Autor: Rok Klemše
Izvođač: Manilla Road
Izdavačka kuća: My Graveyard Production
Izdanje: 2008
Sastav iz Kansasa, Manilla Road, gotovo je sigurno jedan od legendarnih metal bendova koji je zapravo pomogao oblikovati metal pokret. No skupina osnovana još 1977. nažalost je i jedan od najviše previđenih velikana metala, jer ju poznaje relativno uzak krug metal entuzijasta. Manilla Road tako i danas ostaje previđeni biser, ali upravo zato pravo blago za nekoga tko se usudi i zna zaviriti malo dalje od Iron Maiden i Judas Priest. Kultni Amerikanci djelomično su sami krivi za tu veliku nepoznatost, jer se cijelu karijeru motaju po manjim, opskurnim izdavačkim kućama, no vjerojatno upravo zato i danas ostaju potpuno vjerni svom zvuku. Manilla Road se 1990./91. raspala, a njihov “mastermind” Mark “Shark” Shelton djelovao je još u sastavu The Circus Maximus, koji je 1992. objavio istoimeni album. Izdavač ga je usprkos protivljenju objavio pod imenom Manilla Road, pa je Mark zbog toga nestao s scene na gotovo desetljeće. Na prijelazu tisućljeća Manilla Road se ponovno okupila, a pred nama je već peti “reunion” album, Voyager.
Manilla Road smatra se utemeljiteljem žanra epskog metala i kao takva to radi još najbolje. Epskim temama, koje sežu od Atlantide, Lovecraftovih mitova, arturijanskih legendi i Eneide sve do bitke kod Termopila, pristupaju ozbiljno, promišljeno i razrađeno, pa zaboravite na bilo kakvo ismijavanje u stilu samoprozvanih “Epic Hollywood” metalaca Rhapsody (of Fire) ili kasnijih Manowar. Američka mješavina heavy, power i thrash metala, koju Manilla Road začinjavaju epskim i pompoznim aranžmanima, postala je pravi “trademark” zvuk skupine, a kad dodaju još i epsku priču o Vikinzima oko koje se vrti Voyager, rezultat može biti samo, možda čak i najbolji album sastava nakon ponovnog okupljanja. Manilla Road sa svojim četrnaestim albumom, koji se temelji na Markovoj autorskoj priči, tako nas vodi u 12. stoljeće među hrabra sjeverna plemena. Hrabri ratnici pod vodstvom Holgara po povratku u domovinu razočarano shvaćaju da je njihov narod pokršten. Nakon neuspjelog pokušaja povratka poganskim korijenima, Holgar i njegovi ratnici kreću u potragu za novom poganskom domovinom, koja ih naposljetku dovodi sve do Meksika. Toliko ukratko, jer je zanimljiva priča u cijelosti zapisana u knjižici.
Sama glazba albuma od početka do kraja savršeno hvata epsku, mističnu atmosferu punu brutalnih, a istodobno melankoličnih dijelova. Uvod Tomb of the Serpent King već je gotovo klasični atmosferični intro Manilla Roada s notom primicanja katastrofe, koji me svojom mističnošću i mračnošću uvijek podsjeti na jezive slike iz Lovecraftovih priča. Brutalni masakr Butchers of the Sea sirovim zvukom teških rifova i moćnim bubnjevima predstavlja nam Holgara i njegove mornare. Ritam sekcija sa sporim, ali izrazito heavy zvukom djeluje kao višetonski čekić, a skladbu dodatno nadograđuje zlokobni Sheltonov vokal, koji jeziv refren odpjeva čak i krvoločnim growlom. Gitarsku virtuoznost Shelton naznačuje već u prvoj skladbi, koja završava fantastičnim solom s doista epskom notom. Još više trenutaka za mahanje kosom tijekom slušanja nudi thrashersko obojena Frost and Fire, koju nose dinamični i spektakularni bubnjevi te udarni galop gitare i basa, koji na trenutke podsjeća na početke Iron Maiden. Mark Shelton, koji je i ovaj put odradio produkciju, uvijek se pobrine da je ona više nego odlična, pa čak i ako bismo mogli reći da je zvuk iz studija Midgard gotovo primitivan, bolju produkciju Voyager jednostavno ne bi mogao dobiti. Tipični “trademark” zlobni Sharkov vokal diktira i Frost and Fire, koju prema kraju na nove sfere ponovno nosi bezvremenski solo. Jureći tempo smiruje melankolična Tree of Life, koju otvara mistična dvanaestožičana akustična gitara, a skladbu nastavljaju tajanstvene gitarske linije i snažan, emotivan vokalni nastup, koji uspijevaju dodatno pojačati ionako gustu, moćnu epsku atmosferu. U skladbu Blood Eagle o krvavom žrtvenom obredu uvode nas pompozne crkvene orgulje, ali ih vrlo brzo prekida brutalni udarni val ritam sekcije i sirovo staccato rifanje, kojima poput barbarske invazije obilato pomaže agresivni i sirovi Shelton. Voyager je prilično introvertirana skladba, jer nas sporijim tempom i akustičnim gitarama prenosi na vikinški drakar, a brži tempo u nastavku drakar zahvaća u oluju i nemirna, neistražena mora. Kao što je oko oluje mirno, tako vjetrove smiruje akustična Eye of the Storm, koju gradi samo emotivan vokal i gotovo bluesy gitarske linije, ali s Return of the Serpent King ubrzo opet slijedi krvavi masakr za uši. Brzi Conquest prava je thrasherska bojna pjesma, ujedno najbrža skladba albuma, koja se izvrsno slaže sa Sheltonovim semi-growlovima. Voyager idealno zaključuje Totentanz (The Dance of Death), koji nas tužnim akustičnim linijama u uvodu prenosi ravno na vikinški pogreb i za kraj, kamo drugdje nego u Valhallu, posljednje počivalište svakog Vikinga koji je hrabro umro u boju.
Voyager je u svakom pogledu prava mala majstorija, koja se lako može mjeriti s najboljim uradcima prvog razdoblja Manilla Roada. Izrazito strukturiran album, koji udarnim i mirnim skladbama vjerno prati zanimljivu priču, i instrumentalno je prava predstava odličnog trija, a tu je i dalje nezaboravni, tipični vokal Marka Sheltona. Voyager je još jedna epska poslastica koja nikako ne smije izostati s police fana Manille Road, a ujedno je to album koji bi trebao zadovoljiti svakog, pa i najzahtjevnijeg slušatelja.
Postava
Cory (Hardcore) Christner – bubnjevi
Harvey (Crow) Patrick – bas, prateći vokali
Mark (Shark) Shelton – vokal, električna gitara, 6- i 12-žičana akustična gitara, klavijature, orgulje
Produkcija
Mark (Shark) Shelton
Popis skladbi
1. Tomb of the Serpent King / Butchers of the Sea 09:02
2. Frost and Fire 06:02
3. Tree of Life 08:00
4. Blood Eagle 06:11
5. Voyager 09:31
6. Eye of the Storm 04:40
7. Return of the Serpent King 08:04
8. Conquest 04:37
9. Totentanz (The Dance of Death) 07:57
