Mjesto: Klub K4 / Ljubljana
Datum koncerta: 11.10.2012
Broj posjetitelja: 200
Cijena ulaznice: 10 € u pretprodaji / 13 € na dan događaja
Dok se na drugom kraju Ljubljane (CUK Kino Šiška) odvijao koncert poznatog jazz bubnjara Jacka DeJohnettea (Miles Davis, Joe Henderson, John Scofield…), mi smo u najboljem ljubljanskom podrumu svjedočili nastupu trenutačno jednog od najzanimljivijih producenata eksperimentalne glazbe, gospodina Daniela Lopatina (Oneohtrix Point Never). K4 se napokon budi i koncertno, moglo bi se reći. Klupski maraton Radija Študent (link na reportažu) prekinuo je čak deset godina dugo razdoblje ”nekoncertiranja”. Prostor koji je u devedesetima važio kao pravi sinonim za alternativno koncertiranje s vremenom je postao namijenjen samo događanjima klupskog tipa (uglavnom: plesna elektronska glazba). I da je Oneohtrix Point Never nastupio posve sam, bez ‘pred- i post-bendova’ (Ontervjabbit, Your Gay Thoughts), i ovaj bi se događaj puno lakše mogao označiti klupskim nego klasično koncertnim. Ipak, K4 je s novom sezonom i novom ekipom programskih kreatora ponovno počeo razmišljati šire, počeo se otvarati i (drugim) oblicima žive glazbe (iznimke su u prošlosti bili neki elektronski ”live-actovi”).
Koncertni događaj počeo je s poprilično velikim kašnjenjem. Na pozornicu velikog ”floora” prvo je stupio domaći dvojac iz Hrastnika, Ontervjabbit. Čine ga Neven M. Agalma i Domen Učakar. Dua nam je poslužio zanimljivu kombinaciju futurističkog ”noisea”, mračnih ”drone” odvoda i visokofrekventnih šumova, koji su bili poduprti konkretnom dozom snažnog basa. Zvučnici su stvorili snažan ”vibra” odjek koji nas je potresao do kostiju. Dojam te specifično apstraktne zvučne mase izrazito je zahtjevan i od (kritičnog) slušatelja traži visoku razinu koncentracije. Šok glazba, glazba eksperimenta, zvučni laboratorij koji te upravo kroz svoj naporan i nekonvencionalan izraz može dovesti do posebne vrste glazbenog užitka – uživanja u novim, još neotkrivenim zvučnim svjetovima. Njihova zvučna slika uključuje puno igranja sa sub frekvencijama, stupnjevitu dinamiku, kratke melodijske odsječke (koji su svakako promijenjeni do neprepoznatljivosti) te upotrebu raznih efekata i sintetizatora. Zvuk je najlakše opisati kao neku mješavinu nezemaljskih ”harpijskih” krikova i silovito intenzivnog brenčanja pčela. Ljudi su se po prostoru polako skupljali i pred kraj nastupa već su se počeli nazirati prvi obrisi kasnije poprilično velike mase ljudi. Nastup dua trajao je otprilike pola sata i u tom nas je vremenu dodobra uveo u svijet eksperimentalnog glazbenog podzemlja. Nakon završetka dio publike preselio se na mali ”floor”, gdje je posjetitelje prije nastupa imena večeri zagrijavao DJ mlađe generacije i član ljubljanskog kolektiva DMNP (Don’t Make New People), Jaka ‘žakpižon’ Golob.
Nakon te otvarajuće eksperimentalne baze, došlo je vrijeme za junaka večeri. Barem se tako činilo prije nastupa. Pod imenom Oneohtrix Point Never krije se Brooklynčanin Daniel Lopatin. Na sceni je aktivan otprilike od 2007., u tom je vremenu izdao šest radova, a posljednja dva, albumi ‘Returnal’ i ‘Replica’, snažno su odjeknula u kritičarskoj javnosti. Ovu ćemo godinu pamtiti po njegovoj suradnji s kanadskim glazbenikom Timom Heckerom i njihovom zajedničkom izvanrednom ambijentalnom albumu ‘Instrumental Tourist’. Lopatin je poznat po domaćoj produkciji (”Do-it-yourself” pristup) i nevjerojatnom kreativnom naboju. Od njegove pojave na sceni ne prođe godina a da nešto ne stvori. Ovaj je put nastup Lopatina iza sebe ostavio zanimljivu mješavinu reakcija: istodobno je oduševio i razočarao. Ovisno o perspektivi s koje se nastup gleda. Kroz optiku tradicionalnih koncertnih mjerila, kod ovog je nastupa svakako bila riječ o izrazito posebnom stavu, koji ne zadovoljava kriterije uspješnog koncerta. Oneohtrix Point Never nije s publikom uspostavio nikakav kontakt, nije tražio (glasan) odaziv, niti slučajno nije samoga sebe postavljao u ulogu ”showmana”. Ljudi nisu upadali u faze ekspresivnih gestikulacija, skakanja i bezglavog ludovanja, nego su se uglavnom na mjestu nježno i zasanjano ljuljali amo-tamo. Njegov nastup nije bio paša za oči (on-računalo-slabo vidljive i ništa posebno oduševljavajuće vizualije), ali je bio utoliko fascinantniji za uši. Treba priznati da posjetitelji nismo ni očekivali previše od gore navedenog, pa ipak tako pusti koncertni oblik dugo nisam vidio. Za računalom je djelovao kao zamoreni klupski DJ koji po diktatu mora neprestano vrtjeti jednu te istu glazbu. Godinama i godinama. No upravo se u glazbenom sadržaju ta interpretacija zaglavljuje. Osim što ne ide za običnom plesnom klupskom glazbom, njegova je glazba daleko od toga da bi bila nezanimljiva ili čak generička. Lopatinovu produkciju odlikuje eksperimentiranje s različitim glazbenim obrascima, koji često proizvode i otvaraju posve nova glazbena polja i obzorja. Njegov senzibilni zvučni krajolik može nas odvesti u još tako duboko zakopane djeliće duše te ih buditi i oslobađati. Djeluje meditativno, smiruje nas i stimulira. Kao dugu (pra)šumsku šetnju u kojoj su nam jedini sugovornici drevna stabla. Te dulje ambijentalne pasaže često prekidaju razni ”noiserski” izljevi (u mojoj ”šumskoj” prispodobi: šumske životinje koje nam prelaze put) ili pak ”sampleovi” najrazličitijih glazbenih tradicija (npr. afričke i arapske glazbe). Setlista se sastojala od poznatog materijala koji uživo uglavnom nije puno odstupao od onoga što poznajemo s ploča. Barem ne bitno (bilo je doduše malo igranja s efektima i koncertnog prilagođavanja (preobrazbi) nekih skladbi). Uz već poznata djela ponudio nam je i nešto nove produkcije, nepoznatih skladbi koje će najvjerojatnije službeno ugledati svjetlo dana u dolazećoj godini. Po čuvenju se obećava nastavak dinamične, sublimne, eksperimentalne (s)virke, koju je u većoj mjeri zacrtao 2009. albumom ”Rifts”.
Događaj se nije završio nastupom ”headlinera”, nego s mladom slovenskom skupinom koja nosi ime Your Gay Thoughts. Postavu čine Gregij na basu, vokalu i za računalom, Fejzo za bubnjevima te Mina Fina, koja se brine za vizualije. Riječ je dakle o audiovizualnom projektu kojem poseban pečat svojim tekstovima daje i priznati mladi američki pjesnik Michael Tomas Taren. Skupina djeluje otprilike godinu i pol te za proljeće 2013. priprema svoj prvi EP. Za sebe kažu da sviraju post-pop. Ta misteriozna žanrovska odrednica nam govori samo to da svoju glazbu stvaraju u odnosu na nasljeđe popularne glazbene kulture (u širem smislu), no zbog interdisciplinarnog umjetničkog pristupa je u mnogočemu nadilaze. Uključivanje različitih umjetničkih vrsta u vlastiti rad glazbenim je skupinama svojstveno oduvijek, ali tako vidljivo, naglašeno i na svoj način radikalno uspostavljanje mosta među različitim umjetnostima u svijetu popularne glazbe vrlo je rijetko. Prije je karakteristično za razne predstavnike suvremene umjetnosti. No Your Gay Thoughts u tom pogledu nikada ne prelaze granicu. Ostaju u nekakvom umjetničkom međuprostoru (”vmesniki”), koji je istodobno previše radikalan za pojednostavljenu pop žargonizaciju, a premalo za pravi ulazak u polje suvremene umjetnosti (možda nam se to u budućnosti i obećava). Njihove prve skladbe obećavale su poprilično konvencionalnu i izravnu post-punk sliku, koju su miješali s ambijentalnim i noiserskim elementima. Novije skladbe tu već pokazuju neki odmak, igranja s efektima, samplovima i ostalim ”gadgetima” postala su stalnica. Zvučni se krajolik otvara i više nije zatvoren u uske žanrovske okove. Klasični instrumenti neprestano su u dijalogu sa suvremenom tehnologijom i upravo ta ”polarizacija”, to gibanje, razgovor između jednog (analognog) i drugog pola (digitalnog), stvara polazišta za potencijalni iskorak. I uživo se pokazalo da novije tvorevine u sebi nose više kreativnog naboja od starijeg materijala, koji pak ima tu prednost da je u velikoj mjeri već dodobra (pre/)uigran i zato uživo zvuči bolje. Skupina je na početku nastupa imala nekoliko problema s tehnikom, a ni vizualna slika, za koju u skupini posebno skrbi Mina Fina (i s fantomkom je prisutna na pozornici!! – interdisciplinarnost…), nije došla do izražaja zbog slabog svjetla i loše razvučene zavjese. Scenski postav bio je tijekom večeri razmjerno pust, tek su ga Your Gay Thoughts preko prekrasne cvjetne ornamentike (u Gregijevoj kosi) malo oživjeli. Skupina je unutar slovenskog glazbenog krajolika zanimljiv unikum, koji do autorskog oblikovanja ima još dug put.
Događaj je prošao u opuštenoj atmosferi i može se reći da prilično uspješno. Raspored nastupajućih isprva se činio malo nerazumnim i možda čak deficitarnim te nenaklonjenim posljednjem nastupajućem, no moje su se prve pretpostavke kasnije pokazale neutemeljenima – publika nakon završetka nastupa Daniela Lopatina (Oneohtrix Point Never) naime nije otišla kući, nego se u dostatnom broju prepustila i trećem nastupajućem. Kad bi K4 uredio i svjetlosne uvjete, doista bi mogao ponovno postati dom odnosno idealan prostor prezentacije za brojne domaće (i strane) alternativne glazbene skupine.
Galerija slika
