Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: St. Veit an der Glan / Austrija
Datum koncerta: 29.06.2007
Broj posjetitelja: 250
Cijena ulaznice: 25,00 €
S koncerta na koncert, teški su putovi čovječanstva! Jedva sam se probudio u novi dan, prehlađen i otečenog lica od talijanske olujne kalvarije prošle noći na koncertu Jethro Tull u Azzano Decimo (Pordenone), a već je tu nova avantura. Popodnevni izlet u St. Veit a.d. Glan, svega 17 km od Klagenfurta, prošle je godine, kad smo posjetili British R&B All Stars Blues Band, prošao u znaku lutanja i skorog neželjenog završetka u Villachu. Ovaj put smo Peter i ja sve ceste pogodili kako treba, i to nevjerojatno uspješno (iz prvog pokušaja).
Ovaj put večer je protekla s većom dozom vedrine, a i šatorsko platno unutar gradskih zidina u starom gradskom jezgru, gdje je stajala pozornica, posve me smirilo pred potencijalnim kišnim prijetnjama s neba.
MAN: 19.00 – 20.30
Kod naših sjevernih susjeda uvijek je sve tako lijepo ispeglano i do sekunde precizno odmjereno. Sat je otkucao 19.00 i na pozornici se pojavljuju legendarni Velšani Man. Ovaj put kao kvartet. Vraga, bez klavijatura je ovu stvar malo teže zamisliti, ali vidjet ćemo što nam sprema ekipa okupljena oko jedinog okamenjenog člana grupe Martina Acea (bas gitara, vokal). U postavi su danas na bubnjevima Bob Richards, koji je u grupu stigao 1997., Martinov sin Josh Ace (gitara, vokal), koji je zamijenio oboljelog Mickyja Jonesa (tumor na mozgu) i, što je zanimljivo, Mickyjev sin George Jones (gitara, vokal), koji je u grupu došao nakon što je Deke Leonard objavio odlazak iz grupe.
Grupa je ugodno iznenadila već uvodom, jer su koncert otvorili prastarom skladbom Sudden Life (“Revelation”, 1969), čvrstim hard rock rifom i odličnim izborom za zagrijavanje, osobito što se tiče predstavljanja obojice mladih gitarista, koji su iskoristili priliku da pokažu vještinu stvaranja gitarskih harmonija! Odlična uvodna predstava legendarnog imena s Martinovim sinom Joshem, koji je preuzeo glavni vokal. Atmosfera iza zidina bila je opuštena, mirna, topla i prijazna. Činili su je uglavnom zreli parovi i obitelji, a u gomili od 250 ljudi primijetio sam i mnogo mladih, što je uvijek iznimno ohrabrujuće. Grupa je prošle godine izdala čak i novi studijski album, prvi nakon 6 godina, od “Endangered Species” (2000), i nastup iskoristila za njegovu promociju. Tako je odmah na red došla All Alone, klasični hard rocker odvezen u bluesovskim smjerovima, s Georgeom na glavnom vokalu, što je potvrdilo zanimljiv kontrast između Joshevog tupljeg, mračnijeg vokala i Georgeovog višeg, jasnijeg, a istodobno vokala s priličnom primjesom melankolije. Diamonds And Cole, naslovna skladba s novog albuma Man, pred koju je časni šef grupe Martin, odjeven u mehaničarski kombinezon, iskoristio uvodno obraćanje da se na njemačkom obrati narodu, kako bi si album mogli kupiti na za to postavljenom štandu, naravno ako žele. Vrhunac koncerta bila je izvedba psihodelične fantastike grupe C’mon (“Be Good to Yourself at Least Once a Day”, 1972) u kojoj sam jako propuštao klavijature, no momci su izveli sve gitarske harmonije iznimno dopadljivo, a grupa je skladbu ipak nekako izvukla na prihvatljivu razinu. Man danas više nisu ni izbliza ono što su bili. Kemija je posve drugačija, bez klavijatura na pozornici osjeti se kronični manjak faktora koji bi učvrstio i nadogradio kemiju te tako povezao skladbe uživo na pozornici u kompaktnu cjelinu, s udahnutim elementom punog harmoničnog zvuka i uspostavom prave melankolične atmosfere. Tako Man danas na pozornici nose više izravnog hard rock intenziteta, a manje je prostora za slušatelja za mantranje, jer pretpostavljam da nedostaje element space rocka (klavijature fale!!!).
Golemu količinu zvuka pokrio je svojim izvrsnim bubnjanjem Richards, koji je cijelo vrijeme diktirao odlučan tempo svojim teškim zamasima, koji su se isticali osobito u treskavim rolinzima prijelaza. Klasični kalibar bubnjara, koji je čak i frizurom pomalo podsjećao na mlađeg Leeja Kerslakea (Uriah Heep). Ace ne da se. Simpatični čovjek, čvrsto uhvaćen u stvaranje krepkog groovea svoje bas gitare, cijelo je vrijeme i budno bdio i poticao rad ostale trojke te imao najviše scenske gimnastike od svih članova. Godine se gospodinu Korenini nikako još ne primjećuju.
Momci su se vratili na bis i odsvirali još jednu izvanrednu klasiku Bananas (“Be Good to Yourself at Least Once a Day”, 1972), koju su razvukli u dulji jam te pritom od većinom sjedeće gomile izmamili nešto više kinetičkog i bučnog elementa. Man su svojom energičnom klasičnom hard rock – R&B školom lijepo priredili uvertiru u nastup grupe superzvijezda Colosseum. Nažalost, kao što je već spomenuto, grupa je nastupila bez klavijatura i hendikep s te strane nije mogla u potpunosti sanirati. Izvedba je tako skrivala još poprilično rezervi. Pitanje je zašto nije bilo klavijatura? Financije, vremenska neusklađenost? Šteta. No veselila je već sama činjenica da smo čuli klasike za koje je pitanje hoćemo li ih ikad više imati priliku čuti.
uvod i tekst za Man: Aleš Podbrežnik
Colosseum su na pozornicu nahrupili s energičnim instrumentalom “Those About To Die” s njihovog istoimenog prvijenca iz 1969. Svi fanovi odmah su se skupili pod pozornicu, dok su se i “pijanci” u zadnjim redovima pošteno uzvrpoljili na klupama, jer je grupa nahrupila kao bura i u tren oka počela plesti izuzetnu atmosferu. Već i letimičan pogled na pojedine, odlično raspoložene članove, bez iznimke same legende, svjedočio je da će prirediti nezaboravno slavlje. Osnivaču grupe Jonu Hisemanu (ex-John Mayall’s Bluesbreakers), jednom od najinovativnijih bubnjara u povijesti rock glazbe, uspjelo je okupiti brojna imena koja su se zlatnim slovima upisala u povijest (progresivnog) rocka. Na barskom stolcu i pred klavijaturama sjedio je nitko drugi do veliki Dave Greenslade (ex-Greenslade, solo), uz Hisemana jedini originalni član grupe, koji je u svojim najboljim danima zaslužio i brojne usporedbe s Keithom Emersonom. Pored njega stajao je iz blues rocka potekli gitaristički virtuoz Clem Clempson (ex-Humble Pie (gdje je nekoć zamijenio Petera Framptona), Strange Brew), s izrazom lukavog profesora. Clempson je svojim pristupom učinio da su mnogima koji su stajali pod pozornicom, pri pogledu na njegovu kombinaciju brzine i suptilnosti, na široko otpale donje čeljusti. Mnogo je simpatija te večeri zaslužio i legendarni basist Mark Clarke (ex-Uriah Heep, Tempest, Mountain), koji se većini glazbenih sladokusaca urezao u svijest kao koautor jedne od najljepših pjesama u povijesti rock glazbe – “The Wizard”. Na saksofonu i sopran saksofonu divlje se vrtjela Barbara Thompson, Hisemanova žena, koja je prije nekoliko godina zamijenila tragično preminulog Dicka Heckstalla-Smitha. Nakon uvodne instrumentalne bombe Colosseum su odlučno prešli na “Skellington” s njihovog prvog koncertnog albuma “Colosseum Live” (1971). “Skellington” je svojom energičnom mješavinom blues/hard rocka probudio i najsnenije glave. Tada je na pozornicu ukoračila glavna “faca” večeri, nitko drugi do legendarni pjevač Chris Farlowe (ex-Thunderbirds, Atomic Rooster, solo), koji je unatoč svom izgledu preparirane i pošteno napuhane Patak Paje i danas zasigurno jedan od najsimpatičnijih i najkarizmatičnijih frontmena, bez obzira u kojoj postavi nastupa. Čovjek, što je najvažnije, još uvijek posjeduje snažan i strastven vokal. Izmjenjivanje nižih i viših sekvenci također mu (još) ne zadaje većih problema, što s jedne strane spretno začini i komičnim uzvicima, mrmljanjem, brbljanjem i grimasama. Za vrijeme instrumentalnih dionica legendarni je dida veselo plesao i poticao i publiku i ostale članove postave (osobito je rado grimasama “zadirkivao” Clempsona). U nastavku su se prihvatili i novijih, jednako tako na bluesu utemeljenih djela, poput “Morning Story” i naslovne skladbe s njihovog posljednjeg studijskog albuma “Tomorrow’s Blues” (2003). Slijedio je jedan od vrhunaca večeri u izvedbi “Theme From an Imaginary Western”, koju je Farlowe najavio u čast legendarnom basistu/pjevaču Creama Jacku Bruceu (Jack Bruce). Izvornik se inače nalazi na albumu “Daughter Of Time” (1970), a u nešto simfonijskijoj verziji može se naći i na albumu Greenslade “Spyglass Guest” (1973). Gospođa Barbara tu je stavila sopran saksofon među usne. Njihovom prvom uspješnicom “Walking in The Park” (Those About To Die, 1969) temperaturu nastupa dognali su do vrelišta. Clempson i Clarke više su se puta doslovno natjecali tko će brže odsvirati određenu dionicu. Pritom se osobito Clarke vrtio po pozornici kao da ima najmanje 20 godina manje te se tako iznimno uspješno usklađivao s “gospođom čigrom” na saksofonu. Tijekom “Stormy Monday” s koncertnog albuma “Colosseum Live” već fizički vidljivo zaduhani Farlowe je i vokalno i scenski ponovno potvrdio da je stari još uvijek u odličnoj formi. Nakon toga se na neko vrijeme, u društvu boce, ponovno oprostio s pozornice, jer je stigao veliki trenutak večeri na koji sam već nestrpljivo čekao. Na redu je bila naime izvedba njihovog najvećeg remek-djela “Valentyne Suite” s istoimenog albuma iz 1969., podijeljenog u četiri sekcije. To je onaj ključni trenutak večeri kad se Colosseum konačno doista razžive kao onaj pravi, profinjeni jazz rock fusion/progresivno rockerski bend i one barske blues/hard rock elemente na neko vrijeme potisnu u stranu. U uvodnom je potezu bio maestro Greenslade, koji nas je na klavijaturama uveo u prvu sekciju suite, nakon čega su Hiseman i Clarke počeli diktirati svoje jazzerske vizije. Clempson je zapanjujućom brzinom na gitari prikazao čitavu školu virtuoznosti, pri čemu si je više puta pomagao i klizačem za prste. Stara rockerica Thompsonova nas je u međuvremenu ponovno razveseljavala svojim puhačkim začinima. Epske suite, koja je mnoge od nas ostavila otvorenih usta, bilo je prebrzo kraj i legende su se nakratko oprostile s pozornice. Doista samo nakratko, jer je slijedio ekspresni dodatak u obliku Hisemanovog bubnjarskog solo nastupa, koji je popratio šaljivom anegdotom o svom praćenju prvog čovjekovog slijetanja na Mjesec. Jon inače tijekom koncerta nije škrtario sa šaljivim primjedbama. Posebno je bio oduševljen utvrdivanjem da je pod pozornicom te večeri bilo nešto više mlađih lica nego inače. Nakon monstruoznog sola kojemu nikako nije bilo kraja, na pozornicu su postupno ukoračili i ostali članovi, uključujući Farlowea, i bacili se na posljednju izvedbu večeri “Lost Angeles” (The Grass is Greeener), kojom su nas napustili u najboljem mogućem svjetlu i zaslužili dugotrajne ovacije publike. Svojim nastupom Colosseum su potpuno zasjenili i žilave velške borce Man, koje su međutim tijekom nastupa počastili velikom pohvalom na njihov račun.
Teško je vjerovati da glazbenici čija je prosječna dob nešto više od 60 godina sviraju kao da su još uvijek mladići željni dokazivanja. Već dugo nisam vidio pojedine glazbenike koji bi s takvom iskrenošću i izuzetno opuštenim pristupom uživali tijekom svog nastupa. Colosseum su svojim nastupom pružili živ dokaz da godine glazbenicima nisu nikakva prepreka, ako još uvijek posjeduješ mladenački zamah i veliku mjeru srčanosti. S moje strane zaslužili su za svoj nastup čistu desetku. Zato se s priličnom dozom nestrpljenja već veselim sljedećem susretu s njima. Nastup obaju sijača sjemena ranog progresivnog rocka u iznimno ugodnoj gradskoj atmosferi prošao je prebrzo, ali će sigurno još dugo ostati u iznimno ugodnom sjećanju.
Setlista
MAN:
1. Sudden Life
2. All Alone
3. Diamonds And Cole
4. Manillo
5. Teddy Boys Picnic
6. Even Visionaries Go Blind
7. C’mon
8. Freedom Fries
9. Romain
10. Shit On The World
—dodatak—
11. Bananas
COLOSSEUM:
1. Those About To Die
2. Skellington
3. Morning Story
4. Tomorrow’s Blues
5. Western
6. Walking In The Park
7. Stormy Monday
8. Valentine Suite
—dodatak—
9. Solo Drums
10. Lost Angeles
Galerija slika
