White Feathers

0 6

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Kajagoogoo
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1983
Trajanje: 34:53
Ocjena: 2.5/5

Kajagoogoo su zasigurno bili jedan od najneobičnijih sastava koji su pripadali novovalnom glazbenom pokretu iz osamdesetih prošlog stoljeća. Sa svojim, po današnjim mjerilima gotovo grotesknim frizurama i šarenim košuljicama ostavljali su dojam tipičnog ‘dečkijeg benda’ osamdesetih, kakvih je tada na popularnoj glazbenoj sceni bilo napretek i kakvi su palili maštu tadašnjih tinejdžerica, no taj je dojam bio lažan, jer se iza ‘plastične fasade’ instant pop formacije skrivala skupina glazbenih umjetnika s izvanrednim smislom za pisanje hipnotičkih hitova, ali i za stvaranje neobično sofisticiranih skladbi s primjetnom artrockovskom komponentom. S obzirom na to da su im korijeni u instrumentalnom, avangardnorockovskom bendu Art Noveau, nije riječ o velikom iznenađenju. Istina je i to da se njihova eksperimentalnija narav dobro primjećuje tek nešto kasnije, kad je originalna verzija Kajagoogoo već bila prošlost.

Kajagoogoo su u svojoj originalnoj i za većinu fanova i danas najomiljenijoj inkarnaciji na mjestu glavnog pjevača imali karizmatičnog Limahla (pravo mu je ime Christopher Hamill), koji je odmah nakon odlaska na solo put proslavio zimzelenom »The NeverEnding Story«, ali to je već neka ‘druga priča’. Multitalentirani basist i svirač Chapman sticka Nick Beggs, koji je nakon Limahlova odlaska, ubrzo nakon izlaska Kajagoogoo prvijenca »White Feathers«, preuzeo glavni mikrofon, također je bio odličan pjevač, prema mišljenju nekih fanova čak i bolji od svog razvikanijeg kolege. Manje je poznata činjenica da je Beggs bio art rocker u srcu i duši, a pop glazbenikom postao je više-manje pod pritiskom tadašnjih prilika. Na Kajagoogoo prvijencu, koji su producirali klavijaturist Duran Duran Nick Rhodes i Colin Thurston, imao je ‘samo’ instrumentalnu ulogu i povremeno pomagao Limahlu pratećim vokalnim harmonijama, dok su si dva ‘peroksidna kanarinca’ skladateljske usluge primjereno podijelila među sobom.

Limahlova je družina u tren oka osvojila radijske vrhove megahitom i vodećim singlom s albuma, »Too Shy«, koji je daleko najpoznatija skladba na »White Feathers«. I danas je to njihov jedini veliki hit s druge strane Atlantika. Na njemu su članovi benda pod genijalnom producentskom palicom Rhodesa i Thurstona maksimalno iskoristili sintpop produkciju osamdesetih i, unatoč ‘svetoj jednostavnosti’ gotovo disko orijentiranih ritmičkih nijansi, stvorili vrlo zabavan pop rocker s izrazito pjevnim refrenom. Ostale skladbe na »White Feathers« nažalost nekako nisu dosezale sofisticiranost spomenutog hita.

Osim nekoliko svijetlih iznimaka, kao što je primjerice naslovna skladba, dakle »White Feathers«, koja po ritmičkoj etici i središnjem aranžmanu pomalo podsjeća na neke jednostavnije uratke grupe Japan, pojedine skladbe pate od tipičnih početničkih problema mladog benda, punog gorućeg elana, koji se previše kleo u sintetične ritmove i gotovo banalne tekstove. Potonji su nedvojbeno bili među slabijim točkama originalne verzije Kajagoogoo. Sve, naime, nisu mogli spasiti ni Limahlov karizmatični vokal ni Beggsovo tehnički visokoprofilirano sviranje chapman sticka i bas gitare, ‘glavno oružje’ benda, dok je gitarist Steve Askew, usred sve ritmičke sintetike u režiji klavijaturista Stuarta Croxforda Neala i bubnjara Jeza Strodea, ostajao gotovo neprimijećen. Takav primjer skladbe koja obećava puno, ali se ubrzo posve utopi u najgoroj elektroničkoj sintetici osamdesetih jest »Lies And Promises«. I »Magician Man«, koja sadrži zanimljive vokalne linije, ostavlja dojam nedovršenosti, iako članovi benda na kratkom instrumentalnom dijelu dokazuju da se u njima već tada skrivao izniman, neiskorišten potencijal.

Od skladbe koja je dobila naziv po imenu benda prosječan bi slušatelj obično očekivao puno, no »Kajagoogoo« je jedna od najbanalnijih sintpop tvorevina osamdesetih, u kojoj se u ritmičkim nijansama, osobito kad je riječ o basu, primjećuju i jazzovski utjecaji, toliko čudnovato bizaran eksperiment da je već zabavan. S »Ooh to Be Ah«, još jednim hitom, bend je pokušao uloviti ambijentalni momentum »Too Shy«, no sve se skupa jadno izjalovilo jer po strukturi više-manje podsjeća na glazbu iz nekog gejevskog disko kluba, gdje je Limahl vjerojatno našao i inspiraciju za (homo)erotski tekst. Treći hit, »Hang On Now«, jedina je tvorevina na »White Feathers« koja uz »Too Shy«, i po kvaliteti i po stupnju ritmičke i ambijentalne sofisticiranosti, već podsjeća na uratke s idućeg Kajagoogoo albuma, odličnog »Islands« (1984). Romantična je atmosfera uhvaćena u nostalgičnom refrenu, dok su suptilne sintetizatorske i klavirske teksture cijelo vrijeme izdašno poduprte melodičnim bas linijama. Između se na sramežljiv način prikrade i nekoliko melankoličnih gitarskih pasaža, što je svakako bio bonus.

Na »This Car Is Fast«, još jednoj brzo zaboravljivoj tvorevini, ponovno zavlada robotska sintetika i glup tekst. Upravo su uradci pod koje se kao skladatelj samostalno potpisao Limahl najlošiji na »White Feathers«, što vrijedi i za »Ergonomics«, koja svojim veselim nosivim motivom podsjeća na glazbenu podlogu za neku akcijsku TV seriju B-produkcije, naravno stvorenu negdje u osamdesetima. Jedino što je ovdje vrijedno pohvale jesu odlične vokalne harmonije u izvedbi obojice pjevača. Vjerojatno je samo gospodin Hamill znao što je htio poručiti s »Frayo«, završnim i ujedno najlošijim uratkom na albumu. Glazbeni gurmani će doduše znati cijeniti ukusne improvizacije na basu i klavijaturama, no refren i tekst toliko su naporni da ubijaju svako veselje ponovnom slušanju albuma, koji nakon kvalitetnog uvodnog dijela brzo razočara.

»White Feathers« s iznimkom »Too Shy« i »Hang On Now« i danas ne nudi previše razloga da bi itko slučajno pomislio kako će bend već sljedećim uratkom skokovito napredovati u svom glazbenom razvoju. Nekako je ironično da su Kajagoogoo u kreativnom smislu zaista procvjetali tek nakon Limahlova odlaska (odnosno nakon što su ga, prema njegovim riječima, ostali članovi telefonskim razgovorom izbacili iz benda), iako je upravo on zbog svog velikog solo hita, dakle »The NeverEnding Story«, još i danas njihov najpoznatiji član. Ostala četvorica članova imala su naravno svoju priču o Limahlovu otkazu, jer su tvrdili da je nakon uspjeha i slave postao pravi egomanijak s kojim je bilo sve teže surađivati na daljnjem stvaranju glazbe, a i pogledi na daljnji zvuk benda navodno su se počeli previše razlikovati. Pa još manje poznata zabavna činjenica: Limahlov je izgled bio inspiracija Marvelovu ilustratoru stripova Arthuru Adamsu pri stvaranju Longshota, člana X-Menâ.

Postava

Limahl – vokal
Nick Beggs – bas gitara, chapman stick, prateći vokal
Steve Askew – gitara
Stuart Croxford Neale – sintetizator, prateći vokal
Jez Strode – bubnjevi

Produkcija

Nick Rhodes, Colin Thurston, Tim Palmer i Kajagoogoo

Popis skladbi

1. White Feathers
2. Too Shy
3. Lies And Promises
4. Magician Man
5. Kajagoogoo
6. Ooh to Be Ah
7. Ergonomics
8. Hang On Now
9. This Car Is Fast
10. Frayo

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići