Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Stooges, The
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 2007
Kraj devedesetih i prijelaz u novo tisućljeće. Novi vremena i novi trendovi. Velika imena bila su tek skup lijepih uspomena koje samuju na zaprašenim policama. Očito je došlo vrijeme proljetnog čišćenja i neki, ako ne i mnogi, se vraćaju. Nedostatak novca, žudnja za provjerom vlastite vitalnosti te goruća želja za samopotvrđivanjem da još znaju i ovladavaju svojim dijelom posla. Komadić ogromne pogače došli su potraživati i jedni od glavnih sijača sjemena punka, domaća zadaća i obavezno slušanje za sve punkere po duši i tijelu, The Stooges– s novom pločom The Weirdness.
Kraj šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, vrijeme kad su si tek počeli krčiti put, već je pola vječnosti iza nas. Tada ih nije bilo mnogo koji bi vjerovali da će imati dug rok trajanja. I zbog paklenog ciklusa droga, depresija, ludila i paljenja svoje svijeće na oba kraja istodobno. Bili su nekonformistični megalomani koji nisu uspjeli dosanjati svoje snove pa su čak dvaput nestali i raspali se na prafaktore, vlastoručno se pospremili u ropotarnicu povijesti i sentimentalnih uspomena. Ostali su fama i šačica fenomenalnih albuma, primjerice The Stooges, Fun House i Raw Power. I 34 godine nakon njihove zadnje ploče, s nadahnućem prožetog albuma Raw Power, na kojem su zvučali izvorno i opasno i na kojem su branili zastavu beskompromisnih punkera s ulice, ponovno su se skupili te pod ravnanjem Stevea Albinija bez većih pritisaka pokušali ponovno posegnuti za starom kemijom originalne postave. Doduše, ne prvi put, jer su prvi eksperiment zajedničke suradnje provjeravali već na Iggyjevoj samostalnoj ploči Skull Ring i upravo na svjetskoj turneji na koju su se uputili, spojili žice na truplo starog, davno mrtvog kadavra, koji je počeo kao nakon udara groma ponovno šutirati. I zato što su mnogi komadi postali komercijalni hitovi. Jer se stare stvari sa starosnom patinom dobro prodaju (bolje nego u vremenima kad su prvi put prohujale na vidjelo) te zato što se jednostavno spodobi u suvremenu anemičnu scenu dobrog starog rock’n’rolla, zar ne?
Album počinje odmah, s prve, pjesmom ‘Trollin”, u kojoj slušatelj već nakon prve kitice osjeti dvodimenzionalnu prazninu, koja se najbolje ogleda u nedostatku Iggyjeve izvornosti kako spjevati i iz sebe iscijediti pristojan refren. Ron Asheton servira klišejsko trljanje šest žica, njegov brat Scott odlupa predvidljive prijelaze po bubnjevima i tri minute uvoda ostavljaju me hladnim. I već slijedi pjesma ‘You Can’t Have Friends’, koja zadržava domišljatost uvodnog pjevanja. Iggy in the worst shape? Pop skakutalica koju bi si čovjek mogao zamisliti od idejno praznih pop punk početnika, a ne od veterana koji su rušili tabue u davnim sedamdesetima… Nakon što su mi se kosa i živci malo smirili te sam osjetio da ovu ploču treba slušati malo drukčije od ostatka diskografije The Stooges, malo više energije napokon mi ulijeva ‘ATM’, koja je posve jednostavna šus skladba, uz koju jednostavno ne smiješ previše slušati tekstove. Doduše, nedostaje udarac u međunožje, zbog kojeg bi mi se na lice prikrao osmijeh sreće te bih orošenih očiju vjerovao svakoj riječi koja dolazi iz Iggyjeva repertoara buntovnog mladenačkog razdoblja. ‘My Idea Of Fun’ nastavlja niz bauljanja po makadamu idejne praznine. “My idea of fun is killing everyone…”. Bljak! Prilično mučno i trivijalno. Komentar I zatim naslovna skladba. ‘The Weirdness’ prvim ljuljajućim i pomalo melankoličnim repetitivnim, ponavljajućim ritmom uljuljava u stanje meke boli i stanja sveobuhvatne apatije, koje prekrasno nadopunjuje sive ožujske dane egzistencijalnim apelom za kretanjem, koje ovdje nikako ne možete pronaći. Samo proturječan svijet otuđenog optimizma. Djelomice ga diktira i slatkasti saksofon, koji svojim baršunastim i prekratkim solom podsjeća na odmaknuto lutanje pod kišnim nebeskim svodom negdje daleko u pola tri ujutro. ‘Free & Freaky’ je zapravo prva pjesma koja mi ulijeva malo više volje za življenjem i čak si je znam plastično predstaviti na daskama kakve manje slovenske pozornice ili bi bila komplementarni element bezbrižnog žurkanja u kakvoj zadimljenoj beznadnoj rupi. “England and France, these cultures are old, the cheese is stinky and the beer ain’t cold…”. Nedostatak sadržaja. Prazna forma. Formalizam bez prave poticaja nastavlja se u ‘Greedy Awful People’, govoranciji o prosječnjacima, koja se povezuje s rock’n’rollerskim primjerom jednostavnog komada koji zapravo ima element simpatičnosti- ‘She Took My Money’. Solaža ispod Ronovih prstiju svijetla je točka koja vozi pjesmu u lijepo, preljupko raspoloženje veselja. Unatoč naslovu pjesme. Saksofon nadopunjuje paletu zaboravljenih zvukova elegantno, no produkcija je nedefinirana i gotovo pomalo klaustrofobična. Crvena nit sličnog požurivanja nastavlja se i u sljedećoj pjesmi, koja servira kritiku doba bez vrijednosti- ‘The End Of Christianity’. ‘Mexican Guy’ je sljedeći potencijalni element uživancije, koji s razbrazdanim gitarskim zvukom zapravo nudi najdefiniraniji komad na ploči. O ludilu i zadrogiranosti. O priči Iggyjeve prošlosti. Jednostavno i bez uljepšavanja, iako postoji gorak osjećaj da je Iggy to znao već bolje i bez osjećaja prisiljenosti i idejne suhoće te suhoparnosti, već poetičnije pripovijedati. ‘Passing Cloud’ pop-ovski naklapa i zatim dolazimo do zadnje pjesme koja naznačuje cjelokupni under statement cijele ploče, što ga daje već sam naslov- ‘I’m Fried’.
Ploča The Weirdness zapravo zvuči tako- spaljeno, suvišno i posve nepotrebno. Zasićeno i ostarjelo. Pa ne onako kako se to događa s vinima- ta s godinama dobivaju bogatiji okus. Ako uspoređujete The Stooges danas s onim što ste čuli prije, to je kao da uspoređujete Elvisa i Shakin’ Stevensa. Kronično nedostaje energičnosti i iskrenosti zbog kojih su se The Stooges upisali među legende. Ovdje zvuče kao skupina staraca koji pokušavaju prkositi zubu vremena te dokazati da još nisu za otpis, s time da posežu za prečacem koji se zove album za svaku cijenu. Bez da imaju za to pravi motiv, pravu volju i sadržaj, koji se može zamotati u nešto što smije nositi ime The Stooges. Ukratko: pri pucanju jedanaesteraca zabili su si šlampav autogol. Mišljenje: jako protiv! Više sreće i ideja idući put!
Postava
Iggy Pop – vokal
Ron Asheton – gitara
Scott Asheton – bubnjevi
Mike Watt – bas
Steve Mackay – saksofon
Produkcija
3 Blind Mice For MINDROOM
Popis skladbi
1. Trollin’
2. You Can’t Have Friends
3. ATM
4. My Idea Of Fun
5. The Weirdness
6. Free & Freaky
7. Greedy Awful People
8. She Took My Money
9. The End Of Christianity
10. Mexican Guy
11. Passing Cloud
12. I’m Fried
TRAJANJE ALBUMA: 40:02
