Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Channel Zero / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 06.10.2012
Broj posjetitelja: do 200/sastav
Cijena karte: 12 €
Što je to »24 Hour Party People«? 24 sata neprestanog koncertiranja 24 sastava? 24 sata neprekidnog glazbenog transa? 24-satni presjek slovenske alternativne glazbene scene i svih bisera koje skriva? Jedinstven događaj u Europi, a možda čak i u svijetu? Zapravo je »24 Hour Party People« bio i jest sve to. 24 sastava u 24 sata. 24 sata jedinstvenog događaja u Europi. 24 sata dokaza slovenskoj publici. 24 sata za Sloveniju i njezinu glazbenu zakrčenost, da se iz nje izvuče i pokaže da glazba ovdje još uvijek nešto znači.
Događaj je ime preuzeo prema naslovu istoimenog igranog filma, koji prikazuje djelovanje manchesterske glazbene komune između 1976. i 1992., a posebno se posvećuje izdavačkoj kući Factory Records, koja je u to vrijeme imala pod svojim krilom izvođače poput Joy Division, New Order, A Certain Ratio, The Durutti Column i druge. Događaj je tako posudio ime za oznaku jedinstvene priredbe s naslovom filma o jedinstvenoj sceni u povijesti glazbe.
Prije početka događaja objavljeno je da će onaj tko izdrži najduže na samom događaju dobiti godišnju kartu za Channel Zero. To je bio još jedan dodatni »hook« za dolazak na sam događaj i pokušaj da se što većem broju ljudi približi što više slovenskih »Factory Records« bendova. 24 sata je ogroman zalogaj, a RockLine je pokušao obilježiti barem lijep broj koncertnih nastupa. Inače, popis nastupajućih bio je sljedeći: Srečna mladina, Xaxaxa, Trus!, It’s Everyone Else, Ludovik Material, Ewok, nevem nevem, Human Host Body, Veteran Kozmosa, Sweet Sorrow, Y, Hexenbrutal, Žižka hlače, Toxsick, Karlovčec/Drašler trio, Napravi mi dete, Vibesonic Jam, Nikki Louder, TheLIFT, Narat, Spock Studios, Dance Mamblita, Karmakoma i Moveknowledgement. Otvaranje događaja palo je u dio već slovenskoj glazbenoj instituciji – Srečnoj mladini.
Srečna mladina (00:00)
Srečnoj mladini nekako ne treba neka velika najava. Nadžanrovski bend, koji u zadnje vrijeme djeluje kao kvartet, jedna je od rijetkih konstanti slovenske glazbene scene još od početka odnosno sredine 90-ih prošlog stoljeća. Njihov sadašnji idejni vođa Peter Dekleva, gitarist, vokalist i uopće glazbenik par excellence, doveo je Srečnu mladinu od početnih punkerskih smjernica tako daleko da se na njihovom zadnjem albumu …pa srečno v prihodnosti! čuju čak i utjecaji progresivnog rocka. Sam koncert – oko 40 minuta – nije prošao kao inače. Naravno, tu se nije promijenila izuzetna energičnost benda (posebno Petra Dekleve), a ni njihovo glazbeno majstorstvo, nego to da su im se kao gosti pridružila dva bivša člana – Tim Kostrevc na saksofonu i Dado Sheik (Tadej Markelj) na vokalu. Kratak nastup tako je prošao u opuštenoj bendovskoj nostalgiji i spajanju skladbi iz prošlog tisućljeća (a time i posve drugačije ere Srečne mladine) s novim, »deklevskim« komadima. Početak »24 Hour Party People« bio je izvanredan i time teško nadmašiv, čime su Srečna mladina zadali tešku zadaću nadolazećim 23 bendovima.
Napravi mi dete (15:00)
Napravi mi dete nedavno je proklijala nepoznanica na slovenskoj sceni. Bend, koji je tek ove godine počeo svirati uživo, čine dvojac braće Lavrin, koje poznajemo iz sastava We can’t sleep at night, basist Marko Širec (Coma Stereo) te Eva i Kukla – dvije pjevačice, od kojih je jedna ujedno i multiinstrumentalistica. Eva. Bend obilježava prije svega svjež i energijom nabijen zvuk, što je, kako bi vjerojatno rekla Kukla, još nešto »neviđeno« u Sloveniji. Tekstovi benda naime su posve na srpskohrvatskom, što ipak nikako ne zaokružuje njihovu čudaćku sliku. Očiti zaštitni znakovi Napravi mi dete su i luda koreografija i kostimografija. I to da bubnjar očito baca činele u publiku tijekom svog životinjskog skakanja s pozornice, nakon čega slijedi zvjerski obračun s posve nepomično ležećom činelom. Što je i ovaj put napravio. I upravo je to ono što bend posve obilježava – ta živa energičnost žanrovski prilično neuvrstive glazbe (neki trash disco pop-punk) sigurno je trademark koji bend mora klasificirati kao nešto svoje, čime ćemo svjedočiti nastanku jednog od zanimljivijih slovenskih bendova.
Vibesonic Jam (16:00)
Trio svemirskih jamova Vibesonic Jam već se neko vrijeme potucá po skrivenim kutićima slovenske glazbe. Ljubitelji glazbe koji sviraju manje-više za svoju dušu zasad su izdali jedan album – Egotrip (2009). Ovaj put njihov koncert nije bio toliko egotrip koliko trip. Trip kroz psihodelične kozmičke struje, koje su probile zidove solidno popunjenog Channel Zera, završio je prebrzo. Mantra zvučnog zida Vibesonic Jam bila je čvrsta i istodobno lebdeće krhka, specifična, a nedefinirana, ukratko – sve ono što izvrsno psihodelično-spacey groovanje treba. Zanimljivo je kod sastava recimo to da su uloge gitarista i basista prilično drugačije nego u konvencionalnoj glazbi. Ne bih rekao da su zamijenjene, ali gitarist Zlatko Kuret prije obavlja ulogu ritmičke glazbene kulise, kojoj osim samog bubnjanja različitim glazbenim manipuliranjem ogromno pridonosi Milan Murko, dok basist Bernard Pintar preuzima kreiranje »solo« linije koja to nije – bas još uvijek karakteristično »groova«, ali istodobno ima posve gitarsku ulogu izrazitijeg vođenja crvene niti skladbe, koja je naravno sama po sebi prilično krhka, s obzirom na zvučnu narav benda. Izuzetno opuštajući, a istodobno intenzivan nastup tria bio je zato odličan »odmor« od glasnijih, energijom nabijenih aktivnih performansa.
Nikki Louder (17:00)
Kamniški noise rockeri Nikki Louder već su čvrsto zabetonirana konstanta slovenske alternativne glazbene scene. Iza sebe imaju dva studijska albuma koja su bila odlično primljena, osobito njihov zadnji Our world died yesterday, koji je izašao prošle godine. On upućuje na veću eklektiku benda, koji se uz noise rock i post-punk sada mrko gleda i s post-rockom. Naravno, ostaje jedna karakteristika koju sastav zadržava i neće je se riješiti – Nikki Louder su, kako govori već njihovo ime, glasni. I glasni su bili i ovaj put u Channelu Zero. Kroz mnogo godina u kojima sam imao priliku nekoliko puta uloviti ovaj kamniški trio (dva brata + prijatelj, kako sami sebe opisuju), bend nije izgubio ni trunku one početne energičnosti, zvučne buke i buntovnog angsta. Bend se naravno nije posvetio isključivo zadnjem albumu (nakon kojeg su izdali još i kasetu Nikki Louder), nego je svirao i one značajnice njihova prvijenca, kao što je recimo »Honey, I’m ok«. Kontrast s Vibesonic Jamom bio je očit u samom zvuku, ali ne i u kvaliteti. Još jedan odličan nastup ovaj je put izbubnjao zidove Channel Zera i ostavio ih još sivijima nego što već jesu.
Narat (19:00)
Boštjan Narat se na ovom ”24-satnom koncertnom maratonu” jedini od nastupajućih predstavio u najčišćoj i ”nebleferskoj” glazbenoj ulozi – kao kantautor. Mnogi ga poznaju prije svega kao idejnog vođu sastava Katalena, neki i kao voditelja filozofiranja u Varieteju i nacionalkine emisije Panoptikum. Doktor je filozofije, bivši profesor na poljanskoj gimnaziji i prije svega čovjek izuzetnog glazbenog talenta. Na samostalnom glazbenom putu do sada je izdao dva albuma, 2010. prvijenac naslovljen Strah je odveč i ovoga svibnja njegova nasljednika Konec sveta vedno pride nenapovedano. Albumi su si bliski po inteligentnoj i suptilnoj autorskoj poetici, a razlikuju se u tome što je na zadnjem albumu Narat proširio i obogatio zvučnu sliku skladbi pratećom ekipom odličnih glazbenika. Ipak se ovaj put na pozornici, u klubu Channel Zero, pojavio sam (a ni nove skladbe zbog toga nisu patile). Odsvirao je dvanaest skladbi koje odlikuju prije svega maštovita minimalistička zvučna podloga te bogata i neobična tekstualna metaforika, koja crta osebujan pjesnički izraz. Narat oduševljava u spretnoj, duhovitoj i markantnoj interpretaciji vlastite poetike, u kojoj dotiče različite strane života, od vrlo intimnih priča (Zdi se) pa sve do obrade goruće suvremenih problema (Egon). Unatoč činjenici da je na pozornici sam s akustičnom gitarom, sposoban je čovjeka ”gurnuti” u različita (koncertna) raspoloženja, od bijesa do smijeha. Kraju svijeta prilazi s drukčije strane nego što ga neprestano prikazuju mediji i najavljuju kvazimistično nadahnute zajednice: apokalipsu prikazuje iz svakodnevne ljudske strane (Konec sveta vedno pride nenapovedano). Savršen nastup glazbenika koji će u budućnosti imati još puno toga za reći.
Spock Studios (20:00)
Nakon smirenog, ali ipak apokaliptično obojenog Naratova nastupa, nastupio je još jedan kamniški sastav – Spock Studios pod vodstvom Blaža Flerina. Trio (u kojem jedan brine za vizualizacije, a dvojica za zvuk) nedavno je izdao svoj treći album A Degree Below Your Means. Riječ je o miješanju analognog i digitalnog, instrumenata i računala, ljudi i ritam mašine, elektronike i post-rocka. Ambijentalne sfere uvoda često se proširuju u post-rockovski odjek, osobito kad bukan vokal posudi basist Matic Šuštar. Glazba je odlično građena i temelji se na kvalitetnim zamislima, no uživo, nažalost i možda velikim dijelom zbog matrice i ritam mašine, ispadne nekako mrtvo. Glazba se ne osjeti i zato ne odražava inače odlične aranžmane. Uranjanje u zvučne dubine Spock Studiosa tek rijetko ispadne dovoljno koherentno za konkretno headbanganje, a upravo takav – dakle koherentan i konkretan – bio je njihov zadnji komad. Djelovao je živo, puno, fantastično i po osjećaju se približio teškim, distorziranim dijelovima glazbe Sigur Rós. Upravo zato koncert ostavlja bolji dojam nego što bi ga možda inače, jer je završetak bio odličan.
Karmakoma (22:00)
Karmakoma je mlad trio iz Krškog koji svira unikatnu fuziju zanimljivih rockerskih podžanrovskih elemenata i elektroničkih podloga iz matrice. Bend neprestano njiše između plesne glazbe i kompleksnije tršve glazbe, čime zapravo nastaje izuzetno zanimljiv spoj, koji uglavnom funkcionira na obje razine. Ali prije svega, ovo je prije glazba energije nego glazba plesa. Cijeli trio isijava onu mladenačku, ali i iskonsku energiju koju današnja rock scena treba, a tu energičnost vuku iz elektroničkih plesnih ritmova koji su sve prije nego isprazni. Štoviše – u podlogama nema ni traga klasičnog »tuctuc« zvuka elektroničkih ritmova, jer za prilično kompleksno razrađene ritmičke uzorke brine sjajni Beno na bubnjevima. Jedino što trenutno škripi je vokal – Enej ponekad zvuči u redu, ali načelno nema sluha, što je više puta došlo do izražaja. Ipak, koncert nabijen energijom i prije svega unikatnom fuzijom bio je odlična popudbina za završetak i vrhunac događaja – Moveknowledgement.
Moveknowledgement (23:00)
Svi su nestrpljivo čekali prije svega zadnji koncert. Dečki iz Novog Mesta s ljubljanskom adresom već od izdavanja zadnjeg albuma Pumpdown opravdano važe za pravu koncertnu poslasticu. Ne da to nisu bili i u prošlosti (kad su se istaknuli i na eksperimentalnom i dub/funk području), ali im to zadnja ploča svojim živahnim, rock’n’rollom nabrijanim zvukom omogućuje još i više. Moveknowledgement postaju prava mala institucija alternativne glazbe u Sloveniji (album Pumpdown proglasili su razni mediji najboljim slovenskim albumom 2011. godine). Bilo gdje drugdje u svijetu već bi važili za uvaženo glazbeno ime na mainstream sceni, samo u Sloveniji, gdje vlada Sazas provenijencija i ustajalost domaćih (glazbenih) logora, to nije moguće. Po kvaliteti, po energiji i po sve većem broju slušatelja spadaju u sam vrh slovenske glazbene produkcije. Razne Big Foot Mame i slični skrivaju se pred njima (uz sve poštovanje prema spomenutom sastavu). I Moveknowledgement s frontmanom N’tokom na čelu opravdali su očekivanja. Channel Zero napunio se do posljednjeg kutka, a ispod pozornice natiskali su se najveći privrženici. Mnogi su kupili kartu samo zbog njih. Koncert je prošao u opuštenom i uživalačkom raspoloženju. Moveknowledgement su vrućicu neprestano stupnjevali komadima u kojima se osjećala iskonska rock’n’roll energija i nevjerojatno privlačna i plesna sci-fi estetika, koju je na klavijaturama oslobađao Miha Šajina. Vrhunci setliste bile su prije svega skladbe La Droga E Il Buio i Hands. Užareno je slušateljstvo dobilo čak i bis (jedini na maratonu), na kojem je sastav preko razbijačine Pump Down!! doveo temperaturu do vrelišta. Fantastičan koncert za kraj ovog nevjerojatnog događaja.
Prva stvar koja me vjerojatno najviše iznenadila bila je to da su bendovi i cijela organizacija bili prilično točni. Na kraju je došlo do nekog pola sata zakašnjenja, a to je bilo sve. Zapravo je uspjelo. 24 benda u 24 sata. Ludo.
Posjetitelja je bilo vrlo solidno, a mnogi su ostajali i po nekoliko sati (24 sata navodno su izdržala dvojica, jedan posjetitelj i jedan organizator). Naravno, najviše ih je bilo na otvaranju i zaključku događaja, na Srečnoj mladini i Moveknowledgementu, kad je Channel Zero bio manje-više pun. Događaj je bio barem djelomičan pokazatelj mogućnosti slovenske alternativne scene, koja ima dovoljno kvalitete za širu potporu. I mi imamo potencijal i kvalitetu za »Factory Records« bendove i polako bi već bilo vrijeme da to shvati še netko osim posjetitelja Metelkove.
Setlista
Vibesonic Jam:
1.) Angel’s Dream
2.) Extasy
3.) Noisy Wind
4.) Speed
5.) Psychedelic Call
Narat:
1.) Yet Another Tango
2.) Ženske, ki ljubijo pse
3.) Na pol poti do kraja
4.) CDG
5.) Dvajset let
6.) Tisti, ki zna, in ona, ki ve
7.) Egon
8.) Konec sveta vedno pride nenapovedano
9.) Strah je odveč
10.) Zdi se
11.) Kako končati to pesem?
12.) Romeo Julija
Galerija slika
