Izvođač: Vai, Steve
Izdavač: Favored Nations
Izdanje: 2009
Ocjena: 3.5/5
Steve Vai se iz europskih filharmonijskih dvorana, koje su obilježile DVD Visual Sound theories, vraća na rockerske pozornice. Za ovaj put odabrao je State theatre u Minneapolisu, jednu od postaja turneje na kojoj je punio baterije nakon godinu i pol dugog studijskog brušenja materijala za svoj albumić s klasičnim orkestrom (Rockline recenziju pogledaj OVDJE). Očito su ga pritom najviše oduševile violine, pa je ovom prilikom u svoj sastav pozvao čak dvoje klasično školovanih violinista; Alexa de Puea i Anne Marie Calhoun, koja se upravo vratila s turneje s Jethro tull. Tako je stvorio prilično osebujnu i poprilično zahtjevnu glazbenu atmosferu, koja po svemu sudeći neće biti po ukusu svih njegovih obožavatelja. Iako s(m)o ti navikli na svakojaka eksperimentiranja (pri kojima se, ruku na srce, Vai često previše oslanjao na inovativne zahvate legendarnog Zappe), virtuoz je ovaj put nadmašio i svog mentora i samoga sebe te zanemario osnovni smisao glazbe; proizvoditi zvučne valove koji ugodno njišu bubnjić i u mozgu, kamo ih kao živčane podražaje prenose slušne koščice, stvarati osjećaj ugode. Slične bismo prigovore doduše mogli uputiti priličnom broju domaćih i stranih izvođača, ali iz posve drugih razloga.
Naravno, ni nepoznavatelji ne bi mogli tvrditi da je glazba koju Vai nudi na novom CD-u i dvostrukom DVD-u dosadna ili neslušljiva. Daleko od toga. Jednostavno je toliko neobična i bizarna da je bez potpune koncentracije teško upijamo. Nakon što je majstor u životu već napravio sve, odlučio se tako za strogi put eksperimenta, kojeg na trenutke ograničavaju samo neki predvidljivi tehnički obrasci, zbog kojih je Vai proslavio osamdesetih. U tim eskapadama njegovoj gitari ovaj se put pridružuju spomenute violine, koje se unatoč kirurškoj preciznosti, kojom prate majstorove munjevite linije, čine posve suvišnima. Lijep primjer takve zbrke su prve tri skladbe, čija je svijetla točka samo prozirno fluorescentni Ibanezov 20th Aniversary Jem, kojeg vlasnici CD verzije nažalost neće moći diviti. Iako je Vai zajedno s obje violinistice utrošio mnogo vremena kako bi taj klasični instrument i po dinamici i po mehanici prilagodio gitarskom zvuku, to mu je samo djelomično uspjelo. Ponajprije zbog konačnog učinka. Stvorio je doduše nešto novo i odvažno te se tako još jednom upisao u sam vrh avangarde rocka, ali je pritom, kako rekosmo, odabrao instrumentarij čija mješavina ne nudi najsretniju zvučnu sliku.
Tako pokraj nas sa svojim nekonvencionalnim taktovima bez posebnog efekta projure Paint me your face, Now we run i Oooo. Prava glazba počinje tek s Tender Surrender, no Vai je ubrzo pokvari svojim pjevanjem na Fire wall. To doduše nije loše i u usporedbi s nekim Plestenjakom čak je iznadprosječno, ali Vai naprosto nije Hendrix ili Stevie Ray Vaughan, koji su uz očite gitarističke kvalitete bili i priznati vokalisti. Ni sastav koji je Vai ovaj put okupio ne sadrži zvučna imena, kao, na primjer, onaj s DVD-a Live at the Astoria, gdje smo mogli uživati u majstorstvu Billyja Sheehana i Tonyja MacAlpinea. Jedini član te ekipe iz 2001. kojeg je Steve poveo sa sobom u Minneapolis je skromni Dave Weiner, koji ni u svojim solo točkama ne nudi ništa vrhunsko.
Naravno, koncert Where the wild things are ima i svoje svijetle točke. One su uglavnom na drugom albumu, gdje nalazimo neke klasike poput The audience is listening, Liberty i Answers, a vrhunci nastupa su produhovljene Whispering a prayer i For the love of God. Kompozicija koja je danas već zaštitni znak Vaijeva repertoara ujedno je i jedina skladba u kojoj violina Anne Marie Calhoun zaista zaživi i pogodi u sridu. Za razliku od ostatka materijala, čini se kao da je For the love of God napisana za violinu, jer se njezine mekane i profinjene linije posve uklapaju u mogućnosti tog instrumenta. Koncert uz to krasi i obilna doza teatralnosti, kakvu nude skladba The murder te Vaijevi skečevi i obraćanja, no u njoj će, kako rekosmo, moći uživati samo kupci DVD verzije.
Obilje zabave nudi i bonus materijal. Tu možemo pregledavati intervjue sa svim članovima sastava i saznati kako su tekle pripreme za turneju, a duhovita je i predstavljanje Steveova novog stomp boxa Jemini distortion. U tom nam odlomku Vai u šaljivom dijalogu sa samim sobom predstavlja zvučne mogućnosti kutijice koju je osmislio zajedno s inženjerima Ibaneza, a može se (za priličnu paprenu cijenu) kupiti i kod nas. Prepoznat ćeš je po karakterističnom swirl uzorku boje, koji krasi njegov sedmožičani Jem UV77 s naslovnice Passion and warfare.
Where the wild things are tako je svojevrsni eksperimentalni odmak i mogli bismo ga nazvati Vaijevom replikom Trout mask (Captain Beefheart) ili Ummagumme (Pink floyd). Prije svega je zanimljivost ili, ako smo hrabriji, anomalija na ionako neobičnom glazbenom putovanju velikog gitarista. Iako ovaj u svom stvaranju nikada nije bio poznat po konvencionalnim zahvatima, uvijek je pronalazio prikladna rješenja koja su u kontekstu njegove poetike djelovala primjereno ili barem prihvatljivo. Wild things je na rubu te prihvatljivosti i možemo se nadati da se Vai s njega neće otisnuti u ponor bezglavog isprobavanja svih mogućih zvučnih mogućnosti i razmjera, nego da će se vratiti na staze glazbe koja može i uza sav svoj nekonvencionalizam biti ugodna uhu. Kao što je nekoć rekao Mozart: “Glazba je melodija i melodija je glazba.”
Postava
Steve Vai – gitara, vokal
Alex dePue – violina, klavijature
Anne Marie Calhoun – violina, klavijature
Brian Beller – bas
Jeremy Colson – bubnjevi
Dave Weiner – gitara
Produkcija
Steve Vai
Popis skladbi
Disk 1
1. Paint me your face
2. Now we run
3. Oooo
4. Buliding the church
5. Tender surrender
6. Band intros
7. Fire wall
8. The crying machine
9. Shove the sun aside
10. I’m becoming
11. Die to live
12. Freak show excess
13. Apples in paradise
14. All about eve
15. Gary 7
16. Beastly rap
17. Treasure island
18. Angel food
19. Earthquake sky
Disk 2
20. The audience is listening
21. The murder
22. Juice
23. Whispering a prayer
24. Taurus Bulba
25. Liberty
26. Answers
27. For the love of God
