Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Whitesnake
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1987
Trajanje: 53:00
Ocjena: 4.5/5
»Whitesnake« (u Europi je izašao pod imenom »1987«, dok se u Japanu zvao »Serpens Albus«) bio je trijumfalno ostvarenje mokrih snova legendarnog pjevačkog zmijurine Davida Coverdalea, jer je njime konačno osvojio vrhove svjetskih radijskih ljestvica i zauzeo toliko željeno američko glazbeno tržište. Plan kako od srčanog blues rock banda napraviti tvrdorockerske/metalske junake velikih koncertnih stadiona počeo je kovati već tri godine prije izlaska ovog velikog komercijalnog trijumfa, koji se s MTV hitovima poput »Still Of The Night«, »Give Me All Your Love«, »Is This Love«, »Crying in the Rain’87« i »Here I Go Again ’87« (potonja dva bila su klasici s albuma »Saints & Sinners«, 1982, prilagođeni američkom ukusu) upisao među najuspješnije i najpopularnije rock albume svih vremena, kad je s američkom verzijom prethodnog albuma »Slide It In« (1984) prodao dušu ‘korporativnom vragu’.
Ipak, prije početka snimanja »Whitesnake« već se činilo da je Coverdale zaključio priču s Whitesnake. Od srčanog blues rock banda, kojeg je Coverdale osnovao ‘davne’ 1978. zajedno s legendarnim gitaristom Mickyjem Moodyjem, do 1985. nije ostalo ništa. Na njegovu je mjestu stajala tvrdorockerska atrakcija predvođena Coverdaleom, originalnim basistom Neilom Murrayem, mladim gitarskim virtuozom Johnom Sykesom (ex-Tygers Of Pan Tang, John Sloman’s Badlands, Thin Lizzy) i legendarnim bubnjarskim majstorom Cozyjem Powellom (ex-Rainbow). Gitarist/pjevač Mel Galley, koji je sudjelovao na »Slide It In«, iz grupe je službeno izletio zbog ozljede živaca na ruci, a neslužbeno zato što mu je Coverdale zamjerio što je iza njegovih leđa namjeravao obnoviti svoj prvi bend Trapeze, što je otkrio u jednom intervjuu.
Nakon završetka turneje »Slide It In« 1985. odnosi između Powella i Coverdalea jako su se pogoršali i kultni se bubnjar odlučio oprostiti, jer mu je pošteno dojadio pjevačev diktatorski pristup organizaciji banda (kasnije je Cozy suosnovao kratkotrajni supergrupu Emerson, Lake & Powell te se nakratko pridružio Black Sabbath). U tom je trenutku Coverdale namjeravao zaključiti Whitesnake priču, no čelni ljudi izdavačke kuće Geffen, s kojima je imao ugovor za američko tržište, uvjerili su ga da sa Sykesom nastavi dalje. Coverdale i Sykes počeli su u južnoj Francuskoj snimati nove skladbe. Pri nekim aranžmanima im je navodno pomagao i Murray. Prve dvije skladbe novog Whitesnake projekta bile su uz »Here I Go Again’87« ujedno i najveći hitovi na albumu; epski rušilac »Still Of The Night«, koji je imao korijene još u suradnji Coverdalea i Ritchieja Blackmorea iz njihovih zajedničkih dana u Deep Purple, te dojmljiva power balada »Is This Love«.
Zatim su se Coverdale, Sykes i Murray preselili u Los Angeles, gdje su održali bubnjarske audicije i među šezdesetak kandidata izabrali britanskog sunarodnjaka, legendarnog Aynsleya Dunbara (ex-Frank Zappa, John Mayall & the Bluesbrakers, David Bowie, Journey, Jefferson Starship). Nakon što se oblikovala nova postava, otputovali su u kanadski Vancouver, gdje je Sykes uz pomoć Coverdaleova starog znanca, zvučnog inženjera Boba Rocka, postigao željeni ‘američki’ tvrdorockerski gitarski zvuk. Tada su nastupili prvi problemi, jer je Coverdale oboljeo od infekcije sinusa, što je produkciju novog albuma otegnulo preko predviđenog roka. Coverdale je morao proći operaciju, a potom i rehabilitacijski program, zbog čega je mladi Sykes, žedan dokazivanja, postao nestrpljiv. Njegova je tvrdoglavost otišla čak dotle da je novi Whitesnake album, za koji je do tada već doprinio sve gitarske linije, htio snimiti s nekim drugim pjevačem, čime je napravio kobnu pogrešku. Čim se Coverdale oporavio, Sykes je zbog svoje domišljene namjere letio iz banda. Isto se dogodilo i Sykesovu ‘pajdašu’, producentu Mikeu Stoneu, kojeg je Coverdale zamijenio Keithom Olsenom.
Kadrovskim promjenama time naravno još nije bio kraj, jer je David trebao gostujućeg klavijaturista koji bi na albumu doprinio klavijaturskim dionicama te novog gitaristu za solažu na »Here I Go Again’87« i koncertnu turneju. Potonjeg je pronašao u nizozemskom gitarskom biseru Adrianu Vandenbergu (šef vlastitog tvrdorockerskog banda Vandenberg), koji nije bio samo prvoklasna zamjena za Sykesa, nego je pomogao i poboljšati vizualnu stranu grupe, jer je bio još jedan gitarski ‘ljepotan’ koji je izvlačio uzdahe svih pripadnica tzv. MTV generacije, dok je klavijature na »Whitesnake« odsvirao prekaljeni mačak, legendarni Don Airey (ex-Colosseum II, Rainbow, Ozzy Osbourne, kasnije Deep Purple), koji je bio najbolja moguća zamjena za još legendarnijeg Jona Lorda. Na nekim klavijaturskim dionicama sudjelovao je i Bill Cuomo, koji se zbog petljanja s Lordovim doprinosom na američkoj verziji »Slide It In« većini dugogodišnjih Whitesnake pristaša nije utisnuo u najljepše sjećanje. Vandenberg je prvotno bio zamišljen samo kao povremeni glazbenik, no nakon neočekivanog orkanskog uspjeha »Whitesnake« postao je redovni član s kojim je Coverdale surađivao još niz godina.
Novi Whitesnake, prilagođeni ukusu MTV generacije, koji su se na elegantan način šetali na granicama između tvrdog rocka, melodičnog rocka i metala, osvojili su ne samo američke radijske postaje, nego i Europu i ostatak svijeta. Američka verzija albuma imala je drugačiji redoslijed skladbi od europske, jer nije sadržavala sjajne skladbe »Looking For Love« i »You’re Gonna Break My Heart Again«, zbog čega je europsko izdanje ponovno bilo superiornije i o njemu će se u ovoj recenziji uglavnom govoriti. Epska teškometalna otvaračka klasika i veliki hit singl »Still Of The Night«, u kojem se osjećaju i njihovi blues rockerski korijeni i moderniji tvrdorockerski utjecaj, jedan je od najudarnijih uradaka u cijeloj Whitesnake karijeri, a sa strogo tehničkog gledišta sadrži čak i Coverdaleov najbolji nastup u cijeloj njegovoj karijeri s ‘bijelim zmijama’, jer legendarni pjevač ovdje dosegne neke za njega prilično neuobičajeno visoke i iznimno zahtjevne pozicije, dok između ne manjka ni njegovih specifičnih strastvenih uzdaha.
Davidov razbješnjeli vokal u uvodnom je dijelu položen na Sykesove razdražene gitarske fraze i Dunbarove beskompromisne bubnjarske kroše. Eterični simfonijski aranžman u Aireyevoj režiji dodatno produbljuje melodramatičnu i enigmatsku atmosferu, koja vrhunac doseže kataklizmičnim prijelazom u epsku ‘metalsku’ sekciju, gdje se Sykes, koji je prema Coverdaleovim riječima navodno mrzio blues, razmaše gastronomskom gitarskom solažom. Glavni ‘zvjezdan’ ovog epskog zimzelena, jednog od najboljih uradaka cijele Whitesnake karijere, naravno je legendarni pjevački zmijurina, koji svoj erotizirani pjevački nastup uz predivne gitarske i klavijaturske harmonije diže na posve nove granice teškorockerske veličanstvenosti i lirske melodramatike.
Mnogo su uspjehu »Whitesnake« odnosno »1987« pridonijeli i erotski začinjeni glazbeni spotovi u kojima se pojavljivala Coverdaleova tadašnja družica i buduća (sad već odavno bivša) supruga, američka manekenka Tawny Kitaen, koja je pomogla učvrstiti Davidov imidž neispravljivog Bennyja Hilla teškog rocka.
Kataklizmični »Bad Boys« sa sirovim gitarskim pasažama metalca Sykesa, jurećim Dunbarovim bubnjarskim finesama i Coverdaleom na vrhuncu pjevačkih moći nastavlja udarni karakter albuma i učvršćuje novi, tvrdorockersko-metalni imidž legendarne grupe. Sjajni »Give Me All Your Love«, koji sadrži još jedan Davidov strastveni pjevački izljev te niz trenutaka za Sykesovo virtuozno dokazivanje gitarskih vratolomija, bio je sljedeći veliki hit s albuma. Jedna od njihovih najomiljenijih klasika postala je ponajprije zbog melodičnog rockerskog, što je moguće potentnijeg refrena, u kojem David nimalo ne skriva svoju tradicionalnu erotomansku nestašnost.
»Looking For Love«, predivna power balada, otvara se eteričnim sintesajzerskim aranžmanom, kojem se uskoro pridružuje Davidova srcedrapajuća pjevačka ispovijest, koja ovaj sjajni uradak uz pomoć snažnih gitarskih pasaža i masivnih bubnjarskih prijelaza vodi u iznimno bogata ambijentalna prostranstva. Sykes ne bi bio Sykes da si usput nije priuštio uzburkanu solažu kakva ne smije izostati iz arsenala takvog gitarskog heroja. Završno Dunbarovo udaranje po bas bubnju i još jedna luda gitarska solaža lijepo se pobrinu za pravi metalski završetak. Novosnimljena verzija »Saints & Sinners klasike »Crying In The Rain« barem je dvaput udarnija od originala, iako bi joj dugogodišnji blues rockerski Whitesnake pristaše mogli prigovoriti nedostatak duše, jer su Sykesove arogantne, metalne pasaže nešto sasvim drugo od bluesovske suptilnosti legendarnog dvojca Micky Moody-Bernie Marsden, koji se uz slušanje ove verzije bez sumnje držao za glavu. Bez obzira na to, Whitesnake i danas na koncertima izvode komercijalno uspješnu, ‘metalsku’ verziju. Divlji jaming između Sykesa i Dunbara pravi je melem za sve ljubitelje tehnički visokoprofiliranih instrumentalnih pothvata.
»Is This Love«, koju su navodno Coverdale i Sykes izvorno napisali za Tinu Turner, uvjerljivo je, i zahvaljujući slikovitom spotu s Tawny Kitaen u središnjoj ulozi, postala njihova najuspješnija power balada. Njezin glavni šarm krije se u melankoličnom središnjem aranžmanu i briljantnom Davidovom pjevačkom nastupu, koji uz pomoć ikonoklastične gitarske frazeologije doživljava vrhunac u epskom refrenu usred kojeg neispravljivi hedonist konačno razdire svoje čeznutljivo srce. Sykesova ‘plačuća’ solaža dodatno produbljuje njezinu duboko ispovjednu narav u kojoj se jednom za promjenu ne mogu naći Davidove tipične erotske fantazije, nego iskrena ljubav, što je vjerojatno bio odlučujući čimbenik njezina velikog, ‘sveopćeg’ uspjeha.
»Straight For The Heart« je izravno usmjereni tvrdi rocker s naglašenom AOR notom u glavnom refrenu u kojem Sykes ponovno ne štedi nakostrušene gitarske pasaže, dok Dunbar dinamičnim bubnjarskim nastupom uvijek iznova dokazuje zašto je u svojoj šarolikoj karijeri svirao s nekima od najvećih glazbenika svih vremena. Hipnotički, melodično rockerski učinak dodatno produbljuju slasni sintesajzerski aranžmani, koji naglašavaju epski, vokalno harmonizirani refren. »Don’t Turn Away« je još jedna dojmljiva power balada s oduševljavajućim simfonijskim aranžmanom na klavijaturama i nakostrušenim gitarskim frazama, dok Coverdaleov strastveni vokalni pristup izvrsno stupnjuje magičnu atmosferu. Ni ovdje ne ide bez složenih gitarskih i bubnjarskih varijacija obojice majstora svojeg instrumenta.
Većina tekstova na »Whitesnake« doduše nastavlja Davidovu neslavnu tradiciju pisanja o svojim aktualnim doživljajima s proizvoljnim ženama, no čini se da je ovaj put iskrena ljubav ipak imala malenu prednost pred erotskim fantazijama, kao da je čovjek, koji je tada imao 35 godina, ipak malo sazrio. »Children Of The Night« je oduševljavajući tvrdorockersko-metalni hibrid, postavljen u ubrzan tempo i s beskompromisnim bubnjarskim maršovima. Sykesove nazubljene gitarske fraze uz Dunbarovo predano udaranje bas bubnja marljivo prate Davidov energični pjevački nastup usred kojeg se može zorno osjetiti da je uživao dok se u to vrijeme iz ‘starog rockera’ pretvarao u ‘hair metal klinca’ s natapiranom frizurom.
Slijedi najveći hit na albumu i najpopularnija skladba cijele Whitesnake karijere, novoodsvirana verzija epske power balade »Here I Go Again«. Sintesajzerski uvod krči put Davidovoj strastvenoj i čeznutljivoj ispovijesti, koja nakon silovitog prijelaza u tvrdorockersku sekciju s naglašenom, rušilačkom gitarskom frazom doživljava vrhunac u moćnom refrenu. Gastronomsku solažu posebno za ovu klasiku odsvirao je Adrian Vandenberg. Američka hair metal mladež bila je nakon glazbenog spota za »Here I Go Again«, koji se tada neprestano vrtio na MTV-ju, konačno pokorena, dok su Moody i Marsden gledajući ga dobili osip i vjerojatno pomislili da se bivšem glazbenom drugu, koji je u njihovim očima stvorio parodiju na njihov gitarski doprinos, konačno pomutilo. »You’re Gonna Break My Heart Again«, još jedan tvrdorockerski, beskompromisni energetski katalizator s jurećim bubnjarskim stampedima, potentnim gitarskim pasažama i moćnim pjevačkim nastupom ‘bijelog zmijurine’ predstavlja učinkovit završetak ovog izvrsnog, komercijalno silovito uspješnog, ali ujedno i nadasve kontroverznog albuma.
»Whitesnake« odnosno »1987« bio je veliki trijumf za ‘američkom ukusu’ prilagođenu, tvrdorockersku verziju Coverdaleovih ‘bijelih zmijurina’ i s hrpom velikih radijskih hitova predvođenih novosnimljenom verzijom »Here I Go Again« konačno ih je lansirao među najuspješnije rock grupe svih vremena. Davidova korporativna pohlepa pak nakon neočekivanog, silnog uspjeha ovog albuma još uvijek nije bila utažena, pa se odlučio dodatno učvrstiti njihov novi status velike stadionske atrakcije i još jednom iznova preoblikovati postavu grupe. Od postave koja je snimila ovaj album za promotivnu turneju osim Coverdalea nije ostao nijedan član. Vandenbergu su se kao novi članovi pridružili dodatni gitarist Vivian Campbell (ex-Dio, kasnije Def Leppard), basist Rudy Sarzo (ex-Quiet Riot, Ozzy Osbourne) i bubnjar Tommy Aldridge (ex-Black Oak Arkansas, Pat Travers, Gary Moore, Ozzy Osbourne), oba pripadnika ritam sekcije ‘umirovljenog’ teškorockerskog projekta M.A.R.S. Ta je postava nastupala na koncertnoj turneji uz promociju novog albuma te se pojavila u prethodno spomenutim video spotovima za sve glavne »Whitesnake« hitove.
Postava
David Coverdale – vokal
John Sykes – gitara, prateći vokal
Neil Murray – bas gitara
Aynsley Dunbar – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Don Airey – klavijature
Bill Cuomo – klavijature
Adrian Vandenberg – gitarska solaža na “Here I Go Again”
Produkcija
Mike Stone i Keith Olsen
Popis skladbi
1. Still of the Night
2. Bad Boys
3. Give Me All Your Love
4. Looking for Love
5. Crying in the Rain
6. Is This Love
7. Straight for the Heart
8. Don’t Turn Away
9. Children of the Night
10. Here I Go Again
11. You’re Gonna Break My Heart Again
