Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Royal Albert Hall / London / Velika Britanija
Datum koncerta: 13.04.2015
Broj posjetitelja: 5.000
Devin Townsend je prije nekoliko godina za svoju europsku bazu odabrao englesku prijestolnicu, koju od tada svako malo napadne sve luđim projektima, uz koje fanovi blaženo lebde. Godine 2011. Townsend je u Londonu u šetiri uzastopne večeri odsvirao cijelu tetralogiju Ki-Addicted-Deconstruction-Ghost, a u listopadu 2012. pripremio do tada apsolutni vrhunac, trosatni diskografski presjek svoje karijere, The Retinal Circus. Pitanje je bilo što Devin još može istresti iz rukava što bi moglo nadmašiti trosatni spektakl u londonskoj dvorani Roundhouse, no čini se da Townsend u svojim rukavima ne skriva samo aseve, nego cijele hrpe visokih karata.
U listopadu 2014. izašao je dugo najavljivani nastavak svemirske sage o izvanzemaljcu Ziltoidu, Z2, a uz njega i najava novog spektakla koji bi nadmašio čak i The Retinal Circus. Townsend se ovaj put iz dvorane Roundhouse, koja stoji u alternativnoj londonskoj četvrti Camden, preselio u elitni kvart Kensington i prestižnu dvoranu Royal Albert Hall, koja stoji tek streljaj od najvećeg londonskog parka Hyde Park i besplatnih gigantskih muzeja Natural History Museum i Science Museum. Royal Albert Hall otvorila je 1871. kraljica Viktorija, a elitna je dvorana gotovo 150 godina slovila prije svega po očajnoj akustici i tako strašnim odjecima da su joj prilišili neslavnu titulu jedinog mjesta na kojem britanski skladatelj svoje djelo sigurno može čuti dvaput. Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata te su poštapalice konačno otklonjene i akustika je danas vrhunska.
Kasno poslijepodne dvoranu su već opkoljavali nepregledni, čuveni engleski redovi, koje su, tipično engleski, prilično brzo ugurali unutra. Iako je mnoštvo od 5000 glava napunilo Royal Albert Hall, na pivo i cider (za otprilike 4 funte, što je za londonske standarde sasvim prihvatljivo) nisi čekao više od pet minuta, dok je merchandise planuo u rekordnom roku, a štand s njim izgledao je kao slovenski parlament u vrijeme godišnjih odmora. Devin je, kako je već u njegovoj navadi, publiku prije nastupa zagrijavao izborom najluđih fotografija i photoshopiranih kolaža. Ako to već nije bio prvi metal koncert u dvorani RAH, onda je zasigurno bio prvi na kojem su se među popratnim sadržajem našle i fotografije prašića koji kaka po vlastitim testisima. Njam.
Townsend je koncert ovaj put podijelio na dva dijela: u prvom je u cijelosti odsvirao aktualni Z2, a u drugom izbor najboljeg po želji fanova. Dobar sat dug prvi dio bio je točno ono što je Devin obećavao i sam želio. Doživjeli smo naime ništa drugo nego mjuzikl, svemirsku rock operu začinjenu humorom u maniri Douglasa Adamsa, grupe Monty Python i serije Futurama Matta Groeninga. Prva polovica konceptualno se jako približila The Retinal Circus, no cijeli je nastup, sa svim izvođačima, naracijom i otkačenim stripovskim animacijama, bio daleko manje kaotičan i fokusiraniji od prvog Devinova londonskog spektakla. Većinom su na pozornici tako bili samo glazbenici, Ziltoid nas je sa svojom Sveznajućnošću posjetio tek nekoliko puta, a točku na i stavila je Dominique Lenore Persi, koja je odlično odigrala ulogu kraljice Blattarie, zapovjednice vojske Poozera, odvratnih kreatura koje izgledaju kao testisi na pogon prdcima. Njih dvoje šetali su se više puta pozornicom, dok je između njih grmjela glazbena ludost koja svojom progresivnom naravi i bombastičnom glasnoćom na nekoliko mjesta podsjeti na Deconstruction, ako ne već i na Strapping Young Lad. Usred općeg kaosa svoje su dodali i pomoćnici koji su iz topova, kao na nekoj utakmici američkog bejzbola, ispaljivali lutke Ziltoida i majice, a do suza nasmijao je Chris Jericho (Fozzy) svojom uživljeno odigranom ulogom samoljubivog ljepotana Captain Spectacular. Bend je svoje uz fantastičan zvuk odradio izvrsno, a posebno se, uz »the-man-himself« Devina, istaknuo Ryan van Poederooyen, koji je dokazao da je nakon Hoglana drugi izniman bubnjar s kojim surađuje Townsend. Prvi dio pompozno je završio epskom Dimension Z, koju je otpjevala gotovo cijela dvorana, a posljednja rečenica »The End… Or Is It?« naravno sugerira da se od zelenog izvanzemaljca ipak još nismo definitivno oprostili.
Nakon pauze od dvadeset i pet minuta za fanove je došla na red prava poslastica i nešto što će doista ostati nezaboravno. Sat i pol skladbi po izboru obožavatelja, s nekoliko trenutaka upisanih u vječnost. Ne samo da je to bio daleko najveći i najbolji Townsendov koncert koji sam vidio, bio je i najljepši, jer je svaku skladbu pratila projekcija skrojena baš po njezinoj temi, koja je nevjerojatno iskustvo i poruku skladbi još više produbila. Istina, Devin je poslužio i one hitove bez kojih se očito više ne može, mislim prije svega na budalasti, ali zarazni Lucky Animals uz koji cijela dvorana blesavo maše rukama po zraku (čak i onaj tip u majici Manowar), pa na često svirane skladbe poput Supercrush! ili Kingdom (ruku na srce, bez ovog epa Townsendova koncerta naprosto ne smije biti), no ovaj je put Devin nahranio i najveće znalce. Već je početak s Namaste bio rušilački, a dečki su nasuli i nezaboravni desetominutni ekološki ep Earth Day, stari Christeen te country Heatwave s Brianom Wadellom na banju, no najvrhunskiji dio koncerta stigao je na kraju, s nezaboravnim trojcem s Ocean Machine. Prvi put uopće u cijelosti je odsvirana moćna Funeral, tijekom koje su žmarci jurili cijelim tijelom, a kad Devin nabaci fantastični Bastard, a povrh toga još i dvanaestominutni orgazam Death of Music uz koji se naježila svaka dlaka u dvorani (ponajprije zbog Devinove vokalne predstave koja je, blago rečeno, bila na razini najvećih opernih solista), rezultat može biti samo eksplozija emocija koju uspijeva dočarati samo najmoćnija i najiskrenija glazba s jasnom porukom. I iskrena, skromna zahvala jednog od najvećih glazbenika našeg vremena. Bez sumnje najsrdačniji trenutak koncerta i fantastičan završetak bila je oproštajna Universal Flame, po izboru Devinova sina Reynera Liama, koji je na pozornicu došao sramežljivo i bojažljivo, a već na prve očeve rifove skakao po njoj s iskrenom radošću. Fenomenalan pozdrav londonskoj noći.
Je li izbor skladbi bio potpuno savršen? Ne. Može li čovjek sa šesnaest studijskih albuma (u koje se ne ubrajaju SYL i dvostruki albumi, koji su posljednjih nekoliko godina postali sasvim uobičajeni) zadovoljiti svaki ukus (s obzirom na to da je junak koncerta bio Ziltoid, najmanje je neobično da s prvog albuma nije odsvirana nijedna skladba)? Ne, no dva i pol sata dug koncert predstavlja do sada apsolutni vrhunac Townsendove karijere, a koncert godine bio je vrijedan dolaska i svih prijeđenih kilometara već zbog Funeral-Bastard-Death of Music. I napošljetku – ovo nije bio prvi metal koncert u dvorani Royal Albert Hall, ali je zasigurno prvi na kojem su se po pozornici šetali testisi. Neprocjenjivo.
Setlista
ZILTOID:
1. Z2
2. From Sleep Awake
3. Ziltoidian Empire
4. War Princess
5. Deathray
6. March of the Poozers
7. Wandering Eye
8. Earth
9. Ziltoid Goes Home
10. Through the Wormhole
PO ŽELJI PUBLIKE:
1. Namaste
2. Night
3. Deadhead
4. Earth Day
5. Christeen
6. Supercrush!
7. Kingdom
8. Lucky Animals
9. Heatwave
10. Funeral
11. Bastard
12. The Death of Music
13. Universal Flame
Galerija fotografija
