Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Jethro Tull
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1980
Ocjena: 3.5/5
Nakon kraja turneje “Stormwatch” (1979.) Ian Anderson, daleki potomak razuzdanog grčkog boga Pana i lukavog svirača iz Hamelina, odlučio je snimiti svoj prvi solo album kojim je želio nekim neutješnim cjepidlakama dokazati da Jethro Tull nipošto nisu samo drugo ime za Ian Anderson Band. U tu je svrhu pozvao u pomoć brzoprstog Eddieja Jobsona, jednog od najimpresivnijih multiinstrumentalista tog vremena, koji se do tada proslavio suradnjom s legendama poput King Crimson (kod njih doduše nikad nije bio službeni član, ali je pomogao iznova snimiti nekoliko instrumentalnih dionica na njihovu drugom koncertnom albumu “USA”), Roxy Music, Franka Zappe i UK. Eddie je sa sobom doveo i bubnjara Marka Craneyja s kojim je tada snimao Jobsonov prvi solo album. S njima dvojicom i tada svježim Tull basistom Davidom Peggom (inače najpoznatijim kao dugogodišnji basist Fairport Convention) uz sebe, Ian se uputio u studio kako bi snimio nešto drukčije od tadašnjeg glazbenog izraza Jethro Tull, natopljenog folk rockom. Odjednom je shvatio da mu fali električni gitarist i odlučio se na potez zbog kojeg sada poprilično žali. Na suradnju, prvotno zamišljenu samo na nekim skladbama, pozvao je naime svog dugogodišnjeg Tull kamarada Martina “Lancelota” Barrea. Time je pobrinuo da se broj dotadašnjih Tull članova poveća na tri. Martin je na kraju odsvirao baš sve skladbe na albumu jer je među ekipom zavladala nevjerojatna kemija. Ian je namjeravao okrenuti leđa folk rocku natopljenom akustikom i stvoriti nešto za ono doba moderno, u obliku naelektriziranog hard rocka začinjenog elektroničkim finesama. U međuvremenu je ostalim trima dotadašnjim Tull članovima (dakle Johnu Evansu, Davidu Palmeru i Barriemoreu Barlowu) jasno dao do znanja da nakon završetka solo eksperimenta ponovno računa na njih. No tada je uslijedilo veliko iznenađenje. Kad su vodeće glave izdavačke kuće Chrysalis s Terryjem Ellisom na čelu čule album, po svaku su cijenu htjele da “A” (A kao Anderson) izađe kao album Jethro Tull, a ne kao Ianov solo projekt. Ellis je ujedno bez Ianova znanja pustio vijest da je Jobson postao novi član sastava, iako na albumu službeno sudjeluje samo kao posebni gost. Kad su preostala tri člana dotadašnje Tull ekipe tek iz novina saznala da više nisu članovi grupe, bili su naravno poprilično shrvani, a Ian još i danas žali što je njihovo članstvo završilo na takav način. Jobson je od početka svima jasno dao do znanja da je samo poseban gost, a ne službeni član grupe te da se nakon turneje namjerava posvetiti drugim projektima. No šteta je već bila učinjena, Evans i Palmer nikad se nisu vratili i Ian se morao na dugo odreći onog prirodnog, iskrenog zvuka klavijatura i orkestralnih aranžmana koji su krasili grupu sedamdesetih.
Taj glavni element zbog kojeg je “A” postao tako poseban eksperiment i potpuno osebujan album u cjelokupnoj Tull diskografiji nesumnjivo je glazbeni doprinos androginog maestra Jobsona, koji je grupi donio moćan i orkestralan zvuk električnog klavira i za ono vrijeme modernih sintesajzera, koji su je jednom nogom već prebacili u osamdesete, dok je njegova električna violina s druge strane, unutar nekih skladbi, čuvala one folk rockerske pasaže koji su bili obilježje njihove zvučne slike s kraja sedamdesetih. I zbog toga se “A” može promatrati kao prijelazni album, negdje na putu od folk prog rocka do sintetičnog hard rocka s elementima new wavea, koji je u njihovoj glazbi prevladavao tijekom osamdesetih. Craney je s druge strane unio izuzetno masivan i dinamičan način bubnjanja, svojstven i njegovu predšasniku iz jazza, što nije nikakvo iznenađenje s obzirom na njegovu suradnju s legendarnim francuskim violinistom Jean-Lucom Pontyjem. Iako bi čovjek s nastupom osamdesetih očekivao potpunu rasprodaju izvorne Tull magije u korist robotiziranog popa (što se doduše dogodilo četiri godine kasnije), to nije slučaj i na “A” se može naći još cijeli niz svijetlih, folkom začinjenih bisera, ali bez nekih izrazitih favorita kakvi su bili obilježje njihovih remek-djela.
Uvodni “Crossfire” energičan je hard rocker u klasičnoj Tull režiji, koji u tren oka pokrene adrenalin i u najpospanijoj glavi, začinjen suptilnim pasažama na klaviru, moćnim Martinovim finesama na gitari i nježnom melodijom flaute, što stvara dinamičnu kombinaciju folka i hard rocka. Ian je ovdje i (kroz većinu albuma) u jednoj od svojih najboljih vokalnih formi. Zapravo će po takvom receptu nastati većina njihovih boljih radova u osamdesetima. Na komercijalno usmjerenom energetskom punjaču “Flyingdale Flyer”, koji je izašao i kao singl, Jobson prvi put jasnije pokazuje svoju virtuoznu upotrebu ambijentalnih sintesajzera, koji se odlično prelijevaju s duhovitim pasažama na flauti i gitari. Epski refren pokazuje Ianov lirski interes za avijaciju, koja je ovaj put na popisu njegovih interesa zamijenila pomorstvo. Ritmički pomalo monoton, ali užaren nažigač “Working John, Working Joe”, na kojem se Ian opet dotiče socijalne problematike thatcherovske Britanije i života pod budnim okom Velikog brata, počiva na višeglasnom refrenu i naoštrenom rifu koji se više puta ponavlja. Izvrsni, ambijentalni Jobsonovi aranžmani na klavijaturama i Ianov vokal boje patničkog mučenika izvlače ovu solidnu stvar iz sivog prosjeka. Na epskom i dramatičnom “Black Sunday”, jednoj od najslikovitijih stvari na albumu, Tull još jednom na izvrstan način pokazuju svoju energičnu mješavinu hard rocka, elektroničkih zvukova i keltskih aranžmana na klavijaturama. Dramatični zvukovi sintesajzera najavljuju uvod u duhovit tempo, gdje kraljuje izuzetan suzvuk flaute i gitare. Ianov dramatični vokalni izraz, poduprt piljujućim gitarskim pasažama i duhovitim jazzy ubačajima na klaviru, koji su u stilu onih iz Jobsonovih dana u UK, prava je poslastica za sve ljubitelje keltske dramatike. Posebno je sočan drugi dio kompozicije, kad na odličan način upada klasično Barreovo gitarsko solo, kojemu se pridružuje i Ianovo solo na flauti, što stvara autentičnu keltsku melankoliju. “Protect And Survive” još je jedna sjajna Tull klasika, koja i danas povremeno zaluta na njihov koncertni repertoar. Odličan uvodni keltski motiv na flauti, koji na put ispraćaju galopirajući ritam i ambijentalni zvukovi klavijatura, stvara atmosferu priprema za neku bitku. Ovdje možemo uživati i u užarenom Craneyjevu mitraljiranju po bubnjevima. Ian ovdje prvi put nakratko eksperimentira s digitalnim efektom koji robotizira vokal, čime će se rado igrati i na sljedećim albumima. Naoštreni duhovitač “Batteries Not Included” jedan je od većih elektroničkih eksperimenata na albumu, gdje zvukovi elektroničkih sinta prate udaran ritam i digitaliziran vokal, koji je i pod tako ekstremnim uvjetima moguće s lakoćom prepoznati. Ono što nadograđuje moćan i razigran ritam natopljen duhovitim zvukovima flaute odlične su pasaže na električnoj violini, koje odlično nadopunjuju tradicionalno oštar zvuk Martinove gitare. I elektronički zvukovi klavijatura nevjerojatno dobro sjedaju u galopirajući ritam. “Uniform” bi bila prilično dosadna stvar da je ne spašavaju shizoidni zvukovi Jobsonove električne violine, koji cijelo vrijeme plove negdje između tradicionalnog folk rocka i elektronike i stvaraju “uniformiranu” atmosferu. To je jedan od rijetkih trenutaka na albumu kad Jobsonova violina nakratko uspije zasjeniti i Ianovu flautu, pa je već zbog toga ova stvar vrijedna dodatne pažnje. “4.W.D. (Low Ratio)” prilično je čudakast, djelomično uspio eksperiment, negdje na granici između pub rocka u stilu Dire Straits i tradicionalnog Tull folk proga. Barski zvukovi klavira, funky ritam i šaljivo cinkarenje na flauti stvaraju atmosferu pospanog popodneva. Ianov vokal, koji je u refrenu proveden kroz poseban bas efekt, maštovito Barreovo solo i brojni elektronički efekti glavne su vrline ove prilično prosječne stvari. Vesela se družina vraća svojim tradicionalnim folk rockerskim dosjetkama na nestašnom instrumentalu “The Pine Marten’s Jig”, gdje na putu prema lovačkoj kolibi usput svrate i u škotski pub. Osim onog klasičnog folk rocka, koji je ovaj put vrlo blizu Peggovim kamaradima iz Fairport Convention, unutra se može naći i cijeli niz zanimljivih domišljatosti, koje donose izvrsne harmonije između Ianove flaute i Eddiejeve violine. Unutra su jasno čujni i Martin sa svojim karakterističnim hard rockerskim krošeima na gitari te melodično brundanje Davidova basa. Završna balada “And Further On” još je jedna klasična keltska tužaljka u njihovoj najboljoj tradiciji, koju krase Ianov srceparajući vokal, ambijentalne orkestralne pasaže na klaviru i sintesajzerima te Martinove sirove, ali istodobno suptilne pasaže na gitari, koje se pobrinu za primjeren završetak jednog od najneobičnijih albuma u povijesti grupe.
Aktualno reizdanje “A” razveselit će sve ljubitelje videosnimki jer donosi dodatni bonus DVD, koji sadrži cjelokupni “Slipstream”, njihovu prvu službenu koncertnu videosnimku. Riječ je o izvrsnoj snimci koncerta s “A” turneje, koja ovaj osebujan i kratkotrajan sastav predstavlja i kao odlične interprete nekih od najomiljenijih Tull klasika. Većina snimaka popraćena je i nekim izuzetno duhovitim videouradcima, koji prikazuju Ianov izniman glumački talent, koji često graniči sa samoparodijom i bezgraničnim karizmom. Ian tako među ostalim glumi i svoj drugi ja, Aqualunga, na otvaranju i zatvaranju predstave te u izvedbi istoimene klasike, na “Sweet Dream” dobrodušnog grofa Drakulu, a na “Too Old To Rock’n’Roll To Young To Die” napaljenog starca, što je po mom mišljenju njihov najduhovitiji video, u kojem cijela postava blista u raznim preobrazbama. Repertoar je doduše ograničen i lišen lijepog broja klasika. Ipak, osim “Black Sunday” i “Flyingdale Flyer”, energično odsviranih stvari s “A”, na svoj način ovaj sastav svira i starije klasike poput akustične keltske balade “Dun Ringill”, “Songs From The Wood”, “Heavy Horses”, gdje Jobson ubacuje i odlično solo na električnoj violini, “Skating Away On The Thin Ice Of A New Day” te “Locomotive Breath”. Iako na njemu fali podosta favorita, riječ je o zanimljivom dokumentu ove kratkotrajne inkarnacije grupe, koja je na pozornici odjevena u bijele padobranske trenirke sa znakom A, što su prava personifikacija modnog kiča osamdesetih. Ipak, sve to izblijedi uz opomenu da Tull imaju na zalihi još puno, puno boljih videosnimki iz sedamdesetih pred kojima ovakve snimke kao što je “Slipstream” ostaju u sjeni.
“A” je uz grammyjevsku burlesku “Crest Of A Knave” (1987.) zacijelo jedan od najzabavnijih eksperimenata u cjelokupnoj njihovoj diskografiji, koji se na kraju pokazao čak iznenađujuće slušljivim i iznjedrio nekoliko zanimljivih bisera. Unatoč povremenim eksperimentiranjima s elektroničkim zvukovima (koji su, za razliku od budućih sličnih pokušaja, odsvirani kako se pristoji i ne zvuče sintetički) na njemu je još uvijek dovoljno onog klasičnog folk rockerskog zvuka da se u njemu posve pristojno može uživati. I to unatoč činjenici da je već daleko od one autentične folklorne magije njihovih prošlih albuma. Da je izašao kao Ianov prvijenac, zaslužio bi čistu desetku, ali ovako je riječ samo o solidnom eksperimentu koji je već najavio postupnu sintetizaciju zvuka i kreativno teža vremena za stare mačke progresivnog rocka, koje su se nekako morale probiti kroz negostoljubive osamdesete. “A” je dinamičan tranzicijski album na koji će većina fanova znati gledati s razumijevanjem, kao na dijete svog doba. Glavne zasluge što album nipošto ne razočarava i što prijelaz u novu zvučnu sliku nije previše nemilosrdan imaju upravo Jobson i Craney, koji su ga napustili već nakon kraja turneje. Jobson se u sljedećim godinama posvetio stvaranju glazbe za film i TV (primjerice za seriju Miami Vice), dok je Craney, ne tako davno, tragično preminuo zbog komplikacija oko neuspjele transplantacije. Ian je njemu, kako se i pristoji, posvetio i reizdanje albuma, koje ostaje jedinstveni spomenik njegova prvog solo albuma, koji to nikad nije postao.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta
Martin Barre – električna gitara
Dave Pegg – bas gitara
Mark Craney – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Eddie Jobson – klavijature, električna violina
Produkcija
Ian Anderson i Robin Black
Popis skladbi
1. Crossfire (3:54)
2. Fylingdale Flyer (4:36)
3. Working John, Working Joe (5:04)
4. Black Sunday (6:36)
5. Protect and Survive (3:37)
6. Batteries Not Included (3:53)
7. Uniform (3:34)
8. 4.W.D. (Low Ratio) (3:42)
9. The Pine Marten’s Jig (3:28)
10. And Further On (4:22)
Trajanje albuma: 42:46
Reizdanje iz 2004. sadrži i DVD “Slipstream”:
1. Introduction (3:15)
2. Black Sunday (6:44)
3. Dun Ringill (2:30)
4. Fylingdale Flyer (4:02)
5. Songs From The Wood (4:54)
6. Heavy Horses (6:06)
7. Sweet Dream (4:04)
8. Too Old To Rock ‘n’ Roll Too Young To Die (5:58)
9. Skating Away On The Thin Ice Of The New Day (3:14)
10. Aqualung (8:58)
11. Locomotive Breath (7:30)
