Lokacija: Beč (Wien) / Szene / Austrija
Datum: ponedjeljak, 30.09.2019
Američkim progresivcima Between The Buried And Me napokon je došlo vrijeme da se predstave kao glavni bend s duljim repertoarom. Kvintet je ovaj put riskirao poprilično i otišao na turneju bez predgrupa. Najavili su da će odsvirati dva seta i predstaviti skladbe sa svih albuma. Za obožavatelja nedvojbeno obvezan posjet, a s obzirom na intenzitet njihove glazbe, obećavala se nezaboravna večer.
Za koncert je bila rezervirana dvorana Szene, koja je manja od poznate Arene. No bend kao što je Between The Buried And Me ne može baš napuniti dvoranu za tisuću glava, jer ni sama glazba nije napravljena za masovku. Posjećenost je bila pristojna. Dvorana je bila solidno puna, ali ne i nabijena.
Sat je otkucao petnaest do osam… zapravo, četvrt nakon osam, Between The Buried And Me stupili su na pozornicu i prilično smisleno započeli s Astral Body s albuma Parallax II: Future Sequence. Riječ je o dobroj otvaračkoj skladbi, koja je doduše malo kraća od njihova prosjeka, ali dovoljno dobra za zagrijavanje. Istodobno već nagovještava koliko su BTBAM spretni kao glazbenici. A prijelaz u skladbu Lay Your Ghosts to Rest ono je što obožavatelj benda želi. Dulja, složena i kaotična skladba se u tipičnoj BTBAM maniri ponosi brojnim nepredvidljivim preokretima. Ponajprije pokazuje koliko intenzivni mogu biti BTBAM, koji u jednoj skladbi nižu cijelu hrpu glazbenih žanrova.
Slijedio je skok u nešto poprilično starije. Bend je odsvirao naslovnu skladbu albuma Alaska, koji je izašao 2005. godine. Tada su se BTBAM naime još razvijali. Elementi kaotičnog hardcorea još su bili prisutni, ali težnja prema nečemu progresivnijem bila je očita. Kaotični hardcore još je više došao na red sa skladbom More of Myself to Kill, koja je snimljena za samonaslovljeni prvijenac 2002. godine, a sama skladba stara je gotovo 20 godina, kako je potvrdio vokalist Tommy Rogers. Riječ je bila dakle o poprilično drukčijoj slici BTBAM-a od one kakvu poznajemo danas. A modernijoj verziji benda predstavili su se odmah sa sljedećom skladbom The Coma Machine s albuma Coma Ecliptic (2015). Opet kombinacija mirnog i agresivnog, same gitare više nisu usmjerene u kaos, a ima i više melodike. Slijedio je opet povratak u kaotično razdoblje sa skladbom Mordecai s albuma Silent Circus (2003), gdje je bend već pokazao malo više pjevnosti, a ponajprije melodike u izvedbi gitarista Paula Waggonera.
Za zaključak prvog dijela koncerta bend je odsvirao dvije skladbe s albuma The Great Misdirect. Album je nastavio recept albuma Colors (2007), koji još i danas predstavlja glavni putokaz benda, a ujedno i današnjeg progresivnog metala. Sa skladbom Mirrors, koja je mirnije naravi, BTBAM su prešli u Obfuscation, što je razveselilo ponajprije novije obožavatelje. Time je završio i prvi dio koncerta, BTBAM su odsviranim pokazali da im forma ne popušta, tako da su izgledi za drugi dio bili više nego dobri.
Uigranost BTBAM-a je još uvijek na vrhuncu snage. Članovi su međusobno odlično usklađeni. Tommy Rogers, koji se brine za klavijature, kombinacijom grlenog i pjevnog vokala htio je pokazati višeslojnost njihove glazbe. Gitarist Paul Waggoner nanizao je malo more solaža, a pritom se nije osjetilo pretjerivanje. Njegove melodije imaju smisla i ne djeluju usiljeno. S druge strane, odličnu ritmičku podlogu davao je Dustie Warring, koji je odsvirao i poneku solažu. Ponajprije se pak vidjela odlična usklađenost s basistom i bubnjarom. Dan Briggs je uz istaknute bas linije povremeno dodavao još jednu nijansu preko klavijatura. Bubnjar Blake Richardson danas je jedno od prepoznatljivijih imena u progresivnom metalu. Ritmički je izuzetno potkovan, a ni s brzim dijelovima nema problema, tako da se blast beatovi posve redovito koriste.
Drugi dio bend je započeo mirno s The Black Box, koja je prešla u agresivnu skladbu Telos. Opet se bend usmjerio na album Parallax, s kojim je stekao veću publiku, jer je izašao kod poznate etikete Metal Blade. BTBAM su s Telosom potjerali publiku u moshpit. U prvim redovima se poveći broj posjetitelja počeo naguravati uz brutalnu svirku, dok nije došlo do smirivanja, što se može i očekivati. Ponajprije pak je poznato da bend voli praviti suspenze. Skladbu Telos odveli su u Bloom, gdje pokazuju čak i elemente surf rocka. Opet neočekivan obrat, tu treba priznati da su BTBAM majstori svog zanata i ujedno glazbeno izuzetno načitani.
BTBAM su u drugom setu više isticali noviji materijal. Usmjerili su se i na aktualni album Automata, koji su praktički saželi u bîti. Pala je naime složena i duga The Proverbial Below, koju su povezali s Voice of Trespass, jednom od najodvažnijih skladbi benda u posljednjih nekoliko godina. BTBAM naime povezuju elemente swinga sa svojim stilom. Definitivno još jedna posrećena kombinacija, koja je postala brzo vrhunac njihova koncerta. No tu još nije bio kraj, iako je bend svirao već gotovo dva sata.
Nakon kratke stanke BTBAM su se vratili još i s bisom, u koji su stavili skladbu Selkies: The Endless Obsession s albuma Alaska. Riječ je o prepoznatljivoj skladbi benda, koja je progresivno intonirana, a ističe se ponajprije na kraju odličnim sviranjem solaža Paula Waggonera. Najbolje su BTBAM naravno ostavili za kraj. S legendarnog albuma Colors još ništa nije bilo odsvirano. No na kraju je ipak s navedenog albuma odsvirana White Walls, koja je doduše duga skladba, ali sadrži mnoge elemente benda. Ima agresivnosti, zasanjanosti, nepredvidljivosti i na kraju izuzetnu solažu, kojom je gitarski dvojac Waggoner/Warring zaključio više od dva sata dug repertoar.
Between The Buried And Me su s više od dva sata dugim repertoarom odlično predstavili presjek cijele karijere, a pritom pokazali nevjerojatnu uigranost i ekstremnu kondiciju. Bend je koncertom ispunio mnoge želje obožavatelja i time dao do znanja da mogu biti dobar primjer i drugim bendovima.
autor: Primož Novak
fotografije: Aleš Podbrežnik
