Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Hackett, Steve
Izdavačka kuća: Virgin Records
Izlazak: 1975
Ocjena: 5/5
Genijalni, a do tada prilično enigmatični gitarist Steve Hackett prvi se među članovima Genesisa odlučio za solo karijeru i već na samom početku glazbenoj je zajednici dokazao da je puno više od samo gitarskog virtuoza. Steve je iznimno kompleksan glazbenik; vrhunski skladatelj i gitarist, a njegov je doprinos Genesisu bez sumnje bio jedan od važnih faktora njihova uspjeha. Svojom raznovrsnom paletom tehnika sviranja električne i akustične gitare te prepoznatljivim zvukom zauvijek se urezao u najljepša sjećanja ljubitelja klasičnog Genesisa. No do jasnijeg izričaja, koji je potvrdio njegov status glazbenog inovatora, Steve je došao prije svega kad je započeo solo karijeru 1975., još kao član Genesisa. Zato nije iznenađenje da je njegov prvi solo album iznimno uspješna mješavina različitih glazbenih paleta i gitarskih tehnika te eterično simfonijski obojenog glazbenog izraza koji su Genesis njegovali u svojim najboljim danima.
Većina skladbi, što nije neobično, prilično podsjeća na Steveove radove s Genesisom, što znači da na albumu prevladava prvorazredni simfonijski prog rock. Uz to je na albumu većinu vremena prisutna izuzetno intenzivna ezoterika, što ne čudi jer “Voyage of the Acolyte” ima svojevrstan izvor inspiracije, koji često resi umjetnička djela. Svaka je skladba na albumu nadahnuta po jednom tarot kartom, koja predstavlja određenu poruku odnosno životnu sudbinu pojedinca. Očito je tarot u to vrijeme bio važan čimbenik u Steveovu životu. Svi “čarobnjaci” i “čarobnice” vjerojatno će znati odgonetnuti i povezati značenje karata s glazbom. Steve je oko sebe okupio prvorazredne glazbenike, među njima i sjajnu ritam sekciju Genesisa, dakle vrhunskog bubnjara (i dobrog pjevača) Phila Collinsa i basista Mikea Rutherforda. Njih dvojicu ne treba posebno predstavljati. Uz njih tu je još nekoliko odličnih glazbenika koje će većina ljubitelja simfonijskog prog rocka odmah prepoznati. Skladbe se tako, u pravoj genesisovskoj tradiciji, međusobno snažno razlikuju i u strukturi i u zvuku. Bez obzira na to, “Voyage of the Acolyte” potpuno je autentičan i specifičan Hackettov uradak pa svaki govor o “izgubljenom” albumu Genesisa izgleda nerealno.
Album se otvara dah oduzimajućim, frenetičnim “Ace of Wands”, u kojem Hackett slikovito demonstrira nekoliko svojih najkompleksnijih gitarskih zahvata. Uz vrhunsku pomoć brata Johna na flauti (njegova je tehnika puno agresivnija od one koju je koristio Peter Gabriel) i prvorazredne Collinsove bubnjeve, Steve iznimno domišljato unosi svoje gitarske pasaže. Snažna podloga Rutherfordove bas-gitare i zvona dodatno pridonose intenzitetu ove prvorazredne kompozicije. Skladba cijelo vrijeme radikalno mijenja tempo i većinu vremena zvuči iznimno energično, a na trenutke čak i agresivno. Na “Hands of the Priestess Part I” prevladava flauta i Steveov tajanstven i eteričan način sviranja gitare, koji je često koristio u Genesisu, ali ovaj put na potpuno drugačiji način. Blaga melodija koja odlično smiruje tempo albuma i stvara zatišje. Jer kad munja iznenada udari u zloglasni toranj, slijedi sudbonosna promjena i nastupa kraj jednog razdoblja. Upravo se to događa u kaotično crimsonovskom “A Tower Struck Down”, potpuno drugačijoj kompoziciji od svega što je Steve do tada pokazao u Genesisu i u kojoj otkriva svoju mračniju stranu. Kroz ovu agresivnu i kaotičnu kompoziciju provlače se prvorazredna Rutherfordova bas-linija (svoje na basu dodaje i Percy Jones) te Steveove unikatne solaže zajedno s raznoraznim zvukovima “eksplozija” (u jednom dijelu netko čak i zakašlje) i jezivo zvučnim masovnim skandiranjem, koje agresivno raspoloženje dovodi do vrhunca. Nakon kaosa slijedi lijepa završna dionica na melotronu, koja posve smiruje napetu atmosferu. Slijedi “Hand of the Priestess Part II”, još nježnija od prvog dijela. Iznimno kratka kompozicija koja ipak, ponajprije preko klavijatura i flaute, stvara intenzivnu atmosferu u kojoj se miješaju tajanstvenost i melankolija. Na tajanstvenoj i melankoličnoj “The Hermit”, u kojoj se osjeti tajanstven pustinjakov pogled, Steve prvi put pokazuje svoje majstorstvo na akustičnoj gitari, ali i pjevački talent, koji je, iskreno rečeno, prilično prosječan, no ipak zadovoljavajući i usklađen s melodijom. Slijedi jedan od vrhunaca albuma, “Star of Sirius”, prilično kompleksna skladba koja doista zvuči kao neka zaboravljena klasika Genesisa. Svoje sigurno pridonosi i činjenica da na njoj pjeva nitko drugi nego Phil Collins, koji je upravo tada preuzeo pjevačke uzde u Genesisu. Svoj posao obavlja odlično, a posebno je razveseljujuće to što ovaj put ne pokušava zvučati kao Peter Gabriel (kao što je to pokušavao na početku svoje pjevačke staze u Genesisu). Svoje odrađuje i vrhunska ritam sekcija koja cijelo vrijeme mijenja tempo skladbe, kao i izvrsna flauta i klavijature. Posebno su dopadljivi prijelazi koji preko klavijatura i ritam sekcije stvaraju prvorazredan jazzerski klimaks i u kojima Steveova gitara tvori iznimno melodičnu podlogu (osobito oduševljava njegovo sviranje električne gitare na akustičan način). Tajanstvena, ali svijetla atmosfera nikad ne popušta. Za “Star of Sirius” mogu reći i ovo: najbolja skladba Genesisa koja nije snimljena pod imenom Genesis (na albumu naprosto nedostaje Tony Banks, koji je temelj Genesisa) te jedno od najvećih Hackettovih remek-djela. Skladba u sebi nosi iznimno pozitivnu poruku, a takvi su i osjećaji dok je slušaš. Slijedi još jedna kraća kompozicija, “The Lovers”, koja je, očekivano, izgrađena na nježnoj melodiji na akustičnoj gitari i koja slušatelja priprema za završni finale. Slijedi naime najveličanstvenije djelo na albumu, koje resi moćna mistika što krasi ovaj veličanstveni ep. “Shadow of the Hierophant” prava je poslastica za sve ljubitelje vrhunskog simfonijskog progresivnog rocka. Nema pravog ljubitelja ovog žanra kojem već pri prvom slušanju ove skladbe ne bi nastala26 sitna guska koža. Steveu je na njoj uspjelo, u najboljoj tradiciji Genesisa i ranih King Crimson, ponajprije kroz široku uporabu melotrona, spojiti epiku, keltsku mistiku i ljepotu u savršenu harmoniju. Kompoziciju resi iznimno uspješno spajanje višeslojnih zvučnih zavjesa koje stvara melotron i izuzetno prikladnog visokog, ali čistog i melankoličnog ženskog operetnog vokala Sally Oldfield, sestre velikog Mikea Oldfielda. Atmosfera skladbe cijelo je vrijeme iznimno intenzivna i puna keltskog melosa (dok slušam, u glavi obično imam cijeli zbor druida), čemu pridonosi izvrsno izmjenjivanje instrumentalnih dionica i operetnih vokala. Dok operetni vokal i Steveove gitarske dionice cijelo vrijeme smiruju atmosferu, melotron uvijek stvara iznimno dramatično raspoloženje te na kraju skladbu dovodi do dramatičnog stupnjevanja i završetka. Svojim odličnim vladanjem melotronom (takvo su savršenstvo tog instrumenta u žanru dosegnuli samo rani King Crimson i klasični Genesis) Steve dokazuje kako je raznovrstan glazbenik i skladatelj. Svećenikova sjena jedno je od najboljih Hackettovih djela, koje spada u sam vrh žanra i savršen je način za zaključak ovog odličnog i besprijekornog albuma. Svoje svakako pridonosi i sjajna naslovnica, koja odražava njegovu bit i navodno je čak bila izabrana za naslovnicu godine. Kao i naslovnice većine njegovih kasnijih djela, i ova je plod rada Steveove supruge Kim Poor.
Najnovijim ponovnim izdanjem “Voyage of the Acoylte” dobio je i dvije dodatne skladbe. Riječ je o koncertnoj verziji “Ace of Wands” i produljenoj verziji “Shadow of the Hierophant”. Po mom mišljenju oba su dodatka pomalo nepotrebna (kao i na svim sličnim remek-djelima koja predstavljaju posve zaokruženu zvučnu cjelinu), važnije je to što se zvuk pojedinih skladbi još poboljšao i postao čišći, no ipak je za kolekcionare ponekad zanimljivo čuti i poneku rijetku verziju omiljenih skladbi.
“Voyage of the Acolyte” jedan je od najboljih debitantskih solo albuma nekog (prog) rock glazbenika uopće i zato bez ikakve sumnje spada među najbolje albume svog žanra. Iznimno rijetko se dogodi da je već prvi album remek-djelo, a Hackettov prvi solo album upravo je to. Istodobno, “Voyage of the Acolyte” bio je tek uvod u niz sjajnih Hackettovih albuma koje je tijekom godina stvorio taj veliki umjetnik. Dok su Genesis tijekom godina sve više gubili svoju bit u postupnoj komercijalizaciji, Hackett je u međuvremenu postao novi izvor oduševljenja i onaj kojem su se počeli okretati ljubitelji klasičnog Genesisa. Zato nijedan ljubitelj takve glazbe, klasičnog Genesisa i simfonijskog prog rocka nipošto ne bi smio ostati bez ove klasike. “Voyage of the Acolyte” naime, usprkos snažnoj diskografiji koju je Hackett do sada stvorio, još uvijek ostaje njegovo najveličanstvenije djelo, koje se posve ravnopravno može nositi s albumima Genesisa iz druge polovice 70-ih te zato zaslužuje najvišu moguću ocjenu.
Postava
Steve Hackett – električna & akustična gitara, melotron, harmonij, zvona, autoharfa, vokal (5), efekti
John Hackett – flauta, arp sintesajzer, zvona
Mike Rutherford – bas-gitara, bas pedala, fuzz 12-žičana
Phil Collins – bubnjevi, ritmovi, udaraljke, vokal (6)
John Acock – elka, rapsodija, melotron, harmonij, klavir
Sally Oldfield – vokal (8)
Robin Miller – oboa, engleski rog
Nigel Warren-Green – solo čelo
Percy Jones – dodatni bas na “Tower”
Johnny Gustafson – bas na “Star”
Steve Tobin – papiga i kašalj
Produkcija
Steve Hackett i John Acock
Popis skladbi
1. Ace Of Wands (5:23)
2. Hands of the Priestess Part I (3:28)
3. A Tower Struck Down (4:53)
4. Hands of the Priestess Part II (1:31)
5. The Hermit (4:49)
6. Star of Sirius (7:08)
7. The Lovers (1:50)
8. Shadow of the Hierophant (11:44)
Trajanje albuma: 40:52
