Mjesto: Villa Contarini / Piazzola Sul Brenta (Padova) / Italija
Datum koncerta: 23.07.2008.
Broj posjetitelja: 4500
Cijena karte: 60,00 €
U talijanskom gradiću Piazzola Sul Brenta, u neposrednoj blizini Padove, krije se Villa Contarini, gdje su proteklu srijedu ljetovali ljubitelji klasičnog hard rocka 80-ih. Razloga za to bilo je čak tri! Uz nastup inače prilično pogrešivih majstora maskerskih zahvata Tigertailz, nudila se jedinstvena prilika da uživamo u vragolijama dvaju sastava koji su u grubo definirali pojam hard rocka 80-ih. Prvi se zove Europe, a vrhunac večeri najavljen je u obliku nastupa Whitesnake, svima dobro poznatog Davida Coverdalea, koji ove godine sa svojim društvom ljubitelja zmija slavi punih trideset godina siktanja.
TIGERTAILZ
S jedva primjetnom najavom zalaska sunca došlo je vrijeme za nastup legendarnih glamera Tigertailz. Velški bend, koji pod odlučnim vodstvom Kima Hookera još uvijek prisiže na kičasto našminkanu rock glazbu, brzo je prešao na “bit”. Nažalost! Ili srećom. Čovjek uz Tigertailz naime uvijek ostaje u dvojbi pa tako, zarobljen na ničijoj zemlji, zaprepašteno traži odgovore na inače prilično jednostavna pitanja. Primjerice, gdje je skrivena poanta neuvjerljivog urlanja, koje je u slabih pola sata dalo duška nemilosrdnom kljucanju po ni krivim ni dužnim bubnjićima naših nevinih uški, a o evidentnim problemima sa samopouzdanjem uopće ne govorim! Potonju problematiku uzeli su pod povećalo sami Tigertailz, i to pogubnim spustom u Ace Of Spades, koji je neslavno strmoglavio u neukusnu mješavinu buke. Tigertailz se na takve “sitnice” naravno ne obaziru, što je zacijelo vrijedno barem malo divljenja. Stoga ne čudi što momci još uvijek imaju dovoljno čvrsto zaleđe, naravno i među talijanskom hard rock falangom, koja nije štedjela tople pozdrave. Vijenac tigrastih vječnozelenih hitova Call Of The Wild, Love Bomb Baby i Dirty Needlez naprosto je unatoč stalnim problemima sa zvukom morao naići na odobravanje publike. Nije čudno, momci su stvarno dali sve od sebe i u takvim situacijama rezultat ne može izostati.
EUROPE
Potpuno drugačija priča vrti se oko Europe. Tempest i društvo u odličnoj su formi. Energičnim nastupom, koji je razinu kvalitete same izvedbe u tren oka izmaknuo izvan dosega vidnog polja Tigertailz, Europe su podsjećali na formu svojih najboljih dana. Svaka sitnica njihova showa bila je izbrušena do u detalj. Da uspomene na slavnu ostavštinu sastava unatoč godinama ostaju itekako svježe, vidjelo se iz vrućekrvnog odziva publike, koja je Europe kroz prekratak nastup uporno nosila na rukama. Ako smo iskreni, uz tako otrovan repertoar, ništa drugo nije se ni moglo očekivati.
Europe su te večeri bili razigrano raspoloženi. Izvedba dobro promišljene set liste bila je iskrena, ako već ne pretjerano oduševljena. Tempestova vokalna dostava još uvijek prkosi šarenilu stilskog križanja staroga s novim, gdje si crnilo Love Is Not The Enemy i Start From The Dark daje ruke s moćnošću refrena Cherokee ili Ready Or Not. Efekt koji donosi neizbježan žanrovski sudar je oduševljavajući, ali još zdaleka ne toliko kao spoznaja da Europe unatoč metamorfozi cijelo vrijeme uspijevaju zadržati crvenu nit prepoznatljivosti sastava. Skladbe poput Superstitious ili Sign Of The Times još uvijek se oprezno drže karakterističnih obrisa zvuka 80-ih. Tom primjeru poslušno se pridružila fantastično aranžirana posvojenica Carrie, koju se Tempest najprije prihvatio s akustikom, dok mu se s dolaskom Johnova sola nije pridružio cijeli Europe orkestar.
Tempest i Norum ostaju idealan tandem. Otrovna simbioza odličnog frontmana i prvorazrednog gitarista bez problema je pomela svu konkurenciju. Raspoloženi Norum našao je i dovoljno inspiracije za iskričavu izvedbu skladbi iz ere Kee Marcella, koja naravno ostaje važan dio željeznog Europe materijala. John je i ostat će zauvijek nezamjenjiv element Europe zvuka, čega je Joey kao idejni vođa sastava itekako dobro svjestan. Gitaristu je tako unatoč vremenskoj ograničenosti bilo dopušteno konkretnije raširiti prste. Upravo inspiriranim solističkim ubacivanjima, ovaj put okrunjenima i raspoloženom komunikacijom na relaciji Michaeli/Norum kroz Yesterday’s News, Europe smjelo grade na agilnosti svojih koncertnih nastupa. Adrenalinom prožet dodatak s Rock The Night i naravno The Final Countdown na kraju je samo zaokružio briljantnu predstavu koja je oduševila u svakom pogledu.
WHITESNAKE
Ostaje nam još presjek Whitesnake nastupa, odnosno bolje rečeno predstave Davida Coverdalea i njegova “veselog” društva unajmljenih glazbenika. Za razliku od velikih očekivanja mnoštva, a moram priznati i mojih osobnih, Whitesnake nisu predstavili ništa posebno. Jedina utjeha štovateljima Whitesnakea ostaje činjenica da su eksplozivni Europe te večeri jednostavno rečeno postavili prestroga mjerila, i za snažno naelektriziranu Davidovu bojnu formaciju. Od Coverdaleove čete bilo je u odnosu na nedavni posjet Osijeku (RockLine reportaža ovdje) ovaj put prilično malo koristi. Još manje oduševljavajuća bila je identična set lista (ovaj put bez Soldier Of Fortune), koja s iznimkom Give Me All Yor Love, nakon dobrih 20 godina još uvijek jednog od vodećih “živih” aduta sastava, nije dočarala nikakvo posebno spomena vrijedno iskrenje. Slično vrijedi i za samog Coverdalea, kojemu se 30 godina nemilosrdnog brušenja sastava pozna na svakom koraku. David se unatoč tome samouvjereno hvata i u tako zahtjevna vokalna manevriranja. Still Of The Night i obvezni Deep Purple vijenac Burn/Stormbringer naravno su naišli na bučno odobravanje publike, a iznenadilo je i talijansko poznavanje zaprašenih Whitesnake bisera. Mlado i staro tako je oduševljeno pozdravilo Ain’t Gonna Cry No More, koja je prvenstveno vjerojatno bila namijenjena ponajviše šačici starijih Whitesnake ljubitelja.
Coverdaleu ni sa 56 godina za buđenje erotske mašte ne trebaju dodatni stimulansi. Na koncu konca, on od samog početka puta bijele zmije predstavlja jedinu Whitesnake stalnicu – s iznimkom samog Davida Coverdalea naravno. Veliki “lovehunter” iz Saltburna ove godine obilježava okruglih 30 godina nemilosrdnog penetriranja, koje ga je u neprestanom analiziranju sokova života, unatoč nebrojenim kadrovskim rošadama, zauvijek ustoličilo kao besmrtnu ikonu rock & rolla. Istini za volju, David te nekoć samorazumljive veličanstvenosti danas više ne odaje. Zapravo već nekoliko godina ne. Njegov glas još zdaleka ne doseže nekadašnje standarde, što je s obzirom na glazbenikove godine naravno razumljivo. Do neke granice čak i opravdivo. David pak unatoč svim čarima zacijelo neće naći pravog opravdanja za dobar sat i pol dugo mučenje, koje je najplemenitije Whitesnake motive unakazilo praktički do neprepoznatljivosti. Velik dio krivnje tu zacijelo nose trubaduri Beach i Aldrich, obojica inače briljantni gitaristi, kojima ipak valja zamjeriti nedostatak osjećaja za pravilno tumačenje Whitesnake koncepta. Rezultat toga bila je hladna i emocionalno otupjela dostava Blandove Ain’t No Love In The Heart Of The City, koja je u usporedbi s Fool For You Loving i začudo i Here I Go Again prošla još relativno dobro. Kao najjače oružje Davidovih Whitesnake za novo tisućljeće ponovno se pokazao Good To Be Bad materijal, što je nažalost mnogo premalo za dostojno proslavljanje velikog jubileja.
Setlista
EUROPE:
1.Love Is Not The Enemy
2.Ready Of Not
3.Superstitious
4.Getaway Plan
5.Sign Of The Times
6.Cherokee
7.Carrie
8.Start From The Dark
9.John Norum Solo
10.Girl From Lebanon
11.Yesterday’s News
12.Scream Of Anger
—dodatak—
13.Rock The night
14.The Final Countdown
WHITESNAKE:
1.Best Years
2.Fool For Your Loving
3.Can You Hear The Wind Blow
4.Love Ain’t no Stranger
5.Lay Down Your Love
6.Is This Love
7.A Fool In Love
8.Ain’t Gonna Cry No More
9.Ain’t No Love In The Heart of The City
10.Give Me All You Love
11.Here I Go Again
—dodatak—
12.Still Of The Night
13.Burn/Stormbringer
Galerija slika
