Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: It Bites
Izdavač: Just For Kicks Music
Izlazak: 2007
Ocjena: 3.5/5
Britanski art rock posebnjaci It Bites, koji su prvi put skrenuli pozornost na sebe krajem osamdesetih albumima poput “The Big Lad In The Windmill” (1987), “Once Aorund The World” (1988) te “Eat Me In St. Louis” (1989), na kojima su ponudili svoju jedinstvenu mješavinu progresivnog rocka i popa, ponovno su među nama. It Bites su tada bili mlad sastav koji je oduševljavao posve vlastitom magijom harmoničnog usklađivanja izuzetne virtuoznosti, melodičnosti i duhovitih zvučnih umetaka, čime su se razlikovali od većine neo progresivaca i progresivaca prve generacije, koji su se 80-ih prilagodbom tadašnjim pop trendovima počeli dodvoravati i mlađoj generaciji, odraslој uz tek rođeni MTV, koji je tada opet populariziraо neke već gotovo otpisane legende. Krajem osamdesetih, kad su i Marillion i Peter Gabriel te ostali stilski uzori sastava uživali najveći komercijalni uspjeh, činilo se da će It Bites za šalu puniti stadione i postati jedan od najvrućih sastava s početka 90-ih. No pravi komercijalni uspjeh, unatoč legiji izuzetno vjernih fanova, nikad nisu doživjeli. Kad se središnji član sastava Francis Dunnery, karizmatični pjevač i gitarski virtuoz, 1990. odlučio posvetiti solo karijeri, sudbina It Bites bila je na nekoliko godina zapečaćena. Sredinom 90-ih, kad su se ostali članovi It Bites pridružili Dunneryju usred jednog od njegovih nastupa u Londonu, ponovno su počeli planirati oživljavanje originalne postave, no plan je propao zbog Dunneryjeva prepunog rasporeda povezanog s boravkom u SAD-u. Ostali članovi su nakon ponovnog buđenja većeg zanimanja za art rock odlučili nastaviti bez njega i u svoje redove pozvati Johna Mitchella, svojstvenog gitarskog majstora, povremenog pjevača i trenutačno radoholičara bez premca u modernom progu, kojeg uz obveze s matičnim sastavom Arena veže i suradnja sa sastavima i projektima poput Blind Ego, The Urbane, Kino i John Wetton band, a bio je i član originalne postave vrućih modernih neo progresivaca Frost*.
S Mitchellom na mjestu Dunnerya 2006. godine upustili su se u uspješnu ljetnu turneju zajedno s kultnim škotskim neoprogresivcima Pallas. Ova snimka, koja potječe s njihove zimske turneje iz iste godine, prikazuje novooživjeli sastav, željan novih izazova i pun mladenačkog zamaha koji je donio novi frontman. Mitchell je iznenađujuće uspješno obavio iznimno težak zadatak zamjene nekih prilično zahtjevnih vokalnih dionica, dok će Dunneryjevu karizmu u studiju biti vrlo teško nadomjestiti. Njegove instrumentalne vještine, kao jednog od trenutačno najtraženijih gitarista, naravno nisu ni pod kakvim upitnikom, i ne samo da dosljedno hvata originalne Dunneryjeve pasaže i solaže, nego unosi i poneku vlastitu improvizaciju. I ostala trojica, originalni članovi predvođeni klavijaturističkim virtuozom Johnom Beckom (koji je ujedno i Mitchellov kamerad iz Kina), koji svojim aranžmanima brine za lavovski dio izvorne magije, mogu se reći još uvijek su u izvrsnoj formi i čini se kao da se nikad nisu razišli. It Bites očekivano izvode većinu svojih najboljih djela s sva tri prethodno spomenuta albuma. Već uvodni “Kiss Like Judas” (Once Around The World) zvuči kao da sastav nikad nije prestao nastupati. Mitchell se posebno suvereno iskazuje na skladbama s albuma “Eat Me In St. Louis”, koji sadrži najveći udio gitarskih pasaža od svih njihovih albuma, kao što je slučaj s emotivnom power baladom “Leaving Without You”, ambijentalnom poslasticom “The Ice Melts Into Water” te prog pop klasikom “Still To Young To Remember”, vjerojatno njihovim najpoznatijim djelom, koje je izašlo i kao singl. Vokalno je nešto manje uvjerljiv na skladbama poput zarazno erotičnog zapaljivca “I Got You Eating Out Of My Hand” (The Big Lad In Windmill) te burlesknog “Plastic Dreamer” (Once Around The World), koji su pravo Dunneryjevo dijete i traže dodatnu mjeru vokalne karizme. Među izvedbama našla se i posve nova stvar, solidna power balada “Playground”, koja nudi djelomičan odgovor na to kakav će biti novi zvuk It Bites. Prepoznatljive Mitchellove nabrušene gitarske pasaže, kakve su karakteristične i za njegov matični bend Arena, spajaju sa svojim tradicionalnim, svemirskim zvukom klavijatura i dramatičnim instrumentalnim prijelazima. Za bolju ilustraciju reći ću da je riječ o stvari koja će se svidjeti svim ljubiteljima Collinsovih Genesis te nekih radova Petera Gabriela i Raya Wilsona, obojice bivših pjevača spomenutog sastava. Možda Mitchellov najbolji trenutak i jedan od vrhunaca snimke predstavlja više od 10-minutni neo progresivno usmjereni “Old Man And The Angel” (Once Around The World), gdje zajedno s ostalim članovima uspijeva uvjerljivo dočarati izvornu magiju i neke prilično zahtjevne višeglasne vokalne harmonije. Ipak, kad bih već morao birati vrhunac snimke, vjerojatno bih izabrao jednu od njihovih najljepših balada “You’ll Never Go To Heaven” (The Big Lad In Windmill), gdje Mitchellovo pjevanje dokazuje da mu ne manjka srčanosti dok pluta među sanjivim orkestralnim aranžmanima i suptilnim gitarskim pasažama. Završetak s pop metal skladbom “Calling All The Heroes” (The Big Lad In The Windmill), koja nudi odgovor odakle potječu neki power metal aranžmani, ne bi mogao biti prikladniji. Ono što me uz dostojnu izvedbu većine skladbi, odličnu produkciju i funkcionirajuću kemiju među članovima gotovo najviše iznenadilo jest način na koji se publika zdušno i energično uključuje u nastup sastava. Osim burnih ovacija uz najave i završetke većine skladbi, publika otpjeva neke refrene tako energično kao da su It Bites redoviti gosti modernih radijskih ljestvica, a ne gotovo zaboravljen, kultni sastav kojem zvijezde nikad nisu bile pretjerano sklone.
Nakon tolikih sušnih godina i bez ikakvih vijesti o nekom novom izdanju It Bites, ovaj koncertni snimak ukusno je predjelo pred njihov nadolazeći novi studijski album. “When The Lights Go Down” već je donio nekoliko djelomičnih odgovora na to čemu se od sastava možemo nadati u budućnosti. Ponajprije je odgovorio na to da nije potrebno pretjerano žaliti za Dunneryjem jer se Mitchell pokazao kao dostojna zamjena i opravdao ukazano povjerenje ostalih članova. Zanimljivo će biti pratiti kako će njegove ideje utjecati na njihov novi studijski izričaj i hoće li uz inače (pre)zauzetost ostalim sastavima moći motivirati ostale članove da snime moderan album s prepoznatljivim It Bites zvukom. Prepustimo se iznenađenju, a dotad slinimo uz ovaj odličan snimak koji budi nostalgiju.
Postava
John Mitchell – vokal, gitara
Dick Nolan – bas-gitara
John Beck – klavijature, akustična gitara, prateći vokal
Bob Dalton – bubnjevi, prateći vokal
Produkcija
John Mitchell & John Beck
Popis skladbi
1. Kiss Like Judas (5.40)
2. I Got You Eating Out Of My Hand (6.08)
3. Plastic Dreamer (4.14)
4. Leaving Without You (5.52)
5. Playground (5.27)
6. Old Man And The Angel (10.27)
7. The Ice Melts Into Water (7.23)
8. Still Too Young To Remember (5.58)
9. You’ll Never Go To Heaven (7.11)
10. Calling All The Heroes (8.36)
Trajanje albuma: 66:56
