Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Wishbone Ash
Izdavač: Decca Records
Izdanje: 1970
Trajanje: 41:33
Ocjena: 4.5/5
Na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete pojavile su se tri čudesne, međusobno posve različite grupe, koje su svojim glazbenim izričajem pod istim krovom okupljale i ljubitelje progresivnog rocka i zanesenjake tvrdog rocka. Sve tri povezivalo je to što su ih sljedbenici, osobito u kontinentalnoj Europi, obožavali, dok su ih tadašnji duboko frustrirani britanski glazbeni kritičari preziru iz dna duše, pa su većinu karijere bile osuđene na to da u domovini nisu mogle računati na širi komercijalni uspjeh. Obožavatelji Uriah Heep i Atomic Rooster otprilike u isto su se vrijeme susreli i s enigmatičnim Wishbone Ash, koji su ime izabrali po šipki za pronalaženje vode (štapu u obliku slova Y za traženje vrijednih metala), i u tren oka rodila se ljubav na prvi pogled. Inspiracija za ime grupe došla je zbog oblika Flying-V gitare, koja je oduvijek bila glavni instrument i zaštitni znak gitarista/pjevača Andyja Powella, danas jedinog izvornog člana te legendarne britanske art rock grupe.
Kultni kvartet, koji je snimio njihove najbolje ploče, uz Powella su činili još glavni pjevač i basist Martin Turner, drugi gitarist Ted Turner te bubnjar Steve Upton. Wishbone Ash su kultni status zaslužili ponajprije višeglasnim (tercnim) gitarskim harmonijama kojima su znatno utjecali na kasnije tvrdorockerske i metal grupe poput Thin Lizzy i Iron Maiden. Taj stilski trend predstavili su već na istoimenom prvijencu, izuzetno zanimljivoj mješavini tvrdog blues rocka, progresivnog rocka, jazza i folka, koji se s pravom može ubrojiti među najbolje debije u povijesti rock glazbe. Dečki su imali sreće da im se jednog dana na gitarskom jamu Powellu pridružio legendarni gitarist Deep Purplea Ritchie Blackmore, koji im je tijekom zajedničke turneje 1970. omogućio potpisivanje ugovora s izdavačem MCA, kod kojeg su ostali čak jedanaest godina.
Zanimljivo je da su za singlove, vjerojatno zbog kompaktnosti, odabrani “Blind Eye” i “Queen of Torture,” koje su najmanje zanimljive skladbe s ovog odličnog prvijenca. Uvodni “Blind Eye” još se ne može smatrati demonstracijom pravog potencijala te legendarne grupe, ali ipak je riječ o dinamičnom tvrdom blues rockeru s poskočnim ritmom, naoštrenim gitarskim frazama i živahnim aranžmanima na ‘salonskom’ klaviru. S prepoznatljivim Wishbone Ash ambijentom prvi put se doista susrećemo na svevremenskoj “Lady Whiskey”, gdje tercne gitarske harmonije u režiji Powella i Teda Turnera prvi put dolaze do punog izražaja, dok sve zajedno povezuju moćni Uptonovi bubnjarski prijelazi. U ambijentalnom smislu neprestano se miješaju buntovni gnjev i melankolija kroz koju se izražava tipično ljubavno razočaranje zahvaljujući odličnom vokalu Martina Turnera. Powellova dinamična gitarska solaža, koja se savršeno stapa s glavnom melodijom, zorno dokazuje zašto je Ritchie Blackmore odmah znao prepoznati neobrađeni talent kad ga je prvi put čuo kako svira i pridružio mu se tijekom zajedničkog jama.
“Errors Of My Ways” jedan je od dvaju vrhunaca albuma. Tu nastupa onaj pastoralno-epski element zaštitnog Wishbone Ash glazbenog izričaja, kada kroz melankolično obojene tercne gitarske harmonije, obično povezane s tvrdim rockom, na suptilan način unesu i dašak folka. Upravo je takav pobjednički recept uvijek resio njihova najbolja djela. Powell i Ted Turner majstorski položene aranžmane proširuju složenim gitarskim improvizacijama koje se unatoč zamršenosti lijepo stapaju s melodijskom shemom te legendarne, među obožavateljima već gotovo ponarodjele skladbe. Borbeno raspoloženi “Queen of Torture” kraći je tvrdi rocker s jahaćim ritmom i ukusnim ispreplitanjem gitarskih harmonija; prava mala škola za sve kasnije tvrdorockerske i klasično metal grupe. Progresivno rockerski obojeni “Handy”, najduža skladba na albumu, otvara se inteligentnom improvizacijom na bas gitari, koja unosi dašak jazza, nakon čega slijedi prijelaz u melodiju prožetu melankoličnim ambijentom, gdje ponovno kraljuju tercne harmonije. U nastavku moćnim gitarskim solažama lijepo stupnjuju dramatično ozračje. Najveće iznenađenje stiže u završnom, bluesom obojenom dijelu, kada neočekivano, samo za jedan stih, uskoči vokal.
Vrhunac albuma pak u svakom pogledu predstavlja legendarni progresivno rockerski ep “Phoenix”, i danas jedno od najboljih i najomiljenijih postignuća u povijesti grupe, koje je obavezan dio svakog njihovog koncertnog repertoara. Tu kvartet polako, na izuzetno suptilan način kroz ispredanje ‘plačnih’ gitarskih harmonija postupno gradi dramu. Ona s vremenom, u završnom refrenu dostiže epsko vrelište. Kroz tekst nije teško zamisliti kako mitološka ptica, antički simbol preporoda, života ali i destrukcije, preporođena ustaje iz pepela i tijekom divljeg leta u visine za sobom ostavlja zgarište. “Phoenix” nosi i poseban emocionalni značaj za sve ljubitelje Wishbone Ash koji su slučajno ikada pročitali epsko stripovsko umjetničko djelo Dark Phoenix Saga, koje je izašlo deset godina nakon ovog albuma i ambijentalno se odlično uklapa sa strukturom i porukom ovog nezaboravnog svevremenskog klasika.
Često se kaže da je ‘svaki početak težak’. Za istoimeni prvijenac Wishbone Ash ta tvrdnja nikako ne vrijedi, jer se svojim sadržajem i danas ubraja među najbolje albume legendarnih britanskih art rockera, koji su već vrlo rano dosegli izuzetnu artističku zrelost. To se na kraju nažalost pokazalo kao dvosjekli mač, jer su već do svog trećeg albuma, nezaboravnog remek-djela “Argus” (1972), dosegli stvaralački vrhunac. Dalje se jednostavno nije moglo, pa je sve što je kasnije slijedilo ostajalo u sjeni njihovih prvih triju albuma.
Postava
Andy Powell – gitara, vokal
Ted Turner – gitara, vokal
Martin Turner – bas gitara, vokal
Steve Upton – bubnjevi
Produkcija
Derek Lawrence
Popis skladbi
1. Blind Eye
2. Lady Whisky
3. Errors of My Ways
4. Queen of Torture
5. Handy
6. Phoenix
