Mjesto: Menza pri koritu, Ljubljana
Datum koncerta: 02.05.2010
Broj posjetitelja: 60
Cijena ulaznice: 10 €, na dan koncerta 12 €
”Nekoć su ljudi vjerovali u boga Pana,” – moglo bi se reći pri pogledu na dvadesetak golemih krijesova koji su se nizali uz cestu Portorož – Ljubljana uoči Praznika rada. Više nego na slavlje 1. svibnja, moć vatrenih jezika podsjećala je na štovanje sunca.
Dakle, idealna atmosfera na dan koncerta skupine Zu, koja s vatrenom snagom spaja nespojive glazbene elemente u kataklizmičnu lavu (ako posudim usporedbu iz aktualnih zbivanja u svijetu). Ono što se na albumima otvara kao primitivno – složeno, vruće – hladno, jazz – rockersko – metalsko, uživo se širi u svim smjerovima neba, a ponajviše u tijela slušatelja.
Zu su nas nakon petogodišnje stanke ponovno posjetili. Dosta im je trebalo, s obzirom na to da skupina dolazi iz glavnog grada naše zapadne susjede, dakle iz obližnjeg Rima. Predstavljali su zadnji studijski album, Carboniferious, koji su izdali početkom 2009. kod Ipecac recordings (izdavačka kuća frontmena Faith No More i ostalih njegovih nekonvencionalnih sastava, M. Pattona). Na koncertu su već prodavali LP verziju albuma, koju su izdali prije nešto više od tjedan dana s malo izmijenjenim vizualnim izgledom omota; dok CD krasi crno-bijela slika planine koja se uzdiže prema tmurnom nebu, umjetnik koji je sa skupinom već surađivao na LP-u je planinu oživio i na njenom vrhu nagovijestio ljudski lik, za kojeg nam se čini da nas tiho promatra. Carboniferious važi za najviše ”rockersko” obojen album skupine. Da, rock, jer Zu čini ritam sekcija s Jacopom Battaglijom na bubnjevima, Massimom Pupillom na basu i Lucom T. Maiem na … saksofonu. Eeeeer, dakle bubnjevi, bas i saksofon? Pa neka netko još kaže da nema rocka bez električne gitare (doduše, djelomičnu prisutnost gitare na spomenutom albumu, među ostalima, pokriva gost King Buzzo iz skupine Melvin (koja također djeluje pod okriljem izdavačke kuće Ipecac) u pjesmi Chthonian, dok je Mike Patton dodao svoje vokalne sposobnosti u pjesmama Orc i Soulympics).
Carboniferious znači ugljenonosan, a označava i razdoblje paleozoika, karbon. Ako riječ razdvojimo na dva dijela, dobivamo carbon i ferous. Carbon, dakle ugljik, ima atomski broj 6 (spomenuti značajni broj simbolizira harmoniju, ravnotežu, iskrenost, istinu), a njegovi alotropi su svima poznati tvrdi dijamant i krhki grafit. Ferous potječe iz prvotnog značenja fiero, ponosan, dostojanstven, plemenit, i feroce – koji se prepušta osjećajima, hrabar, vatren; obje riječi kasnije su dobile negativna značenja: divlji, neukroćen, strašan, grozan.
Cijelo vrijeme, čak i uz izobličene cvileće tonove saksofona, kad se čini kao da netko deru svinju, instrumentalni trio nas upozorava i opominje, a istodobno smiruje pomoću simbola koje uzimaju iz bogate talijanske povijesti. Već mit grada iz kojeg potječu sadrži elemente životinjskog, vučica (zvijer – belva – fera – ferous), koja u svojoj snazi i hrabrosti može pružiti sigurnost Romulu i Remu. Čak ih je i hranila, kao što majka priroda hrani nas, a onda je opet na nama da odlučimo kako ćemo joj uzvraćati. Planina na omotu albuma, s crnogoričnom šumom u podnožju, podsjeća na Danteov Pakao; pakao i patnja već su iza nas, dakle u šumi, uspinjanjem uz planinu čistimo se, što završava na vrhu planine, gdje nas još čeka vatreni mač – ili pak naši krijesovi.
Pred talijanskim trijom nastupili su slovenski Žoambo Žoet Workestrao, koje sam zbog raznoraznih peripetija na putu do Metelkove nažalost propustila. Priprema pozornice za nastup željno iščekivanih Zu bila je pak prilično dugotrajna. Činila se kao priprema svetog prostora (što za glazbenike koji sviraju srcem nedvojbeno jest), odakle će među posjetitelje strujati iskonska istina. Znatno nakon ponoći (je li skupina možda namjerno čekala da se posljednji travanjski dan pretvori u prvi dan petog mjeseca (zbroj dana i mjeseca iznosi 6)? Ili su nam htjeli svirati u subotu, dan koji je u nekim religijama ravnopravan nedjelji u kršćanskoj vjerskoj tradiciji) mogli smo zapljeskati početku jednosatnog izvlačenja potisnutih kolektivnih obrazaca na površinu.
Luca je u Menzi pri koritu svirao bariton saksofon. Pa ne samo svirao, po trupu tog toplozvučnog senzualnog instrumenta i tapkao je, udarao, čime se postavio uz bok ritam mašini – za što se služio i mikrofončićem na saksofonu.
Bubnjar je lomio tempo na nepredvidljivim mjestima, ali uvijek u pravi čas, donosio a-ritmičnost u prvi plan, no i povlačio se te prepuštao pozornicu saksofonu i basu, koji su se nekoliko puta našli u dvoboju, oba u ulogama u kojima smo ih navikli viđati, a još manje slušati. Massimo je majstorski, gotovo manično distorzirao zvuk svog basa, tako da gitare nijednog trenutka nismo propustili. Suhoparna definicija ”math rocka” dobila je živu sliku. Vibracije njihove nezaustavljive snage prenosile su se u naša uši, no ono što bi se slučajnom posjetitelju učinilo zloslutnim i razornim, pokazalo se dobronamjernim pozivom na povratak prirodi.
Na početku koncerta saksofonist je pozivao publiku na glasnije reakcije na njihovu glazbu, Jacopo je još nekoliko puta pokušao animirati ”predpozornicu”, ali nažalost bilo je posjetitelja premalo da bi tok oduševljenja nesmetano potekao od publike na pozornicu i natrag, što se pokazalo ponajviše na kraju, kad nismo dobili bis, iako smo se oglašavali primjereno oduševljenju pljeskanjem i ostalim zvučnim efektima.
Pročišćavajući zrak se smirio, dvorana se gotovo ispraznila. Krijesovi su se pretvorili u tinjajući pepeo. Pan ostaje među nama i zove nas, Zu to znaju, uzmite njihov album u ruke i uvjerite se, do njihovog sljedećeg nastupa.
Fotografije: Mia Milharyčič
Galerija slika
