motiv stvoren je spojem duhovite gitarske fraze i šarolike mješavine etno udaraljki. Oko te podloge Peter uz pomoć klavira i odličnog pjevanja uspješno gradi moćnu melodiju kojom prebrođuje uvodnu, tajanstvenu atmosferu i preusmjerava je prema svjetlijim tonovima s klimaksom u refrenu. “I Grieve”, u kojem se Peter u tekstu ponovno “razgovara” sa smrću, predstavlja posve novu razinu skladateljske i emocionalne zrelosti uz obilnu dozu ambijentalne osjetljivosti. Uz svoju uobičajenu pjevačku magiju ponovno dočarava najiskrenije osjećaje, koji su slika i prilika čovjekove biti, a takvu vrhunsku vokalnu izvedbu podupire moćnim sintesajzerskim zavjesama u pozadini. Za posve neočekivan, krajnje duhovit preokret pobrinula se violinska improvizacija legendarnog L. Shankara, kojom skladba zaplovi u posve drukčije, više etno obojene vode.
Najduhovitiji trenutak albuma nedvojbeno je već spomenuta društvena satira “The Barry Williams Show”, u kojoj obračunava s idiotskim reality-talk emisijama. Tekst je tako briljantno-grotesktno-zabavan da bi ga i među Peterovim glazbenim sunarodnjacima danas uzalud tražili. Bez trunke milosti razotkriva neke manje razveseljujuće strane našeg visokoobrazovanog i demokratskog društva. Sama struktura skladbe izuzetno je jednostavna jer je podložena gotovo r’n’b-jevskim ritmičkim pulsom, dok za elegantan, jazzy dašak brine lukavo ubačena truba u izvedbi Christiana Le Chevretela. Za klimaks skladbe odgovoran je naprosto razuzdan refren u kojem ne manjka sarkazma, dok za dramatično stupnjevanje i harmonijski kontrast među aranžmanima brine profinjeno ubacivanje melotrona unutar pojedinih instrumentalnih dionica. Nešto tako zafrkantsko-satirično, što bi ironično moglo imati i hit potencijal, danas se može roditi samo u izvedbi takvog majstora kao što je Gabriel.
Sentimentalna balada “My Heads Sounds Like That”, koja preko klavirskih aranžmana ima nešto sličnosti s legendarnom Lennonovom klasikom “Imagine”, odiše nevjerojatnom ispovjednom snagom i Petera ponovno prikazuje u ulozi vrhunskog istraživača nekih složenijih kutaka ljudske duše. Čarobnu pratnju orkestralnih aranžmana nakratko prekida agresivna dionica na temelju elektronskih uzoraka, nakon čega se ponovno vraća ona simfonijska veličanstvenost kojoj je Peter bio vjeran praktički od početaka svoje glazbene staze (još u vrijeme s Genesis). Fantastični “More Than This”, još jedna skladba koja je izašla kao singl, jedno je od najtemperamentnijih ostvarenja na albumu s odlučnom gitarskom frazom i uzburkanim ritmičkim meandrima. Istodobno sadrži značajan tekst u kojem se Peter pita nije li slučajno u životu još nešto važnije od uobičajene jurnjave od trenutka do trenutka. Taj neuspjeli hit ponosi se moćnim, uzdižućim refrenom s brojnim vokalnim harmonijama, dok svoje izvanrednom ugođaju pridonose angažirane bas linije i elegantni klavijaturski aranžmani.
Briljantni “Signal to Noise” predstavlja sljedeće veličanstveno dostignuće kad je riječ o Peterovu neprestanom eksperimentiranju s raznolikim zvučnim obzorima. Poseban mu je izazov bio unos fantastične pjevačke izvedbe legendarnog pakistanskog pjevača Nusrata Fateha Ali Khana, inače važnog glazbenika na području devocijske glazbe sufija (mistične tradicije unutar islama), jer je spomenuti umjetnik tijekom snimanja albuma već bio pokojni. Za posrećen doprinos već pokojnog gostujućeg pjevača morao je spojiti neke stare koncertne snimke i ranu verziju istoimene skladbe iz 1996. Atmosfera unutar kompozicije je izvanredna, gotovo posve transcendentalna, za što je zaslužna jedinstvena kombinacija Ali Khanova energičnog pjevanja (neki bi rekli i krijeske), koje unosi mistični orijentalni šarm, i Peterova melankoličnog pjevanja, poduprtog uzburkanim valovima melotrona.
U pozadini se može čuti i upotreba lukavih elektronskih zvučnih uzoraka koji stvaraju zvuk zlokobnog smijeha, kao da se smije neka nestašna demonska prikaza. Dramatično raspoloženje preko moćne simfonike raste prema vrelištu, nakon čega slijedi prijelaz u srceparajuću, izuzetno melankoličnu i gotovo posve orkestralnu dionicu. Bez sumnje jedno od najboljih dostignuća Peterove karijere. Nakon sve te dramatike čini se nekako primjerenim da se album zaključi spokojnom baladom “The Drop”, na kojoj se Peter nađe sam za svojim klavirom i kroz nježnu, gotovo krhku melodiju izrekne još posljednje misli o prolaznosti ljudskog života koje su mu ležale na duši.
S “Up” je legendarni progresivnorockerski umjetnik ponovno nadmašio samoga sebe i stvorio još jedno vječno remek-djelo pred kojim brojni sljedbenici njegove glazbene ostavštine mogu samo nemoćno pocrvenjeti i ostati nijemi svjedoci činjenice da majstor u svojoj zvučnoj pustolovini i dalje nadmašuje učenike. Na prste jedne ruke moglo bi se nabrojiti glazbenike i skladatelje Peterova kova koji bi sa svakim novim albumom uspjeli tako uspješno redefinirati svoj zvuk, a istodobno ostati vjerni vlastitom skladateljskom nasljeđu, pa čak i kad između svakog novog albuma prođe popriličan broj godina. Takvu cijenu se uz majstorovu opsjednutost zvučnom i produkcijskom dovršenošću te činjenicu da u svaki svoj uradak ulaže svaki djelić srca i duše nedvojbeno isplati platiti.
Postava
Peter Gabriel – vokal, klavir, klavijature
Tony Levin – bas gitara
David Rhodes – gitara, prateći vokal
Manu Katche – bubnjevi
Dave Power – bubnjevi
Mahut Dominique – udaraljke
Ged Lynch – udaraljke, bubnjevi
Richard Chappell – udaraljke
Daniel Lanois – udaraljke, gitara
Peter Green – gitara
David Sancious – Hammond orgulje
Melanie Gabriel – prateći vokal
The Blind Boys of Alabama – prateći vokali
Steve Gadd – bubnjevi
Dominic Greensmith – bubnjevi
Hassan Ramzy – tabla
Danny Thompson – dvostruki bas
Will White – udaraljke
Stephen Hague – udaraljke
Richard Evans – akustična gitara
Shankar – dvostruka violina
Christian Le Chevretel – truba
i brojni drugi…
Produkcija
Peter Gabriel
Popis skladbi
1. Darkness
2. Growing Up
3. Sky Blue
4. No Way Out
5. I Grieve
6. The Barry Williams Show
7. My Head Sounds Like That
8. More Than This
9. Signal To Noise
10. The Drop
