Autor: Rok Klemše
Fotografije: Sebastijan Videc
Mjesto: Kino Šiška, Ljubljana
Datum koncerta: 19.11.2013
Ono što su za našu generaciju bili Iron Maiden, Judas Priest, Metallica i srodni dinosauri metala, to su za današnju mladež Korpiklaani, Amon Amarth, Eluveitie, Sabaton i da, također Children of Bodom. U duga besmislena teoretiziranja o tome zašto je tako i je li to dobro ili loše neću se upuštati; vremena (i ukusi) se (nažalost?) mijenjaju. Finske Fince s jezera Bodom mlađa je publika posvojila kao svoje, a frontmen grupe Alexi Laiho već je dulje vrijeme prava ikona. Jedno je sigurno, Children of Bodom takav status nisu zaslužili tek tako, nego teškim radom i bezbrojnim koncertnim kilometrima. Nekoliko ih je ovaj put, u sklopu europske turneje uz promociju novog albuma Halo of Blood, prešlo i u ljubljanskom klubu Kino Šiška.
Finci su ovaj put na turneju poveli, pa, Fince. Čast zagrijavati europske pozornice za Children of Bodom ovaj je put pripala modernije obojenom death metal sastavu Medeia. Meni, iskreno, sve do osam i petnaest potpuno nepoznato ime, što se brzo promijenilo jer u grupi djeluje nekoliko već poznatih imena. Najviše se istaknuo vokalist Keijo, koji reži i vrišti u daleko poznatijoj finskoj grind mašineriji Rotten Sound, a klavijaturistkinju Lauru smo kod nas već i vidjeli, i to prije nekog vremena kao koncertnu članicu finskih MyGrain. Medeia su, iznenađujuće, istupili već pred lijepo popunjenom Katedralom kluba Kino Šiška i, s obzirom na kakve glazbene abortuse obično slušamo kao predgrupe, ugodno iznenadili. Nešto gotovo revolucionarno Finci ne otkrivaju, ali sviraju iskren death metal preobučen u moderne zahvate s izrazitim groovom i dodatkom atmosferičnih klavijatura poprilično muškobanjaste Laure. Finci su pod vodstvom karizmatičnog Keija odsvirali iznimno energično, pozornica je bila doista puna, prije svega kitarskog trojca, koji se tu i tamo razbacivao od prve do zadnje sekunde. Grupa je uspješno predstavila upravo izdani album Iconoclastic, doista dobro zagrijala publiku te se pobrinula za humoristični umetak razgovora s Luciferom, koji je publiku pozivao na još glasnije sudjelovanje.
Čak i da sam htio, ne bih nikako mogao sakriti pravi razlog dolaska na utorkov koncert: poljska tehnička death metal zvijer Decapitated nije bez razloga jedno od najcjenjenijih imena žanra. Poljake je pohvalio čak i veliki Tomas Haake, nehumani bubnjar Meshuggah, a to baš nije referenca koja se lako dobije. Povrh toga, ne sjećam se benda koji bi se nakon tako teške tragedije – smrti izuzetnog bubnjarskog talenta Viteka u prometnoj nesreći nakon koje se još i danas nije oporavio nekadašnji vokalist Covan – vratio tako moćno. Doista je jedini još originalni član, Waclaw »Vogg« Kieltyka pravo utjelovljenje motoa »From Pain to Strength« (intervju s njim moći ćete pročitati uskoro). Decapitated još uvijek lete visoko na krilima fenomenalnog povratničkog albuma Carnival Is Forever, koji ih je podigao iz mrtvih, i ovaj put je većina njima odmjerenog vremena bila posvećena tom karnevalu tehničkog death metala. Nakon mirnog uvoda sa Silence bend je odmah eksplodirao u nihilističku bombu Pest i usprkos nekoliko lošijoj zvučnoj slici (odjek vokala, povremeno pretihi i bubnjevi i gitara) dokazao zašto ima status kakav ima. Za bubnjevima je ovaj put opet sjedio novajlija, francuski bubnjar čije mi ime nažalost nije uspjelo uhvatiti. On je zamijenio nedavno otpuštenog Paula, koji je otpao kao stare gaće, pokazao je prilično solidnu igru, ali je ipak ostao daleko od statusa Viteka ili Krimha. Prokletstvo, još uvijek mi nedostaje ta austrijska bubnjarska zvijer (koja je, usput, upravo izdala vrlo dobar solo album). Unatoč tome Decapitated su opet bili vrhunska apokaliptična doza adrenalina – Vogg je prava gitarska riff mesorezačnica i škola o tome kako mora zvučati i djelovati bend s jednom gitarom. I iako Vogg uglavnom reže masivne, nagroovane riffove, naprosto je ubio solažom u 404 te thrasherski nadahnutim Lying and Weak. Iako bi Rafal mogao reći koju riječ više i tako opravdati ulogu frontmena, barem je primjerena njegova strašna vokalna igra. Decapitated su iznenadili još i ubojitim Flash-B(l)ack s albuma Organic Hallucinosis i za kraj poslužili nezaobilaznu klasiku Spheres of Madness. Vrijeme je već za novi album, ali Poljaci uživo (još) uvijek melju kao wood chipper scena iz Farga!
Children of Bodom su na pozornicu stupili nešto poslije deset (kad bi za većinu publike već trebao vrijediti policijski sat, hehe) i suvereno udarili s Hate Crew Deathroll rušilicom Sixpounder. Publika im je od prve sekunde jela iz ruke, tako glasnu i odzivnu publiku nisam u Kinu Šiška doživio od prvog koncerta Megadeth, a usudim se tvrditi da je nabijena Šiška ovaj put bila još glasnija. Finskom sastavu se pozna da neprestano koncertira još od prijelomnog albuma Something Wild, koji ih je lansirao na metalsku scenu. Children of Bodom su na pozornici nepogrešivi, ovaj put im je i dobro ozvučenje išlo na ruku. Bubnjarska tvrđava Jaske Raatikainena izazivala je prave potrese, a momak je po opnama doista udarao kao Hulk. Jaska smash, heh. »Tata« benda Roope Latvala opet je dokazao majstorsku ritmičku podršku Alexijevim visokoletećim i nadzvučnim arpeggijima, a na trenutke pomalo smoreni Janne ponovno je uspješno i bez većih poteškoća po crno-bijelim tipkama parirao Laihovim brzoprstim potezima po žicama (ipak ne mogu da ne citiram, više u šali nego ozbiljno, Brucea Dickinsona: »You can’t play heavy metal with keyboards« iz razgovora s češkim fanom u dokumentarcu Behind the Iron Curtain). Sve su oči publike naravno bile uprte u »Wild Childa«, koji je publiku, iako naučenim, nespontanim i otrcanim obraćanjima, cijelo vrijeme držao u šaci, pritom dokazavši da je čovjek koji je s gitarom očito srastao. Alexi se barem otresao pretjeranog psovanja iz prošlosti zbog kojeg je ispadao kao ljuti američki tinejdžer. Children of Bodom su se nakon višegodišnjeg studijskog prosjeka novim albumom vratili na prava pota, što je dokazala gotovo black metalski zvučeća naslovna skladba Halo of Blood, a potom ponajviše epski marš Dead Man’s Hand On You, koji predstavlja veliki odmak od često prežvakanog ponavljanja arpeggio ratova između Laihove gitare i Janneovih klavijatura. Finci su Šišku zagrijali i fantastičnom igrom svjetlosnih efekata (osobito tijekom spomenute Dead Man’s Hand, koji je epski prizvuk s rotirajućim »disko« svjetlima još nadogradio) te projekcijama na zidu iza grupe. One su više puta ispisale slova COB otrovno crvenom bojom, naglasile tematiku skladbi i još više raspalile publiku.
Children of Bodom nema se što zamjeriti, odsvirali su odličan koncert, iako s malom dozom spontanosti. No koncertni kilometri i kilometri sa sobom donose i to. Halo of Blood je za Fince nova studijska pobjeda i album koji im očito povećava ionako široku fansku bazu. A ako su Children of Bodom za mlađu, tinejdžersku publiku odskočna daska u… khm… dopustite mi malo metal elitizma, ozbiljnije glazbene vode, utoliko bolje.
Setlista
DECAPITATED:
1. Pest
2. 404
3. Lying And Weak
4. A View From A Hole
5. Flash-B(l)ack
6. Homo Sum
7. Spheres of Madness
CHILDREN OF BODOM:
1. Sixpounder
2. Living Dead Beat
3. Silent Night, Bodom Night
4. Halo of Blood
5. Scream For Silence
6. Bodom After Midnight
7. Lake Bodom
8. Hate Crew Deathroll
9. Dead Man’s Hand On You
10. Are You Dead Yet
11. Blooddrunk
12. Everytime I Die
13. Towards Dead End
14. Hate Me!
15. Downfall
— dodatak —
16. In Your Face
Galerija slika
