Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Ljubljana
Datum koncerta: 12.12.2008
Broj posjetitelja: 900
Cijena karte: 35
Pa dočekali smo taj sretni dan. Legendarni Uriah Heep nakon 25 godina od svog posljednjeg nastupa na našem tlu konačno su se javili i u Ljubljani. Svi mi koji smo nestrpljivo čekali taj događaj tako smo na kraju ove godine ipak dobili jedan pravi klasični rockerski koncert u domaćoj dvorani Tivoli, gdje inače vlada glad za takvim glazbenim događajima.
Uriah Heep, koji će uskoro slaviti već četrdesetu obljetnicu postojanja, jedan su od onih rijetkih neuništivih sastava iz zlatne ere rock glazbe, koji svojim radničkim pristupom, izuzetnom srčanošću i odličnom interakcijom između pozornice i publike uvijek iznova dokazuju da ne mogu razočarati svoje dugogodišnje sljedbenike, čak ni kad ne sviraju u optimalnim uvjetima i u okruženju koje je za njihovu glazbu tradicionalno neprivlačno, kao što je Ljubljana. Taj su glas opravdali i ove večeri te ponudili izvanrednu scensku predstavu koju brojni posjetitelji neće još tako skoro zaboraviti. Kao što se i očekivalo, ispod pozornice zjapila je velika praznina što se tiče broja posjetitelja, ali se zato u prvim redovima okupio velik broj poletne mladeži, a došli su i svi oni stari znanci koji kod nas manje-više, svatko na svoj način, brinu za očuvanje rockerske kulture.
U ulozi predgrupe publiku su zagrijavali slovenski rock mališani Tide, što se nekima činilo prilično kontroverznim izborom. Ni sam ne znam zašto je sastavu koji s toliko distorzije i scenskog nastupa skreće pozornost na sebe namijenjeno nezanemarivo oduševljenje publike. U svoj nastup, koji su inače izveli suvereno, uključili su, među ostalim, relativno solidnu obradu klasika The Who “My Generation”, ali i katastrofalnu verziju hita The Police “Message In A Bottle”, potonju srećom u skraćenoj verziji. Većina publike njihov je nastup ispratila s velikim oduševljenjem, dok ih nije bilo malo koji su jedva čekali da se oproste s pozornice. Zanimljivo, sastav je uživao punu podršku i članova Uriah Heep, koji inače pred sobom ne bi trebali nikakvu predgrupu.
Napokon je stiglo vrijeme za porciju vrhunske scenske Heep magije koju su ti art rock čarobnjaci za ovu večer zamijesili u svom kotlu. Ako usporedim njihov nastup s Bečom, gdje su se Micku Boxu na gitari i Philu Lanzonu na hammond orguljama dogodile neke pogreške, u Ljubljani su pokazali mnogo višu razinu uigranosti pa pikolovci među publikom ovaj put nisu mogli doći na svoje. To vrijedi ponajprije za sve izvedbe s novog albuma “Wake The Sleeper”, koji su i ovaj put odsvirali u cijelosti. Ozvučenje na početku doduše još dugo nije bilo optimalno. Zvuk je na prvim izvedbama bio poprilično zapaprljen. Zato se posebno Bernieja Shawa na vokalu prilično slabo čulo, dok su se u prvi plan probijali sjeckajući bas tonovi. Do izvedbe “Tears Of The World” nekako su ipak uspjeli srediti zvuk i od tu nadalje ozvučenje je bilo na pristojnoj razini. Manja kritika ide i na račun scenskog osvjetljenja, koje nije bilo na razini onog iz Beča, gdje je prevladavalo mnogo više različitih boja.
Što se tiče samog scenskog nastupa, uigranosti izvedbi i scenske energije, Heep su potvrdili svoju već poslovičnu neukrotivost i činjenicu da unatoč zavidnom broju godina danas zbog šale pometu s priličnim brojem svojih vršnjaka, predvođenih Deep Purple. Članovi sastava bili su na pozornici doista odlično raspoloženi, jedino je Trevor Bolder ove večeri bio nešto suzdržaniji na svojoj bas gitari, ako se usporedi njegov nastup u Beču, gdje je na pozornici divljao s energijom dvadesetogodišnjaka. Mick Box, duša sastava, bio je standardno dobro raspoložen. U svoj nastup naravno nije zaboravio uključiti svoje “kozmičke” geste, kojima na svoj način posebnom gestikulacijom komunicira s “višim silama”. Lanzona pritom uopće nije smetalo što je svirao na posuđenim hammondkama slovenskog virtuoza na hammond orguljama Davora Kastelca. Shaw je opet oduševljavao izvanrednim pjevanjem i odličnom komunikacijom s publikom.
Unatoč odličnom materijalu s “Wake The Sleeper” (od njih je opet najviše oduševila “What Kind Of God”), većina okupljenih bila je, logično, najgladnija njihovih klasika. U vezi s tim neka dodam napomenu da je poprilično posjetitelja tijekom nastupa počelo napuštati dvoranu jer su očekivali više izvedbi starih klasika umjesto cjelovite izvedbe novog albuma. O takvom razmišljanju na ovom mjestu doista nema smisla raspravljati.
Temperaturu u dvorani razumljivo su najviše podigle odlične izvedbe klasika kao što su “Gypsy”, koja je odsvirana s legendarnim uvodom na hammondkama, “Look At Yourself” sa svojim jammingom, gdje je posebno Boxa tijekom wah wah solaža odnijelo u neke potpuno samosvojne sfere, odlično otpjevani “Sunrise” te monumentalni ep “July Morning”, koji je opet bio vrhunac večeri. Unutar njegove izvedbe ovaj je put oduševila i dodatno upletena kraća Bolderova improvizacija na basu. Boxa je pri kraju opet odnijelo u poseban svijet s demonstracijom kazačoka i podignutom gitarom iznad glave. Naravno, ni ovaj put nisu izostali standardi “Easy Livin'” i “Lady In Black”, koji su izazvali najviše bučnog oduševljenja, ponajprije od onih koji ih još nikad nisu čuli uživo.
Osobito za “Lady in Black”, koja je odsvirana u bisu, mogu reći da je već odavno postala poprilično dosadna rutina koju moraju odraditi ako ne žele doživjeti linč. Ne bi bilo loše da se jednom dosjete upetljati u nju nešto novo, što bi je barem malo začinilo, kao što su nekoć na jednoj od njezinih koncertnih i studijskih verzija dodali flautu (uz pomoć posebnog gosta Iana Andersona (Jethro Tull)), jer nedvojbeno predstavlja daleko najdosadniji trenutak njihovih nastupa. Ne smijem zaboraviti ni odličan nastup bubnjara Russella Gilbrooka, koji se do sada već odlično uklopio u sastav. Russell je demonstrirao sjajan nastup na posuđenim bubnjevima (inače na svojima ima jednom više činela, dvostruki bas bubanj, još više prijelaznih bubnjeva, a s desne strane čak i podignut “kotao” u funkciji prijelaznog bubnja te čak i gong iza leđa). Već neko vrijeme koristan je i svojim pratećim vokalima. Upravo su te vokalne harmonije i danas jedna od zaštitnih i najjačih osobina sastava.
Uriah Heep ponovno su uprizorili izvanredan nastup i od njih se mogu samo učiti brojni sastavi koji hodaju ili bi htjeli hoditi srodnim glazbenim stopama. Svaki njihov koncert što se tiče atmosfere i energije posebno je poglavlje za sebe i ni večerašnji nije bio ni u čemu iznimka. Ako ovu večer ponovno usporedim s njihovim nastupom u Beču, Heepsteri su u Ljubljani ponudili bolju uigranost, ali i atmosferu, i to unatoč osjetno manjem broju posjetitelja. Dok je u Beču publika posvuda djelovala poprilično statično, u Tivoliju se u prvim redovima tiskala razigrana mladež koja je cijelo vrijeme zdušno poticala sastav, što je doista pohvalno. Naravno, Uriah Heep zaslužili bi na svom koncertu znatno veći broj ljudi. Mislim pak da sada doista nema smisla gubiti vrijeme i uzdisati nad malenošću i slovenskom rockerskom (ne)kulturom jer se tako ne dolazi nikamo. Uspješno izveden koncert rockerskih legendi, ako ni zbog čega drugog, dokazuje da smo i kod nas, unatoč prevladavajućoj otupjelosti uz pomoć raznih balkanskih, za sive stanice pogubnih turbo juriša, još uvijek sposobni povremenih koncertno-organizatorskih iznenađenja.
fotografije: Mojca Perdih
Setlista
1. Intro 2. Wake the Sleeper 3. Overload 4. Tears of the World 5. Stealin’ 6. Sunrise 7. Heavens Rain 8. Book of Lies 9. Light of a Thousand Stars 10. Gypsy 11. Look at Yourself 12. What Kind of God 13. Ghost of the Ocean 14. War Child 15. Shadow 16. Angels Walk With You 17. July Morning 18. Easy Livin’ —bis— 19. Lady in Black
Galerija slika
