Izvođač: Lumineers, The
Izdavač: Dualtone
Izdanje: 2012
Trajanje: 42:19
Ocjena: 4/5
Trendovi koje korporacije nemilosrdno kroje zanimljiva su stvar. Lupkate nogama u prašini doba prohibicije tridesetih godina prošlog stoljeća, držite takt pljeskanjem i pjevate najizlizaniju tradicionalnu pjesmu prvog konvoja doseljenika koji su brisali staru indijansku povijest i ispisivali novu…. Tako je! Trend je kucanje na nacionalne osjećaje masa. Ako na tlu Velike Britanije može divljati sa svojim krvavim srcem Marcus Mumford, treba i s onu stranu Atlantika pronaći odgovarajući odgovor, iako sasvim zadovoljava jedan Mumford.
Americana i »back to the roots« tradicija. The Lumineers – svojevrsna karika koja je spojila indie i folk – u tome su jako dobri. Zapravo su jako iskreni u onome što rade. S prvijencem djeluju poprilično naivnije, ranjivije, iskrenije nego s sjajem nabrijani treći album sastava Mumford And Sons. Naravno, i Mumford i društvo bili su sa svojim prvijencem slično naivni i ranjivi. The Lumineers rade stvari na »američki« način. Mješavina countryja, bluesa, Americane, sve odsvirano preko tradicionalnih instrumenata, s centralno postavljenim vokalom koji razdire sva bol. U stihovima je mnogo utjecanja lijepim uspomenama bezbrižne mladosti, mnogo krvavih ljubavnih ispovijedi i, naposljetku, propovijedanja koje crpi iz duhovnih gospel napjeva, kao što je skladba Dead Sea.
Polka ritmovi (Stubborn Love), ravno odsječeni – bubnjarsko-vojnički marševi, ili jednostavno pljeskanje rukama (Submarines, Ho Hey). Vi birate. Doista goli i jednostavno oblikovani ritmovi, primitivnije ne ide, kad god koketiraš s korijenima tradicionalne američke narodne glazbe. Dok gitare u akustičnom zvuku koriste nekoliko elementarnih akordnih zahvata i pokrivaju glavninu pratnje, vokalu se u dijalogu najčešće pridružuju violina ili čelo ili bendžo (Flapper Girl, Charlie Boy). Skladba Ho Hey, koja je do današnjeg dana postala velika uspješnica i pomogla The Lumineers da se već s prvijencem popnu vrlo visoko, primjer je pobjedničke formule. Ako smijem biti malo zločesto zafrkantski, zamislite da odete na koncert The Lumineers gdje postajete svjedokom kako vokalist Wesley Keith Schultz u stilu staloženog pastora dijeli publiku na lijevu i desnu stranu. Lijeva je »Ho« a desna je »Hey« Vjerojatno jedva čekate da postanete »Ho« ili »Hey«.
No, da se vratimo na Ho i Hey s malo ozbiljnijim tonom. Skladba je naime jako dobra. Osjeti se da ju je grupa sastavila zajedno posve nepretenciozno, bez plana da ikad postane hit. Naizmjenični povici mase »Ho« s lijeve i »Hey« s desne u refrenu se prekrasno uklapaju i zapravo su bit punog djelovanja poruke ove skladbe. Upravo ova skladba djeluje kao prekretnica albuma, jer on u nastavku postaje još bogatiji i zarazniji u poruci. Sljedeće tri skladbe, Slow It Down, Stubborn Love, Big Parade, primjeri su izvanrednog isticanja emocionalnog temperamenta interpretacije pjevača Wesleya Keitha Schultza, koji zrači veličinom iskrenosti uz priču nabijenu boli, a koja s druge strane obuhvaća i optimistično zagledanost u budućnost.
U prilog iskrenoj naravi karaktera skladbe Ho Hey, koja je kasnije postala velik hit, svjedoči i to da su ostale skladbe na jednakoj stvaralačkoj razini. Favorite ćete morati odrediti sami. To znači da je sastav doista prelio iskrenu ljubav prema glazbi u točke albuma. A iskren, prirodno zvučeći ton izdanja to nikako ne može sakriti. U svakom slučaju, ovaj će album biti zanimljiv i svim ljubiteljima Boba Dylana s jedne strane, kao i ljubiteljima »blue grassa« s druge.
Kucanje na osjećaje građana SAD-a istaknuto je i u skladbama Charlie Boy i Flapper Girl, gdje se stihovi doticu lika J.F. Kennedyja, u Flapper Girl čak i njegove posljednje vožnje u velikom Caddilacu. Negdje na početku recenzije zapisala se riječ »rock«. Njega ne nalazimo puno, ali gitara zareže nešto više električnih decibela u završnoj Morning Song, koja je očit primjer premošćivanja independent stava s folk korijenima Amerike. Arcade Fire? Ah ništa, ništa,… bio je to samo bljesak he, he, he,…
The Lumineers su dakle sljedeći kandidat za predgrupu na novoj turneji Boba Dylana. Zapravo je grupu do velikog meta dovelo višekratno puštanje skladbe Ho Hey na radiju, na jednoj od većih radijskih postaja u Seattleu. Sastav je inače potpisao ugovor za malu neovisnu izdavačku kuću Dualtone, ali kad zatim distribuciju prvijenca za cijeli svijet preuzme Decca Records, znaš koliko je sati.
Nadajmo se da će The Lumineers što dulje zadržati iskrenost prvijenca i prelijevati je u buduća izdanja. Zasigurno su imali veliku sreću u probijanju prema vrhu svjetskog mainstreama. Jedno je kroiti trendove velikih izdavača, drugo je to da su se jednostavno našli sa skladbom Ho Hey »pri ruci«. U SAD-u se naime roji sličnih klupskih sastava koji kopaju po korijenima američke folk tradicije. I to mnogo boljih i zanimljivijih od The Lumineers. No sudbina je izabrala njih. A »The Lumineers« je jako lijepo izdanje. Upravo zbog svoje iskrenosti i velikog autentičnog stava! Neka dakle ne postane razvodnjeno.
Postava
Wesley Keith Schultz – vokal, gitara
Jeremiah Caleb Fraites – bubnjevi, udaraljke, mandolina, prateći vokal
Neyla Pekarek – čelo, mandolina, klavir, prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Stelth Ulvang – klavir, harmonika, mandolina, prateći vokal
Ben Wahamaki – bas gitara
Lauren Jacobson -violina
Adam Trachsel – dvostruka bas gitara, električni bas
Maxwell Hughes – “fingerstyle” gitara
Produkcija
Ryan Hadlock
Popis skladbi
1. Flowers In You Hair
2. Classy Girls
3. Submarines
4. Dead Sea
5. Ho Hey
6. Slow It Down
7. Stubborn Love
8. Big Parade
9. Charlie Boy
10. Flapper Girl
11. Morning Song
