Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Kuga
Izdavač: Radio Študent
Izdanje: 2013
Trajanje: 45:23
Ocjena: 4/5
Pisala se 1981. i tada sam imao tek četiri godine, tako da me olovni režim partijskog jednoumlja, diktatura proletarijata i cenzorski škripac aparata filistara nenaklonjenog punku nisu opterećivali, ali dobrih trideset i više godina kasnije, nakon promjene sustava u nešto navodno bolje i pravednije, bez razmišljanja posežem za naslijeđem sastava koji su tada pušili žbuku po ljubljanskim, beogradskim, zagrebačkim, sarajevskim skloništima i intelektualno nabijenim tekstovima raspirivali plamen otpora i pobune protiv režima. Kako slično osjećamo i danas, samo to ne znamo ili ne možemo tako dobro artikulirati. Tada su naša skloništa imala imena poput Kuzle, Pankrti, Via Ofenziva, Otroci socializma, među njima su riknuli Šarlo Akrobata, pa malo more naelektriziranih postpunkerskih novovalovaca bliže ili malo dalje od ljubljanske fiktivne bjeline i pravovjerne smirenosti. Među njima su se iz pozadine ušuljali i svesloveniji politički angažirani kritičari Kuga, koji danas, dobrih trideset godina kasnije, imaju svoj prvi pravi studijski album, dokument razapetosti između dva sustava, između dvije osi (ne)pravde, nesinkroni s redom i programskim naredbama oligarha, a ostaju oštri i nepokorni i danas, u svojim pomalo kasnim godinama druge, zrele puberteta.
Zaraznost kužno slatkog albuma Nalezljivo treba shvatiti kao pločicu s dvostrukom jezgrom, dvostrukim srcem i dvostrukim težištem. Dva sustava, dvije države, dva različita životna iskustva, multižanrovska zaljubljenost i u punk i u reggae, a između toga konkretan šopek pjesama koje odražavaju nezadovoljstvo sustavskim kotačem i u osamdesetima i danas, kad smo navodno demokratičnije usrećeni, zar ne? Navodno smo slobodniji i imamo čak više izgleda za obogaćenje, prosperitet, a svi bismo radije vrištali od pobune i nezadovoljstva, bijesa, što prekrasno izgovara i uvodna pjesma S sekiro me po glavi useki. Kuga su izvrsno uravnoteženi, gotovo bigfootmamovski vokal Bojana Podgoršeka lijepo se lijepi na dub metriku prljavih slatkih gitara Vilija Domijana i Aljoše Kosora, a čak dva basista, Žan Jenko i Borut Sončan, nadopunjuju konciznu bubnjarsku svirku čovjeka koji je poslovni i zvučni mastermind sastava Demolition Group, a svoj neizbrisivi pečat ostavio je i u osamdesetima aktualnom sastavu Gastrbajters, naravno, mislim na Matjaža Pegama. Na prvoj pjesmi albuma pokazuje se izvanredna kemija svih članova, a kao točka na i u cjelinu s The Clashom dobro natopljenog komada uplete se još i zvuk orgulja više nego krasnog Matjaža Predaniča. Radije nas sjekirom po glavi udarite, dragi samodršci, jer to suho i konkretno zatezanje i stezanje remena nećemo trpjeti unedogled, pjevaju Kuga među redovima, a pjesma dalje jedri u više ska ritmiku pjesme Še en dan. Bad Brains na slovenski način, udarni stampedo dobro uravnoteženih gitara, basa i bubnjeva korektno nastavlja agitiranje protiv beznadnih svakodnevnih prilika. Manipulacije, loše vibracije i sivilo su standard, a moram se zapitati radi li se ovaj put o krikku prošlosti ili pjesmi sadašnjosti, što i nije važno, jer je stanje statusa quo ekvivalentno oba sustava i vremenskim koordinatama.
Kombinacija nenametljivog, ali oštrog punka, reggaea, duba i skaja valuta je kojom vam se Kuga uvlače pod kožu svakom pjesmom. Nakon Sivih časi vrijeme je za tlaku Dvajset dni na teden, a sasvim je izvanredno da danas tako rado upijam nešto tako ukusno novovalno nastrojeno, ali ne mogu mimo činjenice da su iz tog virića kreative ili iz prokletih kaseta, presnimaka, posuđenih traka, demo tejpova svoj par jaja pognali i kasniji i tako radijski hvaljeni Big Foot Mama. Možda se varam, ali dihotomna slika olovnog sivila proletersko-samoupravnog diktata socijalizma i »ostvarenih snova« s kapitalističkim poretkom libertarijanskog pljačkanja posljednjih grama zdravog razuma i dostojanstva može stati uz bok i staroj i novoj generaciji, koja se uz svaki redak albuma Nalezljivo tako lako privuče i klimne glavom. Zapuhani Bogovi zvuče uređenije nego što su zvučali prije godina, vjerujem, umjesto bučno razglašenih gitara i promuklog zvuka glasnica u spletu duba i skaja šuruje čelično dalje prema oštroj Katastrofi (kako greendayevsko-clashovski slatko zvuči taj poponarodni komad o vojsci, razdraženim štakorima, vanjskim neprijateljima, a na Boga i spasenje slobodno zaboravite).
https://www.youtube.com/watch?v=EIQRBvZMSyc
Negdje sam pročitao da su ljubljansko-primorsko-štajerski Kuga usporedivi sa sladoledom od limuna s naftom, a ja dodajem da je ovaj put kerozinski preljev lijepo razbijeljen, zapaljen i da lijepo osvjetljava kutke našeg sretnog krasnog novog svijeta, u kojem je Kralj živali zapravo čopor majmuna i prasaca ukrašenih kravatama na pozicijama. Čovjek mora biti neprobojan, premazan zaštitnim premazom da se smrdljivi dodir sustava ne prime, a upravo o potonjem svoju salvu stihova, koji ne štede žuč i izravnost, izriče pjesma Teflonski človek. Vrijeme je za malo zelenja, opojnih supstanci, pušenja, a nakon sanjarski usporene balade, u maniri udarnog dona iz Mentonijeve bande, velikog Žana, dogodi se malo udarnog zabijanja na klin svih Proletdiktatora, kojih je danas puno vremena i vlasti, a prokleto smo loši diktatori, priznajte. Nakon bitaka svi možemo biti Generali, pa tako beznadno melankolično donosimo možda malo više mirisa slobode. Žicom donose slobodu moćni imperatori naših dana, samo što su smeđe-zelene nijanse smrdljivih čizama i uniformi JNA zamijenili danas profitabilniji podtonovi proeuropske uzurpacije NATO-pakta i profesionalne vojske. Da je vlast zapravo slast, dodaje svoje i pjesma Slastna oblast, a cijeli paket lijepo zaključuje nostalgična pjesma Osemdeseta, vinjeta i kolaž danas oživljene mladenačke energičnosti i udara strasti.
Kuga nisu revolucionari s posve vlastitim receptom uspjeha i glazbenosti, ali jesu falanga muškaraca koja se okupila zbog plemenitog cilja zajedničkog stvaranja. Danas osijedjeli i ostarjeli stvaranje znaju čak više cijeniti, a vremenska distanca donijela je cjelini još malo patine, krasnog sjaja i čvrstoće, konkretnosti, koherentnosti, glazbene žudnje za nastavkom nekoć prekinute niti, a nakon obnovljenih kontakata sada im je posve svejedno hoće li se priča nastaviti i raspiriti svoju slatku pobunu u uši mladeži i nekadašnjih, sad pomalo ostarjelih suputnika i suputnica s pozornica i ubuduće. Da, Kuga je zarazna, a Nalezljivo je i krasan dokument vremena rosne mladosti, vremena garažne i skloništarske revolucije, koja je iz podzemlja donosila rješenja problemima, o nepravdi naglas govorila, o sustavu kontemplirala, a danas se mladež tješi time da što ne znaš, ne boli, što ne vidiš, ne postoji, što ne izgovoriš, ne mogu upotrijebiti protiv tebe. Živimo u krasnom novom svijetu, zar ne, a neznanje je spasonosno? Upravo zato me infektivna nota Kuge privlači, a subverzivni ton popoidnog glazbenog hibrida na usne sili sve izoblikovaniji niz riječi parole: »Dosta nam je sranja!« Pa makar samo na onih nekoliko minuta kad se umorni srušimo na kauč, upalimo CD-player i u sigurno utočište svog nekonformnog kutka svemira pustimo malo slatke buke onog pomalo zaboravljenog duha iz boce koji je nekad znao što je dobra glazba s tekstovima koji imaju sadržaj i jaja!
Postava
Vili Domijan – gitara
Žan Jenko – bas
Aljoša Kosor – gitara, vokal
Matjaž Pegam – bubnjevi, vokal
Bojan Podgoršek – vokal
Borut Sočan – bas
Gostujući glazbenici:
Damir Krušec – gitara (3, 9, 10, 12)
Matjaž Predanič – klavijature (1, 5, 8)
Produkcija
Kuga
Popis pjesama
1. S sekiro me po glavi useki
2. Še en dan
3. Sivi časi
4. Dvajset dni na teden
5. Bogovi
6. Katastrofa
7. Kralj živali
8. Teflonski človek
9. Proletdiktator
10. Generali
11. Slastna oblast
12. Osemdeseta
