Lokacija: Rieden-Kreuth / Njemačka
Datum: 29.08.2009
Treći dan festivala Wacken Rocks South poslužio je slabijom listom nastupa u odnosu na drugi dan, koji su zaključili veliki očevi thrash metala Slayer. No, bez obzira na to, uz imena poput Edguy, Stratovarius, Grave Digger, Girlschool,… čovjek se može samo veselo smješkati. Pogotovo ako mu je stalno boravište daleko od dijelova Europe koji su zasuti svakodnevnim odličnim rock ili metal koncertima. Ta zasutost naravno vrijedi za cijelu Njemačku!
Upravo zbog te činjenice da se koncertni događaji nižu neprekidno, pred tvojim vlastitim pragom, Nijemci su na nastupe sastava Edguy, Stratovarius, Grave Digger, Girlschool navikli kao da dišu zrak, pa si mnogi nisu pravili velike iluzije oko trećeg dana. Slayer su svojim nastupom drugog dana bili definitivni vrhunac festivala, ujedno i pobjednik festivala, a mnogi posjetitelji odlučili su da treći dan festivala jednostavno više nije dovoljno zanimljiv pa su uzeli noge u šake i polako tijekom trećeg dana napuštali festival.
| AGATHODAIMON: 12.35-13.20 |
Pod glavnom pozornicom pojavili smo se oko jedan poslijepodne. Njemački black metalci Agathodaimon bili su baš do koske zagrizli u izvedbu završnih 20 minuta svog špila. Oprema kako treba, sado-mazo koža, nitne, obavezni “corpse painting” po licu. Ispod pozornice jedva nekih 400 znatiželjnika. Atmosfera pak usprkos vedrom danu bez žege, tako da se i na suncu dalo normalno disati. Sastav koji je svoj novi album, izdan ovog proljeća, prikladno nazvao “Phoenix”, što se poklapa s velikim potresima i navodnim promjenama postave, po novom čine Sathonys (gitara, čisti vokal), Jan Jansohn (gitara), Felix Ü. Walzer (klavijature), Till Ottiger (bas gitara) i novajlija Manuel Steitz (bubnjevi) te pjevač Ashtrael. Posebno je bilo zanimljivo slušati kako se Ashtrael snašao s ostatkom ekipe, prije svega u vezi sa Sathonysovim čistim vokalima. Agathodaimon su i usred bijela dana dokazali da znaju preko još tako vedrog i sunčanog dana nacrtati njegovu najcrnju inačicu, začinjenu njihovim razumijevanjem black metala. Šestočlani pompozno melodični i ekstremni metalski juriš sa skladbama Cellos For The Insatiable, Ne Cheama Pamintul, Ghost Of A Soul, Tongue of Thorns, An Angel’s Funeral, Banner of Blasphemy, Alone In The Dark. Simfonijska black metal odiseja rasplamsala se posebno u završnom dijelu, kad su se dečki bacili na Banner Of Blasphemy s kultnog prvijenca “Blacken The Angel” (1998) i nastup zaključili posve novom skladbom Alone In The Dark.
| THE NEW BLACK: 13.55-14.40 |
The New Black su opet Nijemci, za koje je u početku bilo zamišljeno da nastupe prije Agathodaimon, ali su zbog spleta okolnosti zamijenili redoslijed dvaju sastava. Ti ljudi razvijaju rockersku inačicu umotanu u žalovanje, koju obilježava masivni zvučni zid niže ugođenih gitara, preko kojeg je položen karakterističan hrapavo ukrašeni falset pjevača sastava. Manje zanimljiv nastup preskočili smo.
| DEZPERADOZ: 15.15-16.00 |
Opet pod pozornicom, nakon što su se na njoj pojavili Dezperadoz. Opet njemački sastav. Ti ljubitelji pustinjskih dina, prerije i skupljači kaktusa vole na pozornici oslikati revolveraški obračun u O.K. Corralu. Na pozornici dakle stoje četvorica momaka, bogato istetoviranih, pošteno nakićenih zvečećim lančićima, pjevač Alex imao je na stalku za mikrofon privezanu čak repetirku, a basist lubanju goveda. Dakle, dotjeran izgled, koji je iznimno važan element i koji svakom sastavu uz kreativnost donosi samo dodatni kredibilitet. No Dezperadoz nisu mogli izazvati toliko oduševljenja kao arogantni rock n’ rolleri 9mm dan prije njih na Wet Stageu. Pogotovo ne zbog manje karizmatičnog pjevanja pjevača Alexa, koji se također ne može pohvaliti posebnom karizmom kakvu bi trebao imati vođa sastava koji njeguje prljavi rock južnjačkog karaktera. Sastav je naravno uključio u repertoar i skladbu O.K. Corral, a prihvatio se i (već poprilično izlizane) obrade sastava The Doors, Riders On The Storm. Poprilično, poprilično statičniji i manje zanimljiv nastup u odnosu na nasljednike Warpath, ali s više publike pod pozornicom, jer Dezperados kao Nijemci na domaćem terenu naravno imaju i razmjerno više simpatizera. No čovjek bi uz sav taj nakićeni western “otrov” očekivao znatno više oštrine, a ne priseganje na kompromise.
| WARPATH: 16.45-17.45 |
A onda su na glavnoj pozornici zavrtjeli mladi rumenobradci Warpath. Dolaze iz Velike Britanije i na pozornicu su donijeli iskustvo koje glasi: kombiniranje staroškolskih thrash metal elemenata Megadeth, Testament, Forbidden! Napokon! Još s ponekim mliječnim zubom, ali uvjerljivo u mnogočemu. Po izgledu to nije strano oponašanje nekog Davea Mustainea s poderanim trapericama, što inače nije običaj u metal žanru. Sa svijetlom grivom, na spomenutog je heroja posebno podsjećao pjevač i ritam gitarist s “lastavičje” oblikovanom gitarom, Richard Goss. Sastav je vrlo mlad, što se pokazalo na manje izgrađenom nastupu, nekim nepotrebnim i suvišnim scenskim pokretima i šetanju, što je davalo dojam da sastav baš nije naviknut na velike pozornice. Ipak, namjerno razvučenih lica i s pristupom izvedbi autorskog materijala koji je potvrdio da sastav neizmjerno uživa na pozornici. Pod pozornicom 300 ljudi, a Goss je bojažljivo i ne baš samouvjereno nagovarao publiku. Neiskustvo sastava osobito se osjetilo u trenutku kad je dvaput pokušao napustiti pozornicu pa se vratio, s informacijom da je na raspolaganju još nešto vremena i “previše poštenim” pitanjem žele li ga uopće još svirati. Warpath imaju vani svjež prvijenac “Warpath”. Na njemu je materijala za manje od 40 minuta. Sastav je odsvirao svih osam skladbi na koncertu, dakle cijelu ploču uživo, i superiorno brzu razbijačku Damnation ponovio još jednom u bisu. Warpath su pokazali da znaju postaviti komade, da znaju izložiti riff, poduprijeti ga ultra opasnim podvozjem dvostrukog bas bubnja i da posjeduju veliki, veliki stvaralački žar. Mladi i visokotalentirani kvartet o kojem ćemo u budućnosti moći još mnogo čuti. Thrash revitalizam, ali u drukčijoj sferi, ako im za usporedbu potražimo npr. britanske braće Evile.
| CRIPPER: 17.50.18.25 |
Na Wet Stageu u dvorani malo prije pola šest poslijepodne pozornicu su zauzeli njemački death/thrash metalci Cripper. Zanimali su nas posebno zbog pjevačice Britte. Najviše je šokiralo to što sastav zapravo gradi svoj ja na staroškolski oblikovanim njemačkim thrash rifovima, koji su omotani growlanjem Britte. To je podsjetilo najviše na vokalne sposobnosti pjevačice Holy Moses Sabine Klassen. Britta je scenska “prljavica” koja baš kako treba uzburkava duhove dok promatraš njezin nastup. Ne suzdržava se previše i tako brzo uklanja prividnu barijeru da ekstremni vokali ženama jednostavno ne pristaju. Potpuno je suvereno cura parirala growl stilu! Sastav Cripper upravo je izdao svoj drugi studijski album “Devil Reveals”, koji je predstavljao prorijeđenoj, ali vrlo dobro raspoloženoj publici, među kojom su prednji redovi pošteno vitlali glavama oko svoje spinalne osi. Odličan sastav sa starim Kreator, Destruction rifovskim temeljem i suverenim jurišem ekstremnog vokala pjevačice Britte bio je vrijedan svakog isprobavanja!
| GIRLSCHOOL: 18.30-19.30 |
Girlschool, legendarna britanska postava, kvartet četiriju cura, danas bi rekao “zrelih” cura, koji čine Enid Williams (bas, vokal), Kim McAuliffe (ritam gitara, vokal), Denise Dufort (bubnjevi), dakle uske suradnice još od 1978., i s njima, na mjestu (pokojne) Kelly Johnson, koja je prošle godine nakon šestogodišnje bitke s rakom na leđnoj moždini podlegla podmuklom oboljenju, od 2000. stalna gitaristica Jackie Chambers, naravno su predstavljale svojevrsnu atrakciju festivala Wacken Rocks South. Stara škola, autentičan pristup pionirstva iz vremena kad je rock n’ roll još bio mlad. Koncert su započele bubnjarskim uvodom Denise, koja je bila pokrivena kapom s vizirom i opremljena sunčanim naočalama pa je tako virila iza bubnjeva poput kakve kornjačice iz svog oklopa. Poslijepodnevno sunce za vrijeme nastupa Girlschool upiralo je u prvih nekoliko metara pozornice pa se ni Jackie Chambers nije stidjela sunčanih naočala. Girlschool su većinu repertoara složile iz svoje prve dvije ploče “Demolition” i “Hit And Run”, koje vrijede za kultne klasike. Bez šale su ispalile svoj vražji rock n’ roll, poznatih jednosložnih, ali silno invazivnih i podkožno zavodljivih rifova, kakvi su se radili u najboljim rock vremenima. Od četvorke je najviše oduševila osobito basistica Enid, uz koju na vokalu komadi još bolje funkcioniraju nego kad se glavnog vokala prihvati Kim. Svoje godine cure su uspješno prikrile poznatim pomagalima koja se kriju u svakoj bolje opskrbljenoj drogeriji te scensku pojavu okrunile odlično izrađenim izgledom (opravom). Pritom je naravno potpunu pobjedu odnijela Enid, do u detalje izrađena kožnata ždrebica, koja je žarko gnječila peterožičanu bas gitaru i na pozornici pretrčala najdulju metražu od svih triju gitaristica. Postava je oduševljavala energičnim nastupom, koji je uključivao klasike Future Flash, C’mon Let’s Go, Not For Sale, Hit And Run, Coming At You, I Spy, Race With The Devil, Demolition Boys. Jedini minus leži u činjenici da je nedostajala Emergency. Za vrijeme izvedbe Demolition Boys podigle su se zavjese iza Denise i roadieji su počeli odmah s pripremom pozornice za nastup Grave Digger. Je li stvarno nestalo vremena i za Emergency? To će ostati enigma. Način na koji su legendarni sastav spravili s pozornice, organizatori opterećeni točnim ispunjavanjem minutaže, ne ide baš uz renome tradicionalno najboljih lokacija rock i metal festivala u Europi!
| GRAVE DIGGER: 20.25-21.25 |
Glavna pozornica polako se počela omatati tamom. Malo iza osam navečer na njoj su teutonski heavy metal drvosječe Grave Digger. Taj sastav imali smo čast pogledati na veljačkoj turneji, kad su nastupili i u Ljubljani i dan poslije u Zagrebu. Oni su 100% posebnjaci na europskoj heavy metal sceni i njihov nastup uvijek vrijedi poslušati. Prvi put sam doživio i to da se klavijaturista H.P. Katzenburg, tradicionalno odjeven u odoru smrti, mogao promatrati cijelo vrijeme na pozornici tijekom koncerta sastava. Dosad je na koncertima Grave Digger uvijek bio skriven negdje iza kakvih kutija monitora. Druga vrijedna spomena posebnost jest da je sastav otpustio gitarista Thila Hermanna, koji je bio dio sastava 2008. i do kraja turneje “Ballads Of A Hangman” 2009. Iako je naizgled sve djelovalo uvjerljivo i još pojačalo scensku pojavu Grave Digger, očito je nešto škripalo u sastavu, za što pravi razlog otpuštanja Thila iz sastava poznaje samo šef Chris Boltendhal. Postava je udarila naslovnom skladbom novog albuma “Ballads Of A Hangman”. Bez posebnosti, Grave Digger su došli, vidjeli i preuzeli scensko prijestolje. Chris je bio odlično raspoložen i čestim obraćanjem publici dobro ju je probudio iz obamrlosti, koja je bila uzrokom silne i nenormalne večernje studeni za to doba godine. Dobar posjet pod pozornicom iz sna je povukla ponajprije klasika Excalibur, a Grave Digger su oduševili i uključivanjem cvijeta s albuma “Reaper” (1993) Wedding Day. Opet je godio pogled na Mannija Schmidta, koji je još jednom fascinirao činjenicom koliko zvučno-izražajnog prostora može ispuniti samo jedna gitara u heavy metalu. Boltendhal je imao odličan dan. Bez većih problema otpjevao je i najteže dijelove svojih linija, što vrijedi osobito za refren kultne i obavezne klasike Knights Of The Cross. Nakon te skladbe uslijedio je svečani trenutak kad je Chris najavio slavljenika, dana 29.08.2009., bubnjara sastava Stefana Arnolda, koji je na dan koncerta sastava na festivalu Wacken Rocks South dobio još jednu godinu na leđa, a publika je zajedno sa sastavom uz pratnju klavijatura Stefanu otpjevala rođendansku zdravicu. Po očekivanju, Grave Digger su svoj novi odličan koncert zaključili klasikom istoimenog prvijenca “Heavy Metal Breakdown”, koju su rutinirano razvukli u klasičan metalski izlaz s koncerta. Upravo u tom trenutku druženje s Grave Digger doseglo je svoj spektakularni završetak.
| FATAL SMILE: 21.20-21.55 |
Nakon koncerta Grave Digger poletio sam kao strijela u dvoranu gdje je stajao Wet Stage, jer su na njemu već trcali po žicama fantastični švedski hard rockeri iz Stockholma, Fatal Smile. Ti su momci trebali nastupiti i ove godine u ožujku u slovenskoj Cerknici, kamo su nam došli Finci Lordi, kao njihov predsastav. Ali njihov je koncert otpao. Razlog? Previše me pitate, ne znam! Ukratko, to je bila prilika da nadoknadim propušteno. I imao sam što vidjeti. To je vožnja kroz elemente sleaze rocka. Admiralski sako na pjevaču “Bladeu”, gusta kovrčava plava griva, obilje šminke oko očiju, nastupanje bez premca, s besramnim guranjem bokovima lijevo i desno. Taj pjevač izvanredno je novo pojačanje sastava, koji još čine gitarist “Y”, bubnjar “Zteff” i basist “Alx”. Vitlanje stalkom za mikrofon visoko u zrak, naslijeđeno od pjevača Europe Joeyja Tempesta, izvanredna gestikulacija i duhovito obraćanje publici na engleskom jeziku. Poprilično hladni i odsutni Nijemci ipak su sastavu priredili drsko iznenađenje. Odmah u prvom redu stajao je par maskiran u članove sastava Kiss. Muškarac je nosio opravu Genea Simmonsa. Komplet od glave do pete, a žena opravu Paula Stanleya. Umireš od smijeha kad to vidiš. Lažni Gene stoji tijekom koncerta nepomično, bulji u pozornicu i samo povremeno ispruži jezik, po uzoru na svoj original. Što sve ljudi ne rade? I sreća da rade. Rock n’ roll je od glave do pete u osnovi zamišljen prvo kao zafrkancija i žur, tek onda dolazi sve ostalo. Fatal Smile su odlično uigran kvartet, s izvanrednim vokalom, izvanrednom karizmom, izvanrednom scenskom igrom. Spadaju u krug novovalnih skandinavskih hard rock sastava H.E.A.T., Wig-Wam, Chrash Diet, Hardcore Superstar,… Možda ste sastav uhvatili ove godine u lipnju prije Queensryche u Münchenu. Sastav je užario nekoliko skladbi s novog albuma “World Domination”, kao što su S.O.B., kojom su zaključili koncert, pa Run For Your Life i Out Of My Head, a s albuma “Neo Natural Freaks” Learn-Love-Hate, Crash & Burn, a posebno je iznenadio izvedbom skladbe Hip M.F., koja je izašla kao njegov prvi singl, još prije izdavanja bilo kojeg studijskog albuma. Jedan od rijetkih pravih trenutaka u kojima su uživali pravovjerni sleaze hard rockeri na ovogodišnjem Wacken Rocks South festivalu. Fantastična predstava sastava, naglašenog erotskog naboja! Ugrizite metak!
| STRATOVARIUS: 22.10-23.25 |
Stratovarius je sastav velikog povratka na scenu, koji je u meni osobno budio najviše duhova pitanjima kako će novi gitarist Matias Kupiainen nositi golemu obuću bivšeg gitarista Tima Tolkkija. Stratovarius su ovog svibnja izdali novi album “Polaris” pomiješanih osjećaja. Nešto je zanimljivih skladbi, osobito prve tri, a nešto razvodnjenih klišeja koji previše podsjećaju na već rečeno kod sastava. Postava je uhvatila vjetar u jedra, a iskusni pastusi predvođeni pjevačem Timom Kotipeltom, bubnjarom Joergom Michaelom i klavijaturistom Jensom Johansonom svjesni su da nakon apokalipse s Timom Tolkkijem i ponovnog uskrsnuća sastava treba iznova pridobiti obožavatelje i publiku na svoju stranu. Upozoriti da si opet živ i da udaraš oko sebe više nego ikad prije. Tako su i složili repertoar! Iz klasika. Najprije su iznenadili sve pod pozornicom otvarajućom mini epskom suitom Destiny. Već je uvodna skladba odgovorila na sva pitanja i nagađanja. Matias odlično funkcionira u postavi. Prokleto je brz, dlakocijepački precizan, neoklasično školovan gitarist i uspješno hoda po teško uhvatljivim koracima Tima Tolkkija. Uz briljantno soliranje to je dodatno potvrdio svima dobro poznatom povremenom unakrsnom solističkom vatrom između Jensovih klavijatura i Matiasove gitare, što je jedan od zaštitnih znakova sastava iz najvažnijih Tolkki era vremena. A Kotipelto? U odličnoj pjevačkoj formi. Čovjeku se ni za djelić glas u godinama pjevanja nije načeo. U svojoj karakterističnoj scenskoj igri cijelo je vrijeme suvereno zapovijedao kvintetu i držao uz sebe publiku pod pozornicom. Stratovarius su za mnoge tog dana pod pozornicom predstavljali vrhunac, jer se osobito u prednjim redovima namnožio broj posjetitelja iz drugih zemalja. Na ogradi u prvom redu bila je primjerice razvješena slovačka zastava, a uočiti se moglo i nekoliko poševnookih posjetitelja koji posebno cijene europsku simfonijsku melodičnost (od vremena Deep Purple naviše naravno) u rock i metal glazbi. Stratovarius su uistinu fascinirali set listom na kojoj nisu falile obavezne klasike Speed Of Light, Kiss Of Judas, Visions, Hunting High And Low,… Sastav se suočio s peripetijom sličnom onoj koju su prije njih imale Girlschool. Pri kraju izvedbe koncerta, kad je sastav izvodio svoj najzimzeleniji komad karijere Black Diamond, koji nikako ne smije izostati s repertoara Stratovarius, tehničari su opet podigli zavjesu pozadine iza bubnjara Joerga Michaela te se već latili rušenja kulisa. Tako je sastav jedva privršio tu skladbu do kraja i nije imao vremena ni dostojno se oprostiti od publike od nekih 4000 posjetitelja, kojoj se pokazao u uistinu snažnom svjetlu. Dečki odlaze na svjetsku turneju na kojoj će najprije obići sve prekooceanske kontinente, a zatim se vratiti 2010. na područje stare celine. Stratovarius, i bez Tolkkija u postavi, zadržavaju sav svoj poznati šarm na pozornicama!
| EDGUY: 00.20-01.35 |
E pa, za zaključak festivala tu su još Edguy! Još prije tri godine na festivalu Gods Of Metal 2006. raspored je nalagao da prvi na pozornicu idu Edguy, a tek negdje više u rasporedu Stratovarius. No vremena se mijenjaju. Edguy su izuzetno popularan i cijenjen heavy metal sastav, koji pak glavninu zadnjeg desetljeća piše glazbu s jakim prizvukom melodičnog hard rocka. Postava Tobias Sammet (vokal), Jens Ludwig (solo gitara), Dirk Sauer (ritam gitara), Tobias “Eggi” Exxel (bas gitara) i Felix Bohnke (bubnjevi) djeluje u takvom društvu dobrih deset godina. Odlično nauljeni stroj povremeno je ipak prisiljen na prioritetne pregovore o prioritetima glazbenog artizma uvijek kad Tobias aktivira svoj sporedni projekt Avantasia. Edguy, koji su imali na raspolaganju sat i dvadeset minuta špila, odmah su se prihvatili oživljavanja albuma “Tinnitus Sanctus” (2008.), preko niza Dead Or Rock i Speedhoven. Pritom je zanimljivo promatrati raspored članova. Na krajnjoj desnoj strani gledano na pozornicu stoji usamljeni solo gitarist Jens Ludwig, a na njegovoj suprotnoj strani zajedno jedan uz drugoga basist Tobias Exxel i ritam gitarist Dirk Sauer. Tako je oslobođeno ogromno prostora za nevjerojatno živahnog scenskog vragolana pjevača Tobiasa Sammeta, koji s bežičnim mikrofonom protrči glavninu koncerta. Štoviše. Sastav je prednja dva monitora odmaknuo s ruba pozornice za najmanje dva metra u unutrašnjost pozornice, tako da je Sammet mogao slobodno trčati s jednog kraja na drugi neposredno pred samom publikom. Zapravo, dinamika i razgibanost nastupa Edguy gotovo u potpunosti ovisi o Sammetovu dnevnom raspoloženju. Bez obzira na zajedljivu studen koja je paralizirala publiku, Tobias je svojim srdačnim smislom za humor otopio baš sav led i tijekom cijelog nastupa dovodio ljude u izvanredno dobro raspoloženje. Iskrena i neizdignuta komunikacija između publike i pjevača jedan je od najvažnijih zaštitnih znakova Edguy, koji nam odmah odgovara zašto je taj sastav tako popularan. Među skladbe novog albuma Edguy su ugurali vrhunce starijih albuma, osobito Vain Glory Opera, Babylon i Tears Of A Mandrake, a poseban trenutak koncerta nastupio je kad je sastav zajedno s publikom otpjevao zdravicu gitaristu Jensu za njegov jubilej uz 32. rođendan. Dakle, ako brzo premotamo unatrag, imali smo zadnji dan na festivalu čak dva slavljenika (drugi je Stefan Arnold, bubnjar Grave Digger).
Tobias Sammet iskoristio je nekoliko pauza za dosta žestokih zafrkancija. Nikako mu nije išla u račun relativna rezerviranost publike. Kad je pitao koliko nas poznaje novi album sastava, publika je vratila vrlo blijed odgovor. Tobias nije mogao a da ne prizna da se pod pozornicom nalaze sami Slayer fanovi. Brzo se dosjetio spasonosne slamke i pokazao na Sauera, rekavši da i Edguy imaju svog Kerryja Kinga (Sauer slovi po višem čelu), a istodobno se potkačio i na svoje sve rjeđu kosu, rekavši da će i sam sustići Kinga za kakve dvije godine. Takvim obraćanjima Tobias je uistinu pomogao publici da svlada nepodnošljivu studen te koncertne noći. U jednom je trenutku pitao ima li u publici koja cura. Opet mlak povratni odziv. Tobias pak nije slatkasto posvetio neku od skladbi curama, nego se samo potkačio: “Pa nije čudo zašto onda heavy metal propada!”
Edguy je opravdano pripala uloga glavnih nositelja festivala, iako je riječ o srednje velikom sastavu, koji bi na pozornici mirne duše mogli naslijediti sastavi koji su pisali lik osamdesetih poput npr. Scorpions, Quennsryche, Def Leppard itd… Očito se organizator odlučio da će ove godine, kad organizira Wacken Rocks South, biti opreznij u financijskim ulaganjima. Sastav se pojavio u izvanrednoj formi i obećao da ćemo se iduće godine opet sresti. Edguy su prvi dio turneje Tinnitus Sanctus odradili u siječnju ove godine, u rujnu slijedi posjet Sjevernoj Americi, a na europske pozornice vraćaju se u prosincu 2009. Ako nam sreća bude naklonjena, nema vraga da ih opet ne bismo posjetili!
Čim su Edguy završili izvedbu obaveznog dodatka skladbom King Of Fools, zaštitari su počeli tjerati mnoštvo ispod pozornice. Festival je gasnuo. Većina kioska bila je već zatvorena, a posljednji su također privodili kraju svoju djelatnost. Prostor sa službenim suvenirima nastupajućih sastava također je već davno bio pažljivo pospremljen. Ludovanje se nastavilo u dvorani i na “mokroj” pozornici, no mi smo, poprilično izmoreni, okrenuli svoje smjerokaze prema šatoru i vrećama za spavanje. Sutra nas čeka dug put u Sloveniju.
Tako se zaključila prava festivalska sezona koncertnih nastupa za 2009. godinu. Puno pozitivnih vibracija, osjećaja i napunjenih baterija, iskustvo iz Rieden-Kreutha potvrdilo je da njemački narod diše i živi rock/metal kulturu, jer cijeni i poštuje glazbu i glazbene sastave. Od međunarodnih do domaćih postava. Istina, broj od 8.000 posjetitelja ne govori mnogo, ali već po tradiciji Nijemci znaju pravila igre, pravila ponašanja. Poštuju zacrtane granice koje vrijede za sve. Kad piju, doduše piju koliko god ide, ali ipak pritom zadržavaju neku zdravu granicu koja im nalaže da se povuku kad je mjera puna i ne rade gluposti, što priliči slovenskim metalcima i rockerima. Slovenija se od takvih iskustava može samo učiti i još će se dugo učiti. Jednostavno smo drugi narod, kojem te elemente rock i metal kulture nikad nije bilo u krvi. Ako ih se ikad nahvatamo, super, a inače ćemo, šačica slovenskih glazbenih fanatika, drage volje i dalje posjećivati i uživati na drugim europskim festivalima.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
NASTOPAJOČI:
MAIN STAGE
11:15 – 12:00 BELOVED ENEMY
12:35 – 13:20 AGATHODAIMON
13:55 – 14:40 THE NEW BLACK
15:15 – 16:00 DEZPERADOZ
16:45 – 17:45 WARPATH
18:30 – 19:30 GIRLSCHOOL
20:25 – 21:25 GRAVE DIGGER
22:10 – 23:25 STRATOVARIUS
00:20 – 01:35 EDGUY
WET STAGE
10:45 – 11:10 TRIBE
12:05 – 12:30 PUSSY SISTER
13:25 – 13:50 HÄMATOM
14:45 – 15:10 EMERGENCY GATE
16:05 – 16:40 GRAND MASSIVE
17:50 – 18:25 CRIPPER
19:35 – 20:10 FIVE AND THE RED ONE
21:20 – 22:55 FATAL SMILE
23:20 – 23:55 FEUERSCHWANZ
01:20 – 01:50 DEFY THE LAWS OF TRADITION
02:10 – 2:40 ELA
03:00 – 3:30 BULLET MONKS
GRAVE DIGGER set lista:
1. The Gallows Pole (uvod)
2. Ballads Of A Hangman
3. Excalibur
4. Hell Of Disillusion
5. Wedding Day
6. In The Dark Of The Sun
7. Knights Of The Cross
8. The Roundtable
9. Valhalla
10. The Last Supper
11. Rebellion (The Clans Are Marching)
12. Heavy Metal Breakdown
STRATOVARIUS set lista:
1. Destiny
2. Hunting High And Low
3. Kiss Of Judas
4. Deep Unknown
5. Million Light Years Away
6. Will The Sun Rise
7. Winter Skies
8. Phoenix
9. Higher We Go
10. Eagleheart
11. Visions
12. Black Diamond
EDGUY set lista:
1. Dead Or Rock
2. Speedhoven
3. Tears Of A Mandrake
4. Lavatory Love Machine
5. Vain Glory Opera
6. Ministry Of Saints
7. Save Me
8. Mysteria
9. Superheroes
10. Babylon
—dodatek—
11. King Of Fools
