Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Emerson, Lake & Palmer
Izdavač: Atlantic Records
Izlazak: 1977
Trajanje: 87:23
Ocjena: 3.5/5
»Works Volume One«, peti studijski projekt progresivnorockovskih legendi Emerson, Lake & Palmer, označava početak njihova umjetničkog i komercijalnog pada, jer je nastao u razdoblju kad je legendarnom trojcu polako počela popuštati stvaralačka snaga, a progresivni rock proživljavao zenit svog najvećeg masovnog uspjeha. Nakon duge i naporne turneje 1973. i 1974., kad su nakon remek-djela »Brain Salad Surgery« (1973) kao vodeći bend nastupali po najprestižnijim koncertnim stadionima, s vrhuncem na legendarnom festivalu California Jam, gdje su zajedno s Deep Purple bili glavne zvijezde večeri ispred takvih imena kao što su Black Sabbath, Earth, Wind & Fire i Eagles, uslijedila je dvogodišnja stanka u kojoj su skupljali ideje za idući studijski projekt.
No 1976., kad je došlo vrijeme za snimanje novog studijskog albuma, odlučili su se na poprilično radikalan i neočekivan potez. »Works Volume One«, izvorno LP s četiri strane, naime je bio podijeljen na četiri različita dijela koji, uz iznimku zaključnih dviju kompozicija, predstavljaju solističke talente sva tri člana te legendarne postave. Među trojcem se u želji za dokazivanjem individualnih vještina nezaustavljivo počeo uvlačiti skladateljski individualizam, što je počelo sve više štetiti daljnjoj međusobnoj umjetničkoj kemiji, iako na »Work Volume One« to još nije tako očito kao na kasnijim albumima.
Prvi dio »Works Volume One« s više od 18-minutnom klasicistički aranžiranom orkestralnom suitom »Piano Concerto No. 1«, na kojoj je prisutna prilično plodna, ali ne pretjerano spektakularna suradnja rockerskog solista i simfonijskog orkestra, pripao je klavijaturističkom geniju Keithu Emersonu. Od takvog virtuoza i aranžerskog velikana kakav je Emerson očekivao bi se poprilično spektakularniji rezultat od 18-minutnog slijeđenja orkestralnog tempa na klaviru, gdje među pojedinim, većinom romantično začinjenim aranžmanima prvog čina »Allegro Giojoso« ni njegove brzoprste improvizacije ne dobivaju pravu priliku da zadišu punim plućima.
Drugi dio suite »Andante Molto Cantabile« poprilično je dramatičniji i vatreniji, ali još uvijek premalo fascinantan da bi se suita oslobodila određenih strogih akademskih formi koje joj oduzimaju ambijentalni zamah. Emerson kao veliki glazbeni inovator, ponajprije na području sintesajzerske tehnologije, tu je, ako se izuzme nekoliko kraćih i kompleksnijih solističkih improvizacija, nekako gurnut sa strane u ulozi klavijaturističkog kombinatorika i inovatora te se cijelo vrijeme radije drži velikog klavira. U trećem dijelu »Toccata Con Fuoco« valja pohvaliti središnji aranžman koji bi mogao dobro poslužiti i kao filmska podloga. Možda je upravo ta sekcija znatno utjecala na Emersonov kasniji solo put u ulozi skladatelja filmske glazbe. Kroz cijeli »Piano Concerto No. 1« iznenađujuće su izraženiji utjecaji raznih baroknih i romantičnih majstora klasične glazbe nego skladatelja ranog 20. stoljeća, koje je Emerson obično najviše volio. Legendarni klavijaturist tek u zaključku albuma, kad na red dolaze obje zajedničke kompozicije, dobiva pravu priliku da ponovno zasja u najboljem svjetlu.
U drugom dijelu je basist, gitarist i pjevač Greg Lake izveo hrpu međusobno vrlo sličnih ljubavnih balada, podloženih orkestralnim aranžmanima i akordima akustične gitare, kojima nažalost nije rekao baš ništa takvo što već u najboljim danima nije priopćio na klasicima kao što su »From the Beginning« i »Still… You Turn Me On«. Mnogima će uz pretjeranu saharinsku dozu ‘jadikujućih’ ostvarenja kao što su »Lend Your Love To Me Tonight« i »C’est La Vie«, gdje je čak prisutna harmonika koja unosi nešto aranžmana francuske folklorne glazbe, zauvijek proći apetit za ljubavnim folk baladama. S druge strane, tekstovi su razmjerno kvalitetni i uopće nisu pretjerano slatkasti, jer je Lakeu na njima pomogao nekadašnji suborac iz vremena King Crimson, kultni tekstopisac i pjesnik Peter Sinfield. Od svih pet balada, »Hallowed Be Thy Name«, začinjena bluesom, još je najbolja i najmanje uspavljujuća, dok je »Closer To Believing« već gotovo patetično suzav uradak. Doduše, Lake je tada još uvijek posjedovao odličan vokal i njegovi su aranžmani na akustičnoj gitari uz orkestralni raskoš u pozadini većinom ukusni, ali sve se to nekako izgubi u pretjeranoj lirskoj slatkoći.
U trećem dijelu bubnjar Carl Palmer na šest instrumentala manje-više uspješno demonstrira svoje solističke bubnjarske majstorije. »Enemy God Dances With Black Spirits« sadrži nosivi motiv iz Skitske suite Sergeja Prokofjeva. Na tom pompoznom ostvarenju, koje resi ratnički bubnjarski marš i obilje temperamentne orkestracije, Palmeru su pri oblikovanju orkestralnih aranžmana pomogla oba suborca. I jazzistički raspoloženi »LA Nights«, inspiriran posjetom ELP-a Los Angelesu, koji na slide gitari ima posebnog gosta Joea Walsha (Eagles) te Emersona na klavijaturama, poprilično je zanimljivo ostvarenje. Uz duhovite gitarske pasaže, gospodin Walsh se među pojedinim Palmerovim jazzistički obojenim ritmičkim meandrima iskaže i skat vokalizacijama. »New Orleans«, koji je također bio inspiriran američkom turnejom, kratki je hibrid funka i naravno jazza (na kraju krajeva, New Orleans je njegova prijestolnica), na kojem gospodin Palmer ne štedi šaljive udaraljkaške improvizacije.
Barokno tempirani »Two Part Invention in D Minor« predstavlja Palmerovu preradu aranžmana Johanna Sebastiana Bacha i sadrži duhovitu igru cimbala. »Food For Your Soul« potpuno je ludi improvizacijski odlijep na bubnjevima, gdje se Palmeru uz asistenciju uzbudljivih puhačkih pasaža potpuno ‘zbrka’ pri petljanju s bubnjarskom postavom. »Tank« je najmanje zanimljivo ostvarenje iz Palmerove solo ponude, jer je riječ o preradi njegova instrumentalnog klasika koji je izvorno izašao 1970. na ELP-ovu prvijencu, samo što ta verzija sadrži orkestralnu pozadinu. Iz izvornika nedostaje i Carlov bubnjarski solo.
Četvrti i zaključni dio albuma, gdje legendarni trojac napokon opet uspješno udružuje svoje skladateljske i aranžerske snage, najbolji je na njemu i budi sjećanje na njihovu zlatnu eru između 1970. i 1974. »Fanfare For the Common Man«, koji je izašao i kao singl te bio čak i manji radijski hit, prerada je klasika poznatog američkog skladatelja Aarona Coplanda. Rockerska prerada u režiji ELP-a jedna je od njihovih najbombastičnije-pompoznih fuzija klasične glazbe i rock benda. Posebno legendarno zvuči uvodni dio s moćnim fanfarama (vjerojatno su simulirane na sintesajzeru) koje najavljuju trijumfalni dolazak pobjednika. Slijedi nagli prijelaz u temperamentnu improvizacijsku sekciju usred koje kultni trojac na vrlo duhovit način demonstrira svoje najbolje instrumentalne vrline. Tu se može govoriti i o jednom od posljednjih pravih klasika iz njihova kasnijeg razdoblja, koji pojedini članovi ELP-a još i danas rado izvode i u solo režiji. Čak je i samom Coplandu, koji je tada još bio živ, ta prerada njegova remek-djela navodno bila vrlo po volji, iako su ga jazzističke ritmičke nijanse na pojedinim dijelovima zacijelo ponešto zbunile.
Drugi klasik »Works Volume 1« ambiciozni je simfonijski progrockovski ep »Pirates«, koji sadrži Emersonov aranžman izvorno zamišljen kao glazbena podloga za film ‘Psi rata’ iz 1980., u kojem su glavne uloge odigrali Christopher Walken i Tom Berenger. Sinfieldov tekst na romantičan način govori o svakodnevici karipskih pirata i o njihovu pljačkanju španjolskih galija. Taj opsežni ep sadrži brojne zanimljive vremenske promjene i uzburkane prijelaze kroz moćnu atmosferu, usred koje si doista nije teško predočiti idilični ocean po kojem na pljačkaški pohod plove danas popularniji nego ikad karipski pirati. Lakeovo pjevanje, a time i pripovijedanje napete pustolovne priče, tu je naprosto fenomenalno, dok su i Emerson i Palmer cijelo vrijeme izvrsno raspoloženi u ponudi duhovitih solističkih varijacija kojima začinjaju masivnu orkestralnu pozadinu. Druga polovica »Works Volume One«, to jest Palmerova skladateljska djela i obje zajedničke tvorevine, osjetno je bolja od Emersonove orkestralne orgije i Lakeovih slatkastih ljubavnih balada, koje su si po pulsu pretjerano slične.
ELP su solistički intoniranim i poprilično opsežnim »Works Volume One« otuđili mnogog starog fana koji je do tada vjerovao da legendarni trio djeluje po mušketirskom načelu ‘jedan za sve, svi za jednog’. Njegov glazbeni sadržaj dokazivao je da je legendarni trio tada nekako izgubio onaj fascinantni faktor iznenađenja u ulozi velikih inovatora progresivnog rocka, koji su vrlo uspješno spajali dva naizgled nespojiva glazbena svijeta: klasičnu glazbu i rock. Mnogo fanova i kritičara bilo je pri njegovu izlasku, kad su nakon četiri godine očekivali novo studijsko remek-djelo, opravdano razočarano. S druge strane, to je još uvijek bio dobar album, zapravo njihov posljednji studijski uradak, koji se, uz moguću iznimku određenih Lakeovih saharinskih izljeva, kojih je, kao što je već rečeno, za malenkost previše, može bez problema i s užitkom poslušati od početka do kraja i na kojem se još nisu posve ispucali. To im se nažalost dogodilo već na idućem studijskom projektu, puno slabijem nastavku »Works Volume One« s vrlo inovativnim naslovom »Works Volume Two«, koji je izašao godinu dana kasnije i dokazao da je s ELP-om kao poroditeljima aranžerske inovativnosti, virtuozne drskosti i izuzetne umjetničke smjelosti definitivno bilo gotovo.
Postava
Keith Emerson – klavijature
Greg Lake – vokal, gitara, bas-gitara
Carl Palmer – bubnjevi i udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Joe Walsh – gitara i skat vokal na “LA Nights”
Londonski filharmonijski orkestar
John Mayer – dirigent
Produkcija
Keith Emerson, Greg Lake, Carl Palmer i Peter Sinfield
Popis skladbi
CD 1: 41:07
— Keith Emerson —
1. Piano Concerto No. 1 {Emerson} (18:28)
a) First Movement: Allegro Giojoso (9:24)
b) Second Movement: Andante Molto Cantabile (2:12)
c) Third Movement: Toccata Con Fuoco (6:52)
— Greg Lake —
2. Lend Your Love To Me Tonight (4:05)
3. C’est La Vie (4:20)
4. Hallowed Be Thy Name (4:38)
5. Nobody Loves You Like I Do (4:00)
6. Closer To Believing (5:34)
CD 2: 46:16
— Carl Palmer —
1. The Enemy God Dances With The Black Spirits (excerpt from “The Scythian Suite” 2nd Movement) {Prokofiev} (3:21)
2. L.A. Nights (5:47)
3. New Orleans (2:50)
4. Two Part Invention In D Minor {Bach, arranged by Palmer} (1:58)
5. Food For Your Soul (4:02)
6. Tank (5:12)
— Emerson, Lake & Palmer —
7. Fanfare For The Common Man {Aaron Copland, arranged by Emerson} (9:45)
8. Pirates (13:19)
