Izvođač: Cream
Izdavač: Polydor Records
Izlazak: 1968
Wheels Of Fire je treći album Cream po redu, a u mnogočemu i njihov posljednji. Sastavljen od dva dijela, prvog studijskog i drugog snimljenog uživo u San Franciscu, predstavlja sastav u drugačijem izdanju nego što smo do sada bili navikli. Dok se za produkciju opet pobrinuo Felix Pappalardi, ovaj put smo ponajprije svjedoci dosad najvećeg doprinosa dvojca Jack Bruce – Pete Brown, u kojem je ovaj potonji zaslužan uglavnom za često “blesave”, ali ipak zabavne tekstove. U ulozi autora (možda čak malo previše puta) sa svojim jednako smiješnim tvorevinama pojavljuje se Ginger Baker, dok je Claptonova utjecaja, barem što se prvog dijela albuma tiče, očito premalo. Sve je to vjerojatno posljedica prvih napetosti koje su Creame tada već polako počele nagrizati.
Wheels Of Fire je zapravo zanimljiva paleta glazbenih stilova, često pomiješanih s jazzom i progresivnim popom 60-ih, a ne manjka ni “otkačenih” štikli čiji pravi smisao normalan čovjek teško shvaća. Psihodelije, osim na uvodnoj White Room, skoro pa i nema. Upravo ta skladba, čija kitica snažno podsjeća na Tales Of Brave Ulysses, smatra se jednim od većih dosega trija. Pappalardi, koji uz svoje uobičajene zadaće uvod prati na violi, u suradnji s tipičnim Claptonovim wah solom ovdje stvara još jedno fenomenalno djelo. U potpunoj suprotnosti s tom vječnom klasikom Cream stoji prva u nizu Bakerovih “remek-djela” Passing The Time, doista čudna stvar, s Gingerom u ulozi vokalista (!), gdje poskakivanje iz zasanjanosti u posve otkačeni ples basa i bubnja stvara sliku potpunog kaosa. Uz bok njoj bez posebnih problema možemo staviti Pressed Rat And Warthog, još jedno Bakerovo čudo, čiji “tekst”, kojeg se vjerojatno ne bi posramili ni u kakvom Monty Python scenariju, Baker u cijelosti recitira. Fora, zar ne, ta stvar djeluje doista bolesno. Što pak ne vrijedi za jedinstvenu Those Were The Days, također iz Bakerove kuhinje, koja u čovjeku budi nostalgične osjećaje. Štikla je jednostavno odlična, za što treba zahvaliti fenomenalnim Bruceu i Claptonu. Njihovu solo točku, koja je zapravo neka vrsta jama, vrijedi izdvojiti kao jedan od boljih trenutaka albuma Cream uopće. Zapanjujuće!! Teško je povjerovati da je isti čovjek odgovoran za sve tri spomenute skladbe. Sličnim vodama plovi i Deserted Cities Of The Heart, dinamična skladba, inače ispod pera već tolikokrat spomenutog dvojca Bruce – Brown. Cream se tim dvjema skladbama, koje lijepo svjedoče o njihovoj svestranosti, ovdje definitivno pokazuju na vrhuncu svojih stvaralačkih moći. U kategoriju “manje podnošljivih” spada As You Said. Riječ je o akustičnoj stvari u kojoj nas vjerni pratitelj Ginger Baker svojim high-hatom malo i dosađuje. I Bruce sa svojim karakterističnim vokalom, koji je toliko snažno obilježio većinu pjesama Creama, ovdje djeluje izgubljeno.
Vrijeme je da se polako vratimo bluesu, gdje slušatelj nikako ne može mimo dvije fantastične obrade. Sitting On Top Of The World stara je blues klasika Chestera Burnetta, do kraja savršeno obrađena uz Jackov grubi bas, povrh kojeg se neprestano šeće za Claptona karakteristična “cmizdreća” gitara. A ako je već takva interpretacija legendarnih blues štikli dah oduzimajuća, što onda čovjek može reći na Kingovu Born Under A Bad Sign, koja pršti od energije. U obje najviše zasluga ide Jacku Bruceu, čiji je vokal doista nenadmašan. Slično kao i kod Politician, razigranog bluesa sa zabavno vragolastim Brownovim tekstom, gdje Bruce opet kraljuje.
Druga polovica Wheels Of Fire donosi nam četiri snimke uživo, koje i danas stoje kao lijep dokument snage koju je trio tako savršeno isijavao na pozornici. Duge improvizacije, nevjerojatna dinamika i virtuoznost trojca, kojem tada nije bilo ravna, lijepo su zahvaćeni u ovom paketu blues rocka. Jednostavno i briljantno, baš kao Crossroads Roberta Johnsona, zasigurno najbolja verzija koju je glazbeni svijet ikad čuo. Clapton se ovaj put potpuno otkači, dok njegove solaže stvaraju vrtlog ludila u koji su Jack i Ginger usisani bez ikakva otpora. NENORMALNO!! Još jedan od vrhunaca je Spoonful, u najgrubljoj izvedbi koju ćete ikad čuti. Epska, skoro sedamnaestominutna razrada u kojoj svaki od trojice pliva u svom improviziranom svijetu. Kao što je uobičajeno kod sastava u kojima je svaki član na svoj način “glavna faca”, i Cream nam nude “spotlight” točke, ovaj put za Jacka Brucea i Gingera Bakera. U prvom slučaju Bruce nas zabavlja dugim solom na usnoj harmonici, koji se na kraju slijeva u Gingerov Toad, u kojem nas ovaj potonji, kao da se natječe s ostalom dvojicom, usrećuje dugim bubnjarskim solom. Odličan završetak ovog stilski raznolikog albuma, koji nas je tako lijepo provezao kroz taj ludi vrhnjasti svijet.
Postava
Eric Clapton: gitara/vokal
Jack Bruce: bas/vokal
Ginger Baker: bubnjevi/vokal
Produkcija
Felix Pappalardi
Popis skladbi
Disk 1.
1.White Room
2.Sitting On Top Of The World
3.Passing Time
4.As You Said
5.Pressed Rat And Warthog
6.Politician
7.Those Were The Days
8.Born Under A Bad Sign
9.Deserted Cities Of The Heart
Disk 2.
1.Crossroads
2.Spoonful
3.Traintime
4.Toad
Trajanje albuma: 80.50
