Lokacija: Ljubljana / Channel Zero / Slovenija
Datum: 06.10.2012
Što je to »24 Hour Party People«? 24 sata neprestanog koncertiranja 24 sastava? 24 sata neprekidnog glazbenog transa? 24-satni presjek slovenske alternativne glazbene scene i svih bisera koje skriva? Jedinstven događaj u Europi, a možda čak i u svijetu? Zapravo je »24 Hour Party People« bio i jest sve to. 24 sastava u 24 sata. 24 sata jedinstvenog događaja u Europi. 24 sata dokaza slovenskoj publici. 24 sata za Sloveniju i njezinu glazbenu ukočenost, da se iz nje izvuče i pokaže da glazba ovdje još uvijek nešto znači.
Događaj je ime preuzeo prema naslovu istoimenog igranog filma, koji prikazuje djelovanje manchesterske glazbene komune između 1976. i 1992., a posebno se bavi izdavačkom kućom Factory Records, koja je u to vrijeme okupljala izvođače poput Joy Division, New Order, A Certain Ratio, The Durutti Column i drugih. Događaj je tako posudio ime kao oznaku jedinstvenog događaja s naslovom filma o jedinstvenoj sceni u glazbenoj povijesti.
Prije početka događaja objavljeno je da će onaj tko izdrži najduže na samom događaju dobiti godišnju kartu za Channel Zero. To je bio dodatni »hook« za dolazak na sam događaj i pokušaj da se što više slovenskih »Factory Records« bendova približi što većem broju ljudi. 24 sata je ogroman zalogaj, a RockLine je pokušao obilježiti barem pristojan broj koncertnih nastupa. Popis nastupajućih bio je inače sljedeći: Srečna mladina, Xaxaxa, Trus!, It’s Everyone Else, Ludovik Material, Ewok, nevem nevem, Human Host Body, Veteran Kozmosa, Sweet Sorrow, Y, Hexenbrutal, Žižka hlače, Toxsick, Karlovčec/Drašler trio, Napravi mi dete, Vibesonic Jam, Nikki Louder, TheLIFT, Narat, Spock Studios, Dance Mamblita, Karmakoma i Moveknowledgement. Otvaranje događaja palo je u dio već slovenske glazbene institucije – Srečne mladine.
Srečna mladina (00:00)
Srečnoj mladini nekako i ne treba neko veliko predstavljanje. Nadžanrovski bend, koji u posljednje vrijeme djeluje kao kvartet, jedna je od rijetkih konstanti slovenske glazbene scene od početka, odnosno sredine 90-ih godina prošlog stoljeća. Njihov sadašnji idejni vođa Peter Dekleva, gitarist, vokalist i uopće glazbenik par excellence, doveo je Srečnu mladinu od početnih punkerskih smjernica tako daleko da se na njihovu posljednjem albumu …pa srečno v prihodnosti! čuju čak i utjecaji progresivnog rocka. Sam koncert – oko 40 minuta – nije prošao kao i obično. Naravno, nije se promijenila izvanredna energičnost benda (posebno Petra Dekleve) ni njihovo glazbeno majstorstvo, nego je to što su im se kao gosti pridružila dva bivša člana – Tim Kostrevc na saksofonu i Dado Sheik (Tadej Markelj) na vokalu. Kratki nastup tako je prošao u opuštenoj bendovskoj nostalgiji i spajanju skladbi iz prošlog tisućljeća (a time i posve drugačije ere Srečne mladine) s novim, »deklevskim« komadima. Početak »24 Hour Party People« bio je izniman i time teško nadmašiv, čime je Srečna mladina zadala tešku zadaću nadolazećih 23 benda.
Napravi mi dete (15:00)
Napravi mi dete nedavno je niknula nepoznanica na slovenskoj sceni. Bend, koji je tek ove godine počeo koncertirati, čini dvojac braće Lavrin, koje poznajemo iz sastava We can’t sleep at night, basist Marko Širec (Coma Stereo) te Eva i Kukla – dvije pjevačice, od kojih je jedna ujedno i multiinstrumentalistica. Eva. Bend obilježava prije svega svjež i energijom nabijen zvuk, što je, kako bi vjerojatno rekla Kukla, još nešto »neviđeno« u Sloveniji. Tekstovi benda naime su posve na srpskohrvatskom, što nikako ne zaokružuje njihovu čudaćku sliku. Očiti znanci Napravi mi dete jesu i luda koreografija i kostimografija. I to što bubnjar očito baca činele u publiku tijekom svojeg životinjskog skakanja s pozornice, nakon čega slijedi zvjerski obračun s posve nepomično ležećom činelom. Što je i ovaj put napravio. A upravo je to ono što u potpunosti obilježava bend – ta živa energičnost žanrovski prilično nesvrstive glazbe (neki trash disco pop-punk) sigurno je zaštitni znak koji bend mora klasificirati kao nešto svoje, čime ćemo svjedočiti nastanku jednog od zanimljivijih slovenskih bendova.
Vibesonic Jam (16:00)
Trio svemirskih jamova Vibesonic Jam već se neko vrijeme potucao po skrivenim kutcima slovenske glazbe. Ljubitelji glazbe, koji sviraju manje-više za svoju dušu, za sada su objavili jedan album – Egotrip (2009). Ovaj put njihov koncert nije bio toliko egotrip koliko trip. Trip po psihodeličnim kozmičkim strujama, koje su probile zidove solidno popunjenog Channela Zero, završio je prebrzo. Mantra zvučnog zida Vibesonic Jam bila je čvrsta i istovremeno lebdeće krhka, specifična, a nedefinirana, ukratko – sve ono što vrhunsko psihodelično-spacey groovanje treba. Zanimljivo je kod sastava, recimo, to da su uloge gitarista i basista prilično drugačije nego u konvencionalnoj glazbi. Ne bih rekao da su zamijenjene, ali gitarist Zlatko Kuret prije ima ulogu ritmičke glazbene kulise, kojoj uz raznoliko glazbeno manipuliranje, a ne samo bubnjanje, ogromno doprinosi Milan Murko, dok basist Bernard Pintar preuzima stvaranje »solo« linije koja to nije – bas i dalje značajno »groova«, ali istovremeno ima posve gitarsku ulogu izrazitijeg vođenja crvene niti skladbe, koja je naravno sama po sebi prilično krhka, s obzirom na zvučnu prirodu benda. Izrazito opuštajući, a istovremeno intenzivan nastup tria bio je stoga odličan »odmor« od glasnijih, energijom nabijenih aktivnih performansa.
Nikki Louder (17:00)
Noise rockeri iz Kamnika Nikki Louder već su čvrsto zabetonirana konstanta slovenske alternativne glazbene scene. Iza sebe imaju dva studijska albuma koja su odlično primljena, pogotovo njihov posljednji Our world died yesterday, koji je izašao prošle godine. On upućuje na veću eklektiku benda, koji se uz noise rock i post-punk sada koketira i s post-rockom. Naravno, ostaje jedna značajka koju sastav zadržava i neće je se riješiti – Nikki Louder su, kako kaže već i njihovo ime, glasni. I glasni su bili i ovaj put u Channelu Zero. Tijekom mnogih godina u kojima sam imao priliku nekoliko puta uhvatiti ovaj trio iz Kamnika (dva brata + prijatelj, kako sami sebe opisuju), bend nije izgubio ni mrvicu one početne energičnosti, zvučne buke i buntovnog angsta. Bend se naravno nije posvetio posve zadnjem albumu (nakon kojeg su izdali još i kazetu Nikki Louder), nego je svirao i one značajnice njihova prvijenca, poput »Honey, I’m ok«. Kontrast s Vibesonic Jamom bio je očit u samom zvuku, ali ne i u kvaliteti. Još je jedan odličan nastup ovaj put zabubnjao po zidovima Channela Zero i ostavio ih još sivljima nego što već jesu.
Narat (19:00)
Boštjan Narat se na ovom ”24-satnom koncertnom maratonu” jedini od nastupajućih predstavio u najpročišćenijoj i ”nebleferskoj” glazbenoj ulozi – kao kantautor. Mnogi ga poznaju prije svega kao idejnog vođu grupe Katalena, neki i kao voditelja filozofiranja u Varieteju i nacionalkinoj emisiji Panoptikum. Doktor je filozofije, bivši profesor na poljanskoj gimnaziji i prije svega čovjek izvanrednog glazbenog talenta. Na samostalnom glazbenom putu do sada je izdao dva albuma, 2010. prvijenac naslovljen Strah je odveč i ovog svibnja njegova nasljednika Konec sveta vedno pride nenapovedano. Albumi su si bliski po inteligentnoj i suptilnoj autorskoj poetici, a razlikuju se u tome što je na posljednjem albumu Narat proširio i obogatio zvučnu sliku skladbi pratećom ekipom izvrsnih glazbenika. Ipak se ovaj put na pozornici, u klubu Channel Zero, pojavio sam (a ni nove skladbe zbog toga nisu patile). Odsvirao je dvanaest skladbi koje odlikuju prije svega duhovita minimalistička zvučna podloga te bogata i neobična tekstualna metaforika, koja oslikava svojevrstan pjesnički izraz. Narat oduševljava spretnom, duhovitom i upečatljivom interpretacijom vlastite poetike, u kojoj dotiče različite strane života, od vrlo intimnih priča (Zdi se) pa sve do obrade goruće suvremenih problema (Egon). Unatoč tome što je na pozornici sam s akustičnom gitarom, sposoban je čovjeka ”gurnuti” u različita (koncertna) raspoloženja, od bijesa do smijeha. Kraju svijeta prilazi s druge strane nego što ga neprestano prikazuju mediji i najavljuju kvazimistično nadahnute zajednice: apokalipsu prikazuje iz svakodnevne ljudske strane (Konec sveta vedno pride nenapovedano).Dotjeran nastup glazbenika koji će u budućnosti imati još puno toga za reći.
Spock Studios (20:00)
Nakon mirnog, no ipak apokaliptično obojenog Naratova nastupa, uslijedio je još jedan sastav iz Kamnika – Spock Studios pod vodstvom Blaža Flerina. Trio (u kojem jedan brine za vizualizacije, a dvojica za zvuk) nedavno je izdao svoj treći album A Degree Below Your Means. Riječ je inače o miješanju analognog i digitalnog, instrumenata i računala, ljudi i ritam mašine, elektronike i post-rocka. Ambijentalne sfere uvoda često se šire u post-rockovski odfuk, pogotovo kad bučan vokal posudi basist Matic Šuštar. Glazba je odlično građena i temelji se na kvalitetnim postavkama, ali uživo, nažalost i možda u velikoj mjeri zbog matrice i ritam mašine, ispada nekako mrtvo. Glazba se ne osjeti pa zato ne odražava inače odlične aranžmane. Uranjanje u zvučne dubine Spock Studios rijetko ispada dovoljno koherentno za konkretno headbangenje, a upravo takav – dakle koherentan i konkretan – bio je njihov posljednji komad. Djelovao je živo, puno, fantastično i po osjećaju se približio teškim, distordiranim dijelovima glazbe Sigur Rós. Upravo zato koncert ostavlja bolji dojam nego bi ga možda inače, jer je završetak bio odličan.
Karmakoma (22:00)
Karmakoma je mladi trio iz Krškog, koji svira unikatnu fuziju zanimljivih rockerskih podžanrovskih elemenata i elektronskih podloga iz matrice. Bend neprestano njiše između plesne glazbe i kompleksnije, tvrđe glazbe, čime zapravo nastaje izrazito zanimljiv skup koji većinom funkcionira na obje razine. Prije svega, to je prije glazba energije nego glazba plesa. Cijeli trio isijava onu mladenačku, ali i iskonsku energiju koju današnja rock scena treba, a tu energičnost izvlače iz elektronskih plesnih ritmova koji su sve prije nego prazni. Štoviše – u podlogama nema ni traga klasičnog »tuctuc« zvuka elektronskih ritmova, jer za prilično kompleksno dotjerane ritmičke uzorke brine sjajni Beno na bubnjevima. Jedina stvar koja trenutačno šepa jest vokal – Enej ponekad djeluje u redu, ali načelno nema sluha, što je više puta došlo do izražaja. Ipak je koncert nabijen energijom i prije svega unikatnom fuzijom bio odlična popudbina za završetak i vrhunac događaja – Moveknowledgement.
Moveknowledgement (23:00)
Svi su nestrpljivo iščekivali prije svega posljednji koncert. Ljubljanski Novomeščani s pravom već od izlaska posljednjeg albuma Pumpdown vrijede za pravu koncertnu poslasticu. Ne da to nisu vrijedili i u prošlosti (kad su se istakli i na eksperimentalnom i dub/funk području), ali im posljednja ploča svojim živahnim, rock’n’rollom nabrijanim zvukom to još više omogućuje. Moveknowledgement postaju prava mala institucija alternativne glazbe u Sloveniji (album Pumpdown proglasili su različiti mediji najboljim slovenskim albumom 2011. godine). Bilo gdje drugdje u svijetu već bi bili etablirano glazbeno ime na mainstream sceni, samo u Sloveniji, gdje vladaju Sazas provenijencija i zatajena memla domaćih (glazbenih) logova, to nije moguće. Po kvaliteti, po energiji i po sve većem broju slušatelja spadaju u sam vrh slovenske glazbene produkcije. Razne Big Foot Mame i slični skrivaju se pred njima (uz sve poštovanje prema spomenutoj grupi). I Moveknowledgement s frontmanom N’tokom na čelu opravdali su očekivanja. Channel Zero napunio se do zadnjeg kutka, a pod pozornicom su se nagurali najveći sljedbenici. Mnogi su kupili kartu samo zbog njih. Koncert je prošao u opuštenoj i uživateljskoj atmosferi. Moveknowledgement su neprestano povisivali temperaturu komadima u kojima se osjećala iskonska rock’n’roll energija i nevjerojatno privlačna i plesna sci-fi estetika, koju je na klavijaturama oslobađao Miha Šajina. Vrhunci setliste bile su prije svega skladbe La Droga E Il Buio i Hands. Užareno je mnoštvo dobilo čak i dodatak (jedini na maratonu), gdje je grupa preko razbijačke Pump Down!! dotjerala temperaturu do vrelišta. Fantastičan koncert za završetak ovog nevjerojatnog događaja.
Prva stvar koja me vjerojatno najviše iznenadila bila je to što su bendovi i cijela organizacija bili prilično točni. Na kraju je došlo do nekog polusatnog zaostatka, i to je bilo sve. Zapravo je uspjelo. 24 benda u 24 sata. Ludo.
Posjetitelja je bilo vrlo solidno, a mnogi su ostajali i po nekoliko sati (24 sata navodno su izdržala dvojica, jedan posjetitelj i jedan organizator). Naravno, najviše ih je bilo na otvaranju i zatvaranju događaja, na Srečnoj mladini i Moveknowledgement, kad je Channel Zero bio manje-više pun. Događaj je bio barem djelomičan pokazatelj mogućnosti slovenske alternativne scene, koja ima dovoljno kvalitete za širu podršku. I mi imamo potencijal i kvalitetu za »Factory Records« bendove i polako bi već bilo vrijeme da to shvati još netko osim posjetitelja Metelkove.
autor: Jan Podbevšek
fotografije: Jan Podbevšek
Vibesonic Jam:
1.) Angel’s Dream
2.) Extasy
3.) Noisy Wind
4.) Speed
5.) Psychedelic Call
Narat:
1.) Yet Another Tango
2.) Ženske, ki ljubijo pse
3.) Na pol poti do kraja
4.) CDG
5.) Dvajset let
6.) Tisti, ki zna, in ona, ki ve
7.) Egon
8.) Konec sveta vedno pride nenapovedano
9.) Strah je odveč
10.) Zdi se
11.) Kako končati to pesem?
12.) Romeo Julija
