Mjesto: Ljubljana / Orto bar / Slovenija
Datum koncerta: 12.02.2012
Broj posjetitelja: 40
Cijena karte: 15,00€ (pretprodaja) / 18,00€ (na dan koncerta)
Pet ljudi ispred pozornice u vrijeme za koje je bio najavljen koncert nije obećavalo ništa dobro. Očito će se nastaviti tradicija (neopravdano) slabo posjećenih koncerata u Orto baru, pomislio sam. S tom činjenicom inače nema ništa loše kad je riječ o glazbenom iskustvu, ali posljedice takvog stanja sigurno nisu po volji organizatoru. Ovakav događaj, kao što je nastup grupe Deafheaven, trebao bi, po mom mišljenju, privući puno veću pozornost glazbenih zaljubljenika. Tako klavra posjećenost ga nehotice pretvara u pravo domaće, gotovo već obiteljsko iskustvo, u pristupno nizanje “Kmetskih slik” Janka Kersnika.
Ovaj put su nam se u spomenutom klubu predstavili Talijani Hierophant i Amerikanci Deafheaven. Prvi su predstavnici u posljednje vrijeme prilično popularnog žanra, mješavine crusta i sludgea, u kojem naši zapadni susjedi imaju i na svjetskoj razini renomiranog predstavnika, grupu The Secret, na koju Hierophant pri slušanju prilično snažno podsjećaju. Tako nisam bio previše iznenađen nakon koncerta kad mi je gitarist sastava rekao da svira i u The Secret. Hierophant su ovim dvama osnovnim elementima dodali još i šaku black metala i punka. Tako je cjelokupna svirka doista nevjerojatno slušljiva i melodična, s bijesnim vokalima. Vidi im se i da stvarno uživaju na pozornici i tu energiju znaju prenijeti i na posjetitelje bez obzira na to koliko ih je. U svojoj kratkoj karijeri, postoje naime od 2009., a 2010. su izdali istoimeni studijski album.
Koncert je počeo s jednosatnim kašnjenjem i dobro da je bilo tako, jer se na prostoru pojavilo između dvadeset i trideset ljudi, što je nekako bilo dovoljno za početak. Talijani su od prve do zadnje minute na pozornici djelovali sigurno, a eventualnu tišinu između komada pametno su zabrisali brujećim gitarama. Sve skupa je dalo osjećaj neke cjelovitosti, jer poneki pljesak i pola minute stanke ne bi učinili puno dobra. Zvuk je zapravo bio posve solidan, jako glasan, općenito prilično prikladan za tu večer. Povremeno sam možda čuo malo previše gitare, ali to su samo detalji. Pjevač je u “crustovskoj” maniri blistao na pozornici, a grupa ga je pratila vrlo dinamičnim nastupom. Uostalom, i sama glazba je takva da se čovjekov duh bez poteškoća podigne. Njihov nastup bio je kratak, ali sladak i s veseljem smo dočekali “headlinere” Deafheaven.
Američki bend je na sceni od 2010. i u tom kratkom vremenu uspio je izdati, po mojim pojmovima, vrhunski prvijenac Roads to Judah. U enciklopediji Metallum kažu da sviraju post black metal, s čime bih se prilično složio. Dečki su uskočili u vlak koji je pokrenuo francuski bend Alcest, no teško bi ih se, osim u rijetkim elementima, moglo usporediti s njima. Bliži su nekim Wolves in the Throne Room ili Krallice. Ipak samo slični, rekao bih da su se razvijali paralelno s tim skupinama i u procesu razvili vlastit zvuk i pristup. Na nekim slovenskim forumima iznenadili su me i malo razočarali komentari korisnika da se to pak ne sluša, jer na izgled djeluju kao “hipsteri”. Priznajem, momci imaju svojevrstan vanjski izgled. No budući da se glazba sluša ušima, a ne očima, činjenica da Deafheaven na internetu imaju nekoliko slika u ne “trv-kvlt” odjeći ne bi smjela odvratiti čovjeka od slušanja glazbe.
Kako god, došli su na pozornicu, u rekordnom vremenu kalibrirali instrumente, što sam ispratio podignutim obrvama, jer sviraju kompleksnu glazbu. Briga je bila posve suvišna. S izuzetkom prve tri minute, dok sam se još navikavao na zvuk koji je opet bio vrlo intenzivan s jakim bas bubnjevima, za mene je počelo “izvantjelesno” iskustvo. Činjenicu da imaju samo jedan album s četiri komada, u ovom slučaju im računam u prilog, jer sam poznavao sve momente u samoj glazbi sa svim obratima i zaokretima do u tančine. Tih slabih sat vremena koliko je koncert trajao nekako sam “prelebdio” u dvorani. Nije me smetao ni mali broj gostiju, ni povremeno loše čujna melodija iz gitare. Glazba se pomiče od sporih ambijentalnih trenutaka s jakim gitarama u izlive melodije i agresije te se opet vraća natrag u melankoličnost. Trenutke u dijelovima skladbi s najviše agresije začini bubnjar pravilno odmjerenim ubacivanjem bas bubnja, koji svojom lavinskom žestinom konkretno premješta i pomiče unutarnje organe ljudskog tijela. Vjerojatno svaki posjetitelj ne bi to opisao na taj način, ali mene je stvar potpuno odvela. Nakon završetka regularnog koncertnog repertoara, na naše su pozive odsvirali još jedan “we want more” komad, što je po pjevačevim riječima rijetkost, i tako sam se mogao vratiti natrag u Houston na Zemlji. Svoju tresavicu sam smirio tek nakon dobrih pola sata. Nakon koncerta iznenadio me i odaziv posjetitelja, od kojih je 80% kupilo ili zadnju ploču grupe, kompakt disk ili pak majicu, što treba prihvatiti s odobravanjem u najvišem smislu te riječi.
Svakako je svakom punokrvnom obožavatelju, kako alternativnog black metala, tako i drugih žanrova metala, žao što se nije udeležio događaja za kakvim se ne pruža mnogo prilika da se pojavi na našim pozornicama, ali to više nije prikladno mjesto da bih vam držao moralnu prodiku. Hierophant, Deafheaven i posjetitelji smo u Orto baru nedvojbeno pobijedili.
Galerija slika
