Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Arena / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 13.04.2011
Broj posjetitelja: 20
Cijena karte: 50,75€ (parter)
Točno četiri godine nakon posljednje samostalne turneje na kojoj je odsvirao cijeli Pink Floyd album “The Dark Side Of The Moon” (1973), Roger Waters, danas već 26 godina usamljeni jahač davno raspadnutih Pink Floyd, odlučio je da je vrijeme za reaktivaciju poruke svojeg genijalnog konceptualnog djela, koje je pri izlasku 1979. na rock obzorje donijelo jedan od posljednjih pravih autorskih albuma, onih koji su doista zadovoljili sve što se može opisati riječima “napredan”, “progresivan”, “inovativan”, “eksperimentalan”,…
Godine su prolazile, ali ovo djelo nikako nije izgubilo ni poruku ni snažnu simboličku vrijednost, potkrijepljenu izuzetno domišljatom ikonografijom. Kao umjetničko djelo, uz svaku reinterpretaciju za šalu prolazi test vremena, a to znači samo jedno. To je vječno umjetničko djelo koje spada u najuži izbor najsvetijih tvorevina rock epopeje, kako je poznaje i shvaća čovječanstvo. To je Pink Floyd album “The Wall”, danas obavezni kućni inventar svakog kućanstva na zemaljskoj kugli.
“The Wall” je album generacija. Od onih koji danas nose sijede glave i u sjaju mladosti proživljavali erupciju praiskona rock glazbe, do onih koji se još nisu ni rodili kad je Waters već temeljito zaplovio u samostalnu karijeru. Waters je čovjek koji zna da više nije mlad, pa se vjerojatno još posljednji put u karijeri upustio u pustolovinu megalomanskog projekta, koji je u svojim začecima zahtijevao temeljito osvježenje i novo ruho da bi sišao među obične Zemljane u novom tisućljeću, u obliku društveno kritične pobune, aktualniji nego ikad prije. “The Wall” je svakako album u prvom redu napisan kao frustracija zvijezde koja je u obilju svega izgubila vlastiti integritet i snagu otpora, no Waters ga je davno prefinjeno iskoristio za otvoren napad na prljavštinu kapitalizma, koji svojom virozom nezaustavljive pohlepe uništava sve lijepo i pokušava utjelovljenjem jednoumlja u mnogim oblicima ostvarenja istih ciljeva što više ljudi povući u agoniju ovisnosti i samodestrukcije na duge staze, jer materijal ne donosi sreću, ne donosi zdravlje, a kamoli radost. A ipak njegovo značenje stavljamo iznad namjere svakog pojedinca među nama. Da ne odlutam predaleko.
Waters je okvirno za aktivaciju te megalomanske turneje trebao, vjerovali ili ne, čak 37 milijuna britanskih funti. Uz sav perfekcionizam, koji djelima suoblikuje karizmu ovog časnog umjetnika, u projekt je uključena cijela mašinerija sporednih zarađivača, raznih “legionara”, od kojih svaki u svojoj profesiji donosi važan gradivni element u mozaiku cjelokupne slike restauracije koncepta “The Wall” u trodimenzionalnom obliku pred oči plebsa gladnog “kruha i igara”.
Roger Waters, kao glavni vokalni interpret i basist, za ovu je turneju oko sebe okupio provjereno vjerne suputnike, i to gitariste Snowyja Whitea i Davea Kilminstera, bubnjara Grahama Broada i klavijaturista Jona Carina. Na mjestu klavijaturista – prerano preminulog Floydovca Ricka Wrighta, koji je sudjelovao na prethodnoj Watersovoj turneji, oslobodilo se mjesto za Watersova sina Harryja Watersa. Kao treći gitarist za ovu je turneju pozvan još i G.E.Smith. Drugi vodeći vokalist uz Watersa je Robbie Wyckoff, zadužen za sve stihove koje na albumu “The Wall” izvorno pjeva David Gilmour. A ne smijemo zaobići ni kvartet pratećih vokalista, koji za novu turneju čine Jon Joyce, Michael Lennon, Mark Lennon, Kipp Lennon. Sva trojica Lennona nisu rod Johnu, a ni braća Dalton nisu.
Deset minuta poslije osam navečer dvorana se zatamni. Huronski bijes oduševljenja nadjača populističku parolu repeticije stupnjevitog zgušnjavanja prema kaosu: “I am Spartacus!” Pirotehnička eksplozija i dobrodošlica ispod sjaja reflektora. Narod u afektu, pozornica odjevena u ikonografiju marširajućih čekića, a u drugu točku ga kroz nisku letjelicu isprati senzacionalni sudar makete njemačkog jurišnog bombardera Ju-87 B “Štuka”, odjevenog u oznake jedinice 7./StG 77 namijenjene operacijama na Balkanu 1941.
U prvih tri četvrt sata koncerta zid se gradi. Svima drag učitelj obavezno se prišulja na pozornicu kad dvoranom odjekne jedna od najprepoznatljivijih skladbi Pink Floyd glazbene ostavštine Another Brick in the Wall Part 2, a pozornicu preuzme poseban zborčić djece, u majicama s natpisom “Fear builds wall”, koji pomažu pri uspostavi klimaksa školske pobune “prosvijećenih” učenika. Tu je Mother, gdje Roger napokon uzima nekoliko minutica za odmor i u obraćanju otkriva da snimka koja prati izvedbu skladbe potječe otprije 30 godina, kad su Pink Floyd posljednji put nastupili na turneji posvećenoj promociji albuma “The Wall” u dvorani Earls Court u Londonu. “…when I was poor, miserable, fucked up, little Roger…” slijed je riječi kojim je naravno naglasio da za njega danas više nema mjesta za samosažaljenje. Izuzetna točka u kojoj naravno kraljuje Roger sa svojim čuvenim izvođenjem stihova, koji ne kriju sebi svojstven dašak cinizma, u suzvučju akustične gitare, a u pozadini mu se pridruži baršunast zvuk sinovljevih klavijatura, u srednjem dijelu pak ponovno svjedočimo produljenoj izvedbi skladbe (produljen je bio i izlazni dio Another Brick in the Wall Part 2), koja je tako narasla za dodatni gitarski solo.
Uz Goodbye Blue Sky prvi put oživljavaju “bujne” animacije u skladu s nasljeđem koncepta “The Wall”. Ali osvježene. Tu smo dobili i odgovor koliko je Gilmoura Waters htio zadržati u vokalu pri reinterpretaciji albuma. Nije tražio Gilmourov klon, nego samo odgovarajuću boju glasa. Robbie Wyckoff to je svakako opravdao svojim izgrađenim melodično čistim pjevanjem, koje je uhvatilo djelić melankoličnog čežnjenja. Tko je tu tražio Gilmourov klon, ostao je kratkih rukava. “The Wall” u izvedbi Rogera Watersa nije izvedba “The Wall” u režiji Pink Floyd i tu treba povući jasnu razdjelnu crtu, inače se s koncerta nikad ne vratiš posve oduševljen. Obrnuto vrijedi posve isto i za Gilmourove samostalne koncerte.
Isto vrijedi i za Young Lust, gdje je iz glave trebalo u tren izbaciti namjerno grubo “šmirkavi” Gilmourov izvorni vokal, kakav nosi studijska verzija Pink Floyd skladbe. Pred nama je Roger Waters, ne Pink Floyd. Posljednja trećina prvog dijela obuhvaćala je taktičko iskorištavanje minuta koje su pomogle marljivim radničkim mravima položiti još posljednje cigle u zid. Tako je sastav nakon Another Brick in the Wall Part 3 u improviziranim varijantama zajedničkih kombinacija objedinjenih unutar skladbe The Last Few Bricks još jednom ponovio vodeće motive obiju skladbi Young Lust i One of My Turns, dok nije ostao otvoren samo jedan prozor u zidu. Odatle je u završnici virila još samo Rogerova glava (Goodbye Cruel World) i povela nas ususret 15-minutnoj stanci.
Zid je izgrađen! Drugi dio počinje izuzetnim kontrastom. Senzibilno, krhko, nevino. Hey You, čiju mekoću srednji instrumentalni dio i vokalno posebno istaknut završetak ponesu ususret bijesnim plamenovima. Tu skladbu sastav svira u cijelosti iza zida. U instrumentalu Is There Anybody Out There? zid se otkrije taman toliko da na vidjelo dođu Kilminster i G.E.Smith. Nobody Home pokazuje se kao jača točka drugog dijela čina. Tu inicijativu preuzima Watersov čuveni vokalni pristup, koji ostavlja pravu debelu knedlu u grlu dok se osjećajno šeće kroz stihove potpune Pinkove izolacije.
Kontrasti su pak cijelo vrijeme izuzetni! I u kombinaciji melodije, scenografije i kadrova projekcija na zid, kao i u slijedu raspoloženja koja diktira osnova slijeda pojedinih kompozicija. Ponekad su ti prijelazi jedva primjetni, nevjerojatno gracilni, suptilni, osjećajni, a drugi put udare izravno rušilački i bez prikrivanja. Upravo to prelijevanje između gracilnosti, robusnosti, blagosti i grubosti, ljubavi i mržnje, profita i propasti, samostalnog i ovisnog, u čovjeku koji dođe na koncert budi podražaje koje inače svjesno filtrira i nerado ih pokazuje, da ne kažem da ih se srami. To je točka kad se možeš posve opustiti, da se magija glazbe dotakne najdublje intime slušateljeve duše. Otvoren je dakle put koji ti omogućuje spajanje s neiscrpnim izvorom stvaranja glazbene ljepote.
Naravno, svi ti snažni i jedinstveni kontrasti mogu djelovati i malo drukčije. Tako se dogodilo kakvih 20 m od pozornice, radije koji metar bliže, da je pri kraju Nobody Home uz zvučno-svjetlosni efekt obaranja britanskog RAF lovca, u vjerojatnoj kombinaciji skučenosti i nedostatka kisika, u nesvijest pala dvojica tinejdžera, koje su ipak prilično brzo iznijeli iz gužve na sigurno. “Šok” element u spektaklu, dakle stvarnog učinka.
Dave Kilminster, zadužen za sviranje svih Gilmourovih vodećih solaža, ponovno je izuzetno odlično izveo i onu najimpozantniju među njima u Comfortably Numb, koja je točka za sebe. Tu se dvorana ponovno probudila iz hipnotičkog transa, a 20.000 posjetitelja stihovima je opet izdašnije podržalo Rogera.
Veliki finale načne vojska crva, koja glavni lik konačno dovodi do retoričkog pitanja o teretu vlastite krivnje, što nas dovodi do posljednje presude. Trial je sam po sebi vrhunac spektakla. Roger Waters je u osvježenoj “koncertnoj” verziji u kadrovima projekcija na platno tek rijetko zadržao izvornu animaciju filma “The Wall”. U Trialu je ona ostala netaknuta. Sam je majstorski odigrao pet likova u koje se morao uživjeti istodobno, dok su se pred sučeljem glavnog suca njegove visosti gospodina Crva redom pojavljivali Pink, njegova mama i žena, pa učitelj. Naposljetku je Roger posve preuzeo kroz završne stihove presude, kad u njezinu izreku Crv naredi da se zid sruši. Roger je tu pokazao svu svoju umjetničku moć, eleganciju zrelosti kreacija vlastitog genija, jer je zasjao u onom svjetlu u kojem sjaji i cijela Pink Floyd ostavština izuzetnog karaktera, čiji je lavovski dio uvijek otpadao upravo na Rogerovu izuzetnu prijemčivost i osjetljivost, kad se trebalo preobraziti u određenu ulogu i oživjeti njezin karakter pred očima i ušima ljubitelja njegove glazbe. I u tome je sa svom suverenošću u završnici izvukao briljantni poker asova iz rukava i u svemu opčinio zagrebačku Arenu.
Puno je stvari rečeno, a ostane ih još više neizrečenih kad se dotaknemo nasljeđa “The Walla”. “The Wall” je jednostavno priča koja je dio svih nas, otvara nam oči i širi svijest. Poput nuklearne bombe. Razgrađuje stare navike da u svakome od nas nastaje prostor za ulazak novih, koje nam mogu pomoći u osobnom rastu i razvoju emocionalne i duhovne inteligencije. U njemu su skrivena mnoga upozorenja, ali istodobno i mnogo putova do spoznaja koje te mogu neizmjerno obogatiti. U smislu materijalne i ukalupljene neopterećenosti i trajno oslobađaju i oslobode. “The Wall” je jedan od onih dokumenata rock glazbe koji se mogu pohvaliti najinteligentnije usađenom porukom, tihim okretanjem prema “trijeznom otporu”. To ne traži puno, premda traži sve. Mali komadić prostora pod slobodnim suncem za samoočuvanje vlastite individue svakoga od nas. U ostvarenju iskrene namjere. Življenja ovdje i sada. A praiskon cijele te priče proizlazi samo iz golog aksioma ljubavi prema životu. Srušimo dakle 2.000 godina star i davno preživjeli zid načela konformizma!
fotografije: Helena Vertačnik
Setlista
1.In the Flesh? 2.The Thin Ice 3.Another Brick in the Wall Part 1 4.The Happiest Days of Our Lives 5.Another Brick in the Wall Part 2 6.Mother 7.Goodbye Blue Sky 8.Empty Spaces 9.What Shall We Do Now? 10.Young Lust 11.One of My Turns 12.Don’t Leave Me Now 13. Another Brick in the Wall Part 3 14.The Last Few Bricks 15.Goodbye Cruel World —stanka— 16.Hey You 17.Is There Anybody Out There? 18.Nobody Home 19.Vera 20.Bring the Boys Back Home 21.Comfortably Numb 22.The Show Must Go On 23.In the Flesh 24.Run Like Hell 25.Waiting for the Worms 26.Stop 27.The Trial 28.Outside the Wall
Galerija slika
