Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Van Der Graaf Generator
Izdavač: Charisma Records
Izdanje: 1978
Trajanje: 86:14
Ocjena: 4/5
Velmože progresivnog rocka Van Der Graaf Generator, koji su krajem sedamdesetih djelovali pod malo skraćenim imenom ‘Van Der Graaf’, objavili su prilikom svog trećeg (i srećom) privremenog, ali dugotrajnog raspada dvostruki koncertni album naslova »Vital«. To je bio njihov prvi službeni koncertni album, snimljen 16. siječnja tijekom ‘oproštajnog’ nastupa u poznatom londonskom klubu Marquee, tako da su dobili priliku za rastanak u doista veličanstvenom stilu. Van Der Graaf tada su nastupili u kratkotrajnoj postavi koja je, uz originalne članove, to jest genijalnog pjevača, gitarista i skladatelja Petera Hammilla te bubnjarskog velemajstora Guya Evansa, uključivala još basista Nica Pottera, violinista Grahama Smitha (ex-String Driven Thing), gostujućeg čelista/klavijaturista Charlesa Dickieja te povratnika Davida Jacksona na saksofonima odnosno flauti. Potonji se vratio isključivo za oba nastupa u klubu Marquee, koji su ujedno bili posljednji datumi oproštajne turneje.
Jacksonova prisutnost obama je koncertima, što se jasno čuje na pojedinim »Vital« izvedbama, dodala sasvim poseban pečat, jer se karizmatični puhač izvrsno snašao u društvu gudača, njemu inače neuobičajenom, iako je upravo zbog njihove prisutnosti (te odsutnosti originalnog klavijaturista Hugha Bantona) 1977. napustio VDGG. Promijenjena postava odsvirala je dugogodišnje VDGG klasike na posve svojstven način, drukčiji od onog tipičnog za klasičnu verziju ovog kultnog benda, jer je izostanak orgulja te prisutnost gudača i sintesajzera većini starih skladbi dodala posve drukčiju ambijentalnu dimenziju, kakvu VDGG sljedbenici do tada od Hammilla i družine nisu bili vični.
Zvuk paklenske VDGG nemani mjestimice je, uz uobičajenu mračnost, zvučao znatno prljavije i izravnije nego ikad prije, što još ne znači da je na »Vital« nedostajalo karakterističnih, luđačkih improvizacija. Pojedine izvedbe zbog zamazanih gitarskih akorda imaju gotovo ‘punkoidan’ pečat, pa ne čudi da je Peter u nekom tadašnjem intervjuu napola u šali, napola ozbiljno izjavio da ‘mu se trenutno sviđa svirati električnu gitaru kao kakav srdit, dokazivanja željan 15-godišnjak koji neizmjerno uživa u udaranju triju akorda’.
Izbor izvedbi na ovoj dvostrukoj koncertnoj snimci, koja je izašla samo mjesec dana prije raspada benda, prilično je zanimljiv jer je sadržavao priličan broj rijetkih izvedbi odnosno skladbi koje VDGG ni prije ni poslije nisu izvodili. Osim dobrodošlih VDGG klasika, poput melodramatičnog »Still Life«, epsko-kaotičnog »Pioneers Over C« i udarnog »Killer«, između ostalog su izveli i Hammillovu solo skladbu »Nadir’s Big Chance« s istoimenog albuma te tri posve nova ostvarenja; »Mirror Images«, »Sci-Finance«, »Door« i »Urban«.
Veliko iznenađenje kad je riječ o izboru izvedbi tijekom oproštajnog nastupa u Marqueeju bila je već otvaračka skladba, »Ship Of Fools«, koja je izvorno izašla kao B-strana singla »Cat’s Eye«, i to samo u Francuskoj. Većina skladbi odsvirana je na vrlo sirov, brutalan i izravan način kojim su VDGG zasjenili i neke od najudarnijih bendova tog vremena (kraj sedamdesetih). To se posebno čuje na skladbama s albuma »The Quiet Zone/The Pleasure Dome« (1977), koje su bile napisane za Smithovu violinu. Jedan od takvih primjera je »Last Frame«, koji u uvodu ima dugu violinsku improvizaciju, nakon čega slijedi preokret u brutalnu dionicu usred koje pjevačkom gromovniku Hammillu ponovno popuštaju živci. Studijska verzija epske poslastice »Mirror Images«, koja sadrži nekoliko vrlo lijepih aranžmana na puhačkim instrumentima, kasnije je, 1979., izašla na Hammillovu solo albumu »pH7«.
Pomalo ironično, najzanimljivija izvedba na »Vital« ujedno je i njegovo najveće razočaranje, ako ne i glavna mana. Odluka da se epski magnum opus »A Plague of Lighthouse Keepers« skrati za polovicu i spoji s inače izvrsnom »Godbluff« (1975) klasikom »Sleepwalkers« bila je jedan od rijetkih pogrešnih poteza u povijesti engleskih progrock legendi. VDGG su cjelovitu verziju »A Plague of Lighthouse Keepers« u sedamdesetima ‘uživo’ izveli samo jednom (tijekom nastupa za belgijsku televiziju), jer je njezino izvođenje bilo prilično naporno i zahtjevno. Išta izostaviti iz originalne, više nego dvadesetminutne verzije bila je velika greška, jer je riječ o konceptualnom superepu, iako ga »Sleepwalkers«, prije dionice u kojoj bi se stvari trebale poprilično ‘zakomplicirati’, prilično uvjerljivo nadopunjuje.
Na drugom disku jedna je od glavnih atrakcija znanstvenofantastična odiseja »Pioneers Over C«, gdje se, bez obzira na vrhunsku izvedbu, jako nedostaju Bantonove orgulje. S laganim novovalnim prizvukom obdareni »Sci-Finance«, u kojem baroknim aranžmanima posebno blistaju oba svirača gudača, deset je godina kasnije, kao »Sci-Finance (Revisited)«, u studijskoj verziji izašao na Hammillovu studijskom ostvarenju »In A Foreign Town« (1988). Improvizacijski vrtuljak »Door«, koji stilski snažno podsjeća na Hammillova solo ostvarenja iz te ere, također je nastao 1977., a u studijskoj je verziji izašao tek na kompilaciji »Box« (2000). Jedan od neobičnijih, ali ipak zanimljivih eksperimenata je i vijenac »Urban/Killer/Urban«, u kojem je bend znatno okrnjenu klasiku »Killer« lukavo spojio s novom skladbom »Urban«. Bilo je gotovo prikladno da su se Van Der Graaf te večeri oprostili Hammillovom solo klasikom »Nadir’s Big Chance«, protopunkovskom skladbom koja je pošteno ugrijala srca i onim članovima publike koji su pripadali tzv. punk generaciji.
Sjajni koncertni dokument »Vital« nudio je lijep uvid u to da je tadašnju VDGG inkarnaciju doslovno rasprsnuo neukroćena energija i borbenost, zbog čega je još teže povjerovati da je riječ o posljednjem nastupu progrock legendi prije (privremenog) raspada. VDGG se u svom zvučnom vizionarstvu nikad nisu obazirali na aktualne glazbene trendove , što je vjerojatno glavni razlog zašto, osim u Italiji, nikad nisu doživjeli komercijalni uspjeh vrijedan spomena. Nakon ponovnog okupljanja 2005. zapravo su postali popularniji nego ikad prije, ali još uvijek ni blizu i bez ikakve namjere za većim komercijalnim uspjehom. Neke su ideje, poput »Nadir’s Big Chance« (originalnu verziju odsvirala je klasična VDGG postava), koja je, kao što je već spomenuto, sadržavala tragove protopunka, pod Hammillovim intelektualno-vizionarskim diktatom posve slučajno osmišljene prije nego što je to postalo popularno. Možda je to jedan od glavnih razloga što ih tadašnji mediji nisu proglasili ‘dinosaurima’, kako su učinili s većinom njihovih glazbenih vršnjaka, a uživali su i poštovanje brojnih punkera kojima se sviđala njihova agresivnost te Hammillova ‘sveta jednostavnost’, ali ujedno i energičnost pri odabiru gitarskih akorda.
Postava
Peter Hammill – vokal, klavir i gitara
Guy Evans – bubnjevi
David Jackson – saksofon i flauta
Nic Potter – bas gitara
Graham Smith – violina
Charles Dickie – čelo, električni klavir, sintesajzer
Produkcija
Guy Evans
Popis skladbi
1. Ship of Fools (6:43)
2. Still Life (9:42)
3. Last Frame (9:02)
4. Mirror Images (5:50)
5. Medley: A Plague of Lighthouse Keepers/Sleepwalkers (13:41)
6. Pioneers Over C (17:00)
7. Sci-Finance (6:16)
8. Door (6:00)
9. Urban/Killer/Urban (8:20)
10. Nadir’s Big Chance (7:00)
