Nastupaju: Oceans of Slumber, Ne Obliviscaris, Enslaved
Lokacija: Ljubljana / CUK Kino Šiška / Slovenija
Datum: ponedjeljak, 24. 10. 2016
Cijenjeni norveški progresivni black metalci Enslaved takav status nisu dobili preko noći. Bend, koji je ime preuzeo prema pjesmi Enslaved In Rot sunarodnjaka Immortal, već je na svom prvijencu Vikingligr Veldi dao do znanja da je daleko od tipičnog black metal benda. To su Enslaved u nastavku karijere samo potvrdili kad su razvili žanrovski jedinstven pristup i postali neka vrsta black metal Pink Floyda. Ove godine Enslaved obilježavaju časnih četvrt stoljeća djelovanja, a turneja ih je nakon duge stanke ponovno dovela u našu dvoranu, zajedno s progresivnim metalcima Oceans of Slumber i Ne Obliviscaris.
Kod prvih predgrupa, teksaških Oceans of Slumber, brzo se pokazalo da su jedan od onih »love ’em or hate ’em« bendova i da srednjeg puta nema. Teksašane bi najlakše opisali kao neku vrstu izvanbračnog djeteta Skunks Anansie i Opeth, prije svega zbog ženskog vokala seksepilne Cammie Gilbert, koja svojim kretnjama, barem uživo, pokazuje da bi prije pripadala na MTV nego u metal bend. Doduše, ne može se poreći da ima vrhunski vokal soulovskog zvuka, ali meni osobno žanrski pristup Oceans of Slumber baš nije najbolje legao.
Pravu poslasticu za sve glazbene sladokusce, odnosno ljubitelje progresivnog metala, svakako su predstavljali australski kolosi Ne Obliviscaris, koji su se iz potpune opskurnosti vrlo brzo popeli među jedne od cjenjenijih skupina modernog progresivnog (death) metala. Sekstet iz Melbournea kod nas je već nastupio, ali im zbog tehničkih problema prvi nastup na našim prostorima na prošlogodišnjem Metaldaysu nije prošao posve po planu. Ovaj put je dakle bilo vrijeme za popravni ispit, no na početku je tijekom uvodnog Devour Me, Colossus (Part I): Blackholes opet izgledalo da će ocjena biti loša. Gitarist Matt Klavins je svoju sedmerostrunku srećom brzo osposobio (što je publika, nažalost, prilično rijetko pozdravila s oduševljenjem) i od tada je sve išlo kao podmazano. Vrhunsku predstavu pripremili su Australci, a zasluge za to idu ponajprije epski dugim skladbama koje ni na trenutak ne postanu dosadne. Među njih Ne Obliviscaris naime ubacuju utjecaje black i death metala, začinjene vrtoglavom kompleksnošću koja oduzima dah ponajviše zbog životinjskog bubnjanja punog blast beatova i poliritmova, a također i zbog vrhunskog gitarskog trojca, koji se nerijetko po svojim vratovima zapanjujuće šeće tappingom s četiri prsta. Iz mnoštva sličnih bendova Ne Obliviscaris ponajprije se ističu zbog spretno uklopljene violine Tima Charlesa, koja nije tek ukras nego ravnopravan instrument što nekako preuzima ulogu solo gitare, a uz to i zbog vrhunskog miješanja čistih i brutalnih vokala. Ako Charlesovi cleani mjestimice ipak zvuče pomalo premekano, okus popravlja Xenoyr, koji se dobro snalazi i u black i u death metal vodama. Ne Obliviscaris u prijevodu s latinskog znači »ne zaboravi«, a ovaj nastup benda iz »down under« svakako nećemo skoro zaboraviti.
Norveški veterani Enslaved uvjerili su prije nego što su uopće počeli, jer je pred pozornicu mamio snimljeni glas Alexa, kojeg je u Kubrickovoj Paklenoj naranči vrhunski utjelovio Malcolm McDowell. Vrhunsku formu benda odmah je potvrdio već i pozdrav s Roots of the Mountain. Enslaved su se pobrinuli za odličnu zvučnu sliku zbog koje su do izražaja došli i black metal šušuri, kojima zapovijeda Grutle Kjelson, i psihodelični izleti za koje se brinu klavijature i epski, čisti vokali Herbranda Larsena. Nakon završetka prve skladbe, nažalost na pola praznu dvoranu (razloge treba vjerojatno tražiti u koncertima prenatrpanom listopadu i kišnom ponedjeljku, no bend kova Enslaved svakako bi zaslužio više ljudi pod pozornicom) Grutle je nagovorio u besprijekornom slovenskom, a zatim poveo na sat i pol dugo putovanje, uglavnom kroz razdoblje druge polovice stvaralaštva benda. Enslaved su ponovno dokazali da su vrhunski glazbenici kojima u norveškom black metalu gotovo nema ravnog. Izvrsno su Norvežani zasužnjili miješanje čistih i brutalnih vokala, a o instrumentalnoj izvedbi nema potrebe trošiti riječi, jer je bilo izvrsno i kopanje Grutleova basa i gitarski tandem Bjørnson/Ice Dale (i soliranje potonjeg). U nastavku je bio prilično nepotreban, ni po čemu originalan bubnjarski solo, koji su mogli zamijeniti još kojom skladbom, a s obzirom na to da se slavi 25. obljetnica, Enslaved su mogli otrnuti prašinu i s kojom davno neodsviranom skladbom. Kad su se već usmjerili na novije razdoblje benda, mogli su ponuditi barem još nešto s Ise ili čak EP-a The Sleeping Gods. Unatoč tome, norveški veterani ponovno su priredili vrhunsku predstavu progresivnog black metala, kojem se tek rijetki zaista približe.
Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
OCEANS OF SLUMBER:
1. Winter
2. Sunlight
3. Devout
4. Suffer the Last Bridge
5. Nights in White Satin (orig. The Moody Blues)
6. …This Road
NE OBLIVISCARIS:
1. Devour Me, Colossus (Part I): Blackholes
2. Of Petrichor Weaves Black Noise
3. Painters of the Tempest (Part II): Triptych Lux
4. Pyrrhic
5. And Plague Flowers the Kaleidoscope
ENSLAVED:
1. Roots of the Mountain
2. Ruun
3. The Watcher
4. Building With Fire
5. Ethica Odini
6. Fenris
7. The Crossing
8. Ground
— dodatak —
9. Drum solo
10. One Thousand Years of Rain
11. Allfǫðr Oðinn
