Izvođač: Brencl Banda
Izdavač: Celinka
Izdanje: year
Trajanje: 41:35
Ocjena: 4.2/5
Kad mi je u ruke stigao drugi album sastava Brencl Banda, dečki iz Bistrice ob Sotli, mogao sam si samouvjerenije priznati da potpune enigmatičnosti pri prežvakavanju autorske glazbe slovenskih propovjednika etno fuzije, tanga i akustičnog glazbenog slobodnog eksperimenta ovaj put neće biti. Dečke sam, doduše, vidio na pozornici ovogodišnjeg festivala HISTeRIA i da, nikakvih promjena u pristupu ne može biti, zar ne? Receptura vjernosti tradicionalnim uzorcima s prašnjavih ploča naših djedova i baka na albumu Vetrova svatda doduše curi iz svake pore, ali su ovi momci, koji su prije nekoliko godina zvali na Zemljin ples, ovaj put umjesto radosnih podtonova i veseljaštva u svoj glazbeni izraz upuhali ozbiljnije, jesenskije podtonove. Vjerojatno je riječ o fazi odrastanja i sazrijevanja, koja nipošto ne nagriza slast i nektar kvalitetne akustične, neizvještačene svirke, a umjesto prepjevavanja već čutog odlučili su se za kvalitetnu nadogradnju, pa je ispod površine naizgled istog benda počeo puhati svježiji vjetar kreativnosti i pokoji malo atipičan zahvat. Brencli su u ovih tri godine promiješali karte i malo se prodrmali po postavi. Mekoruka violinistica Polona Žalec sada prihvaća samo mikrofon, a na njezino violinsko mjesto staje novi član postave, talentirani Klemen Bračko. Ostatak glazbene jezgre ostaje isti, samo što su harmonikaš i vokalist Rok Šinkovec, gitarist Andrej Boštjančič Ruda i karizmatični kontrabasist Matija Krivec ovaj put namjerno odlučili ne samo zabavljati, nego kroz zanesenost ljubavlju koncizno povesti slušateljstvo, koje možda neće plesati, ali će se lijepo zasanjati uz devet izuzetno lijepo povezanih skladbi.
Cjelina Vetrove svatbe zvučno podsjeća na uratke iz šezdesetih ili ranih sedamdesetih godina, a umjesto slavenskog poskočnog melosa kolektiv neustrašivih Brenclova ovaj je put uz popevkarstvo posegnuo za akustičnim folkom, tangom, bluesom, ciganskim ritmovima, a pluralizam glazbenih utjecaja odiše željom za složenijim glazbenim zavođenjem. Nakon tangoidnog odlučnog uvoda skladbom Gustavson D, koja je tempirana na odlučnije gitarske zvukove i harmoniku, a negdje u pozadini krije se još i violina koja se stapa sa zvukovima razvučenih mijehova (potonji ovaj put nisu nimalo podalpski, a s iberskijim podtonovima ocrtava se prostor za daljnju naraciju). Već čitanje redaka skladbe Pismo pokazuje potencijal i kad je riječ o pripovjednosti tekstova. Nema svjetske boli i zatvaranja u uske okvire jedne jedine priče, nego se Ruda pri pisanju tekstova i glazbe očito odlučio otvoriti više različitih registara svoje duše. Ljubavno pismo i metafore strastvenosti, žudnje za blizinom, poljupcima ne zvuči zasladno, jer se u inače srcedrapateljnom kontekstu violine, gitare i harmonike uz obsotelski dijalekt osjeti malo cinizma, sarkazma i humora, a suzdržani tempo se pri kraju očito pretvara u sretniji završetak. Dečko je, očito, u gugutanju serenade uspio, jer za tango su uvijek potrebna dvoje. A baladnije začinjen Tango nudi strateški ženski odgovor. Polonin glas zvuči kao da curi iz starih prašnjavih zvučnika, a gitare i violinski pizzicato lijepo miluju uši. Razigranog stampeda ili burkaškog duha s prvijenca ovaj put nema, a senzualni violinski solistički umeci pažljivo su odmjereni da ne prijeđu mjeru onog »taman kako treba«. Dramaturški domišljen splet skladbi zatim se nastavlja skladbom Na vrtu. Kompozicijski briljanti dopuštaju izmjene nijansi, a ovaj put uz malo pompoznije tonove odlučnog razvlačenja mijehova do solističkog umetka dolazi i izvrsni majstor četiriju žica, kontrabasist Matija Krivec; pod gotovo filmskim zvukom skladbe (podsjeća me na Halgatu s Kreslinove Rože zaljšane) momci se odriču riječi i radije sviraju, a u krošnjama pjevaju ptice. Ptice koje nadalje isprate jazzovskijom, gipsy swingerskom pripovijesti o ljubavi. Ta ljubezen s domišljatim bluesovsko-jazzovskim vokalima utkana je u gustu teksturu gitara, harmonike i izrazito začinjenih nabrijanih višeglasja izvrsnih vokalista. Kao da su Brencli odlutali u zlatna vremena Belih vran i slovenske popevke, a momci (i djevojka) imaju osjećaj za doziranje i ne ispadaju opskurno ponavljajuće, prepjevavajuće.
Eklekticizam mističnog neuhvatljivog, vjetrovitog prelaska u posve drugu formu vitešког akustičnog folka skladbe Še oj še daje ti do znanja da još nije sve otkriveno i dokučivo. Krasan usputni pozitivizam sviranja harmonike, gitare i violine rasterećuje guste slojeve sanjivijih, raspačanih i ne posve muževnih višeglasja. Sonet, pun više života, strasti i genijalne razigranosti, vraća u niz malo više iskrica i plamenova prvijenca. Mi smo ob_up predfinalni je izlet u humornije vode koje bi se pripisale Adiju Smolaru, a Brencli su jednako tako majstori cinična, kritična humora. Nezaposlenost, kriza, recesijski blues i crnilo kod oštrojezičnih Brenclova, koji bez riječi »u k…« šalju cjelokupnu sveslovensku melankoliju, kradljivce ideala i snova, a u pozadini sviraju podtonovi dixielanda, delta bluesa, cajun rocka i izvrsne lirike. Akustika ovaj put ne treba pomoć efekata i elektrike, jer za puni udar svih potentnih tonova i podtonova kod svakoga je dovoljno samo dvoje talentiranih ruku, dobra mjera sluha te mikrofon i snimač, na kojem se produkcijsko nasnimavanje i kvarenje osjećaja autentičnosti niti dopušta niti provodi! Finale s belokranjskim »hitom« Igraj kolo jabuko zaključuje cjelinu u stilu cikličke dopune, koja unatoč konačnosti ostavlja prostor za daljnje sviranje i nadogradnje. Jabuka spoznaje tek je malo nagrizena, a Brencli imaju dovoljno mašte i muzikalnosti da će sljedeći put, kladim se, u uši uliti posve drugi element.
Kako i sami kažu: »Vjetar puše iz svih smjerova. Može oploditi, ugrijati, ohladiti i razbacati što god želi,« i takva je i cjelina albuma, koji teži tome da ne bude smješten u samo jedan stilski odjeljak na tvojim policama. Vetrova svatba jedan je od značajnijih bisera slovenske etno ponude, a Brencl Banda postala je upravo u drugo, svojim drugim činom, lako uvrstiva u prvu ligu slovenskih najplemenitijih njegovatelja starog narodnog naslijeđa, koje ga znaju ponuditi bez srama i široj, etnu ne baš naviknutoj masi slušatelja. Kolaž osjećaja i preigravanje multikulturnih, svjetskih utjecaja s taktovima slavenskog srca pruža priliku da se letu na krilima glazbe i melodičnih suita o sreći, tuzi i bezvremenosti lako preda svatko, a ja sam u štićenicima izdavača Celinka dobio još jednog od domaćih nominiranaca za najbolji album godine – pa makar distorzija, pištanja i gromoglasja nema ni na pedalj ovog suptilnog, zračnog, razigrano vjetrovitog zaokreta u neočekivanom smjeru …
Postava
Klemen Bračko- violina
Rok Šinkovec- harmonika i vokal
Matija Krivec- kontrabas i vokal
Andrej Boštjančič Ruda- gitara
Polona Žalec- vokal
Produkcija
Matija Krivec
Popis skladbi
1. Gustavson D
2. Pismo
3. Tango
4. Na vrtu
5. Ta ljubezen
6. Še oj še
7. Sonet
8. Mi smo ob_up
9. Igraj kolo jabuko
