Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Friedman, Marty
Izdavačka kuća: Prosthetic Records
Izdanje: 2017
Trajanje: 53:46
Ocjena: 4.5/5
krajnje je vrijeme da još prije Nove 2018. obradimo aktualno izdanje bivšeg Megadeth shreddera Martyja Friedmana. Taj kremeniti gitarist i nepokolebljivi istraživač zvučnih prostranstava i krajolika i ovaj nas put ponovno oduševljava. Iako je čovjek definitivno neoklasično oblikovan glazbenik, i to uz činjenicu da je većim dijelom samouk, jer je uzorna većina točaka na »Wall of Sound« na ovaj ili onaj način »zabačena« u njedra crpljenja inspiracije iz školskog bukvara klasične glazbe, Friedmanovo visokointeligentno spajanje neoklasičnog metala s drugim žanrovskim primjesama opet oduševljava. Principi aranžiranja dakle su vrlo uredno pomaknuti prema polazištima klasične glazbe, ili pak Friedman s nevjerojatnom profinjenošću fuzionira različite žanrovske svjetove, a istodobno i odabrane ritmičke ključeve na kojima temelji svoje kompozicije. Da ne bude zabune, »Wall Of Sound« u osnovi je metalski album, što se od Friedmana, dakle, i očekuje!
Poneka skladba često povuče prema krajnje zametaliziranoj verziji filmske glazbe (Streetflight, For a Friend). Te su skladbe dozirane takozvanim svečanim pompom, zahvaljujući ponajprije izdašno zgusnutoj zvučnosti za koju brine Friedmanova produkcija. Otud ne čudi zašto je čovjek novom albumu dodijelio takav naslov. Ta dramatska teatralnost modernih zvučnih principa može se usporediti čak i s masivnom slikom orkestralne zvučnosti nekih Devin Townsend Project. Povremeno je slika zvučnog krajolika toliko gusta da se kompozicija gotovo nagne prema kaosu, no Friedman u maniri izvanrednog konopohodača uvijek iznova vrlo spretno još pravodobno uhvati ravnotežu i pobrine se da inače kompleksne kompozicije zadrže visoko kompaktno formatiranje. Na takav način slušatelja nagovori već uvodna Self Pollution.
Zanimljivo je da je skladba Something To Fight, u kojoj je Friedman upotrijebio i gostujući vokal, nevjerojatno okrenuta prema principima komponiranja koji proizlaze iz elementarnosti thrash i speed metala, što priziva paralele s vremenima Megadeth i Cacophony, pa čak i ako je Something to Fight, u kojoj kao pjevač gostuje Jorgen Munkeby iz sastava Shining, kompleksno začinjena, a i Munkeby i Friedman se u svojim vrlinama i teatru razmetanja svojim talentima razapinju preko svih ekspresivnih granica. Njih dvojica se izvrsno nadopunjuju, a sama skladba, s obzirom na to da je jedina vokalna na albumu, donosi više nego dobrodošlo osvježenje izdanja.
Skladba The Soldier u uvodnom dijelu potvrđuje da se Friedmana kroz godine življenja u Japanu ipak dotaknuo tradicionalni melos zemlje izlazećeg sunca, a to se može osjetiti u sentimentu i atmosferi, osobito u uvodnom dijelu skladbe. Skladba Whiteworm smatra se jednom od najprogresivnijih na albumu, gdje preklopa između različitih ritmičkih struktura i motiva ne manjka. Ujedno je ta skladba karakteristična i po tome što je u nju Friedman ugurao elemente latino melosa i salse te to izvrsno spojio s neoklasičnim metalom. Oduševljava i Pussy Ghost, gdje se Friedman u uvodnom dijelu primi čak i elemenata black metala, jer je ekstremno trzanje preko žica i sam zvučni zid tih linija poduprt ekstremnim blast beatovima.
Ono što Martyju Friedmanu uspijeva na ovom albumu jest ponovno razbijanje konvencionalnih glazbenih obrazaca i klišeja te idejna ekspanzija koja pečat ovog umjetnika vodi na polja neotkrivenih glazbenih dimenzija. Lako je zaključiti da je Friedman poseban gitarist, posebna vrsta glazbenika i da je njegova svirka potpuni unikat. Zbog toga je i percepcija glazbe jedinstvena, a time i njegov način shvaćanja pojmova glazbene kolizije odnosno glazbene fuzije, što rezultira novom zaraznom zbirkom jedanaest novih kompozicija koje sve do jedne oduševljavaju slobodoljubivim »Friedman eksperimentom«. Možda je poneka repeticija suvišna i album se povremeno već pomalo prekomjerno šibi solističkim avanturama, no s druge strane isti je album za slušatelja nevjerojatno privlačan po avanturističkoj strani, jer traži neprestani dodir s visokom razinom virtuoznosti i progresivne kompleksnosti u instrumentalnoj glazbi, kako je razumije današnji domet gitarskog rocka i gitarskog metala. To je album na kojem se osjeća da je Friedman punokrvno uživao dok ga je stvarao, jer je nastao sa strašću i velikim žarom. Na neki je način osvježio osnovnu platformu odnosno razvojni domet instrumentalnog rocka, koji gitaru postavlja u središte ekspresije. Kad smo već kod toga, takav je dojam izazivao i album »Inferno«, a u slučaju novih izdanja u budućnosti njegova će glazba, barem što se Friedmana tiče, uvijek uzbuđivati. Tako će u samoj izvedbeno-komponističkoj estetici ostajati vrlo posebna stalnica svakodnevice svih, ma koliko zahtjevnih, glazbenih gurmana.
Marty Friedman – Whiteworm (službeni zvučni zapis):
Postava
Marty Friedman – gitara, svi ostali instrumenti, programiranje
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Jinxx (Black Veil Riders) – violina na skladbi br. 2
Jørgen Munkeby (Shining) – vokal na skladbi br. 8
Shiv Mehra (Deafheaven) – gitara na skladbi br. 6
Produkcija
Marty Friedman
Popis skladbi
01. Self Pollution
02. Sorrow And Madness
03. Streetlight
04. Whiteworm
05. For A Friend
06. Pussy Ghost
07. The Blackest Rose
08. Something To Fight
09. The Soldier
10. Miracle
11. Last Lament
