Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Spock's Beard
Izdavač: Mascot Records
Izlazak: 2010
Trajanje: 79:46
Ocjena: 4.5/5
Američki prvaci prog rock revitalizma Spock’s Beard vratili su se s još jednim albumom kojim su i osam godina nakon odlaska suosnivača i kreativnog vođe Neala Morsea potvrdili da još uvijek suvereno kraljuju na području melodično zamišljenog progresivnog rocka, koji se napaja prije svega najboljim elementima do srca dopirućeg lirskog izraza, šarolikosti veličanstvenih simfonijskih aranžmana i izuzetne tehničke potkovanosti pojedinih članova grupe. “X” je, kao što javlja već i sam naslov, njihov deseti studijski album i ujedno prvi čiji je izlazak, u maniri stare prakse legendarnih prog rock “bratića” Marillion, financiran uz pomoć narudžbi obožavatelja grupe. Njihova imena navedena su u posebnom izdanju albuma i unutar skladbe “Their Names Escape Me”. Inače, to je posve usputan podatak koji nema nikakve veze s glazbenom slikom ploče, koja je ponovno na razini najboljeg razdoblja s Nealom Morseom na čelu.
Njegovo će se ime, kako izgleda, ubuduće sve rjeđe spominjati u vezi s njegovom bivšom grupom, jer su Spock’s Beard s Nickom D’Virgiliom u dvojnoj ulozi glavnog pjevača, bubnjara i pomoćnog gitarista nakon pada kvalitete s “Octane” (2005) već s prethodnim, odličnim albumom “Spock’s Beard” (2006) dokazali da i dalje mogu stvarati majstorije. “X” nije samo učvrstio tu poziciju, nego je i podigao razinu zrelosti grupe za jedan stupanj i nagovijestio da će, ako Spockobradci i ubuduće nastave takvim tempom, uskoro nadmašiti razdoblje od osnutka grupe do albuma “Snow” (2002), koje i dalje vrijedi za njihovo najbolje.
“X” dokazuje da dečkima pri komponiranju tek tako ne nestaje mašte, ludih ideja i zvučnih makabrija, koje često nedostaju u suvremenom progresivnom rocku. Album osim toga donosi potpuno neočekivanu svježinu. Nick D’Virgilio je uz konstantno izvrsno obavljanje bubnjarskih zadataka postigao i svoju do sada najbolju pjevačku formu, dok su njegove bubnjarske i instrumentalne sposobnosti preostale trojice “supatnika” kao i uvijek prava poslastica za uši. Treba reći da je “X” po atmosferi za nijansu mračniji i nešto više “prizemljen” album nego što smo to inače navikli od Spockobradaca i kao takav će sigurno biti po guštu svima onima koji su već siti propovijedi u “zelenom jeziku” i neprestanog veseljaštva švedske prog scene predvođene bendovima poput The Flower Kings i Kaipa.
Spock’s Beard se od većine ostalih prog rock revitalista, prije svega onih skandinavske škole, koji su se devedesetih pojavili kao odgovor na kronični manjak grupa s iskonskim nasljeđem progresivnog rocka, razlikuju prije svega po tome što praktički sve njihove kompozicije imaju dušu i srce te što su im pojmovi sterilno i dosadno posve strani. Cijelo vrijeme osjeća se i izuzetna međusobna povezanost, domaćinska ugoda i stvaralačka kemija među članovima grupe. Tako se na albumu, primjerice, nalaze dvije kompozicije duže od 16 minuta, “From the Darkness” i “Jaws of Heaven”, pravi prog rock epovi koji zbog uvjerljivog prepleta izuzetnih vokalnih harmonija, melodičnosti pojedinih aranžmana i solističkih piruta prolete kao da si dahnuo. Obje spomenute kompozicije ujedno su i najbolja ostvarenja na albumu. Dok tajanstveni i mjestimice blago mračni “From the Darkness” uspješno integrira modernu produkciju s vrtoglavim solažama, nagruvanim bas linijama i sočnim aranžmanima (osobito oduševljava “queenovski” završetak), “Jaws of Heaven” priziva u sjećanje najbolja vremena simfonijskog prog rocka.
Ryo Okumoto, klavijaturist namazan svim mastima, bez kočnica se služi legendarnim melotronom i briljantnim stvaranjem višeslojnih orkestralnih aranžmana, kojih na albumu ne manjka. Za potonje su bili odgovorni gostujući puhači i gudači, što znači da je zvuk orkestra posve organski. U tu kategoriju spada “The Emperor’s Clothes”, jedno od najljepših iznenađenja na albumu, gdje u uvodnom dijelu iznenade baroknim puhačkim aranžmanima. Jazz fusion obojeni instrumental “Kamikaze”, inače najkraće ostvarenje na albumu, svojevrsna je prilika za Okumotove solističke izljeve koji u vezi s briljantnim gitarskim podvizima Alana Morsea tvore pravu epsku bitku. Svi štovatelji legendarnih klavijatura poput mini mooga i hammond orgulja dobro će se zabaviti tijekom slušanja.
Istodobno se Spockobradci žarko izbjegavaju razvučenih improvizacija koje bi mogle narušiti melodičnu strukturu pojedinih kompozicija. “The Quiet House” lijep je primjer neo prog rock epike koja zahvaljujući romantičnim vokalnim harmonijama i zvuku sintisajzera sadrži čak nešto šarma osamdesetih. Više nego dobrodošla i naprosto iznenađujuća je i svaka odsutnost balada, u kojima su Spockobradci u prošlosti prečesto zapadali u mokre izlive tipičnog američkog patosa. Da ne bude zabune, u svojim tekstovima i dalje ostaju vječni optimisti, ali prizemljene vrste, sa smislom za socijalne probleme našeg doba, dok su metafizička propovijedanja radije prepustili bivšem drugu i njegovoj samostalnoj karijeri.
Nakon što se već činilo da će nakon odličnog prethodnog albuma teško ponoviti nešto slično, Spock’s Beard su s “X” stvorili jedan od svojih najzrelijih uradaka, koji se bez problema može mjeriti čak i s najboljim dostignućima ere Neala Morsea poput “V” (2000) i “Snow” te je bez sumnje do sada najbolji album iz D’Virgiliova razdoblja. Album je i kao cjelina već gotovo bezobrazno zarazan, što je postignuće koje obično uspijeva samo najboljima. Ovaj su se put na većini ostvarenja odlučili za gotovo potpuni povratak korijenima progresivnog rocka sedamdesetih bez ikakvih duljih tvrdorockerskih ili pop eksperimentiranja, kojima su se u prošlosti tako rado služili, što im se bogato isplatilo. Mnogo zasluga za to ide i odličnoj produkciji u režiji svih članova grupe, uz pomoć koje su stvorili više nego uspješan most između starih i modernih zvučnih nijansi. Jedina kritika odnosi se (ponovno!) na naslov albuma, kod kojeg su mogli pokazati barem nešto više kreativnosti, dok ni ovaj put naslovnica nije ništa posebno
Postava
Nick D’Virgilio – glavni vokal, bubnjevi, prateća gitara
Alan Morse – gitara, prateći vokal
Ryo Okumoto – klavijature
Dave Meros – bas gitara, prateći vokal, prateće klavijature
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
John Boegehold – prateće klavijature
Jimmy Keegan – prateći vokal
Danielle Ondarza – francuski rog
Denis Jiron – trombon, bas trombon
Eric Gorfain – violina
Daphne Chen – violina
Lauren Chipman – viola
Richard Dodd – čelo
Produkcija
Spock’s Beard
Popis skladbi
1. Edge of the In-Between (10:30)
2. The Emperor’s Clothes (5:52)
3. Kamikaze (3:50)
4. From the Darkness (16:36)
— a. The Darkness
— b. Chance Meeting
— c. On My Own
— d. Start Over Again
5. The Quiet House (9:03)
6. Their Names Escape Me (8:57)
7. The Man Behind the Curtain (7:46)
8. Jaws of Heaven (16:22)
— a. Homesick for the Ashes
— b. Words of War
— c. Deep in the Wondering
— d. Whole Again
