“Heaven And Hell” je album koji je legendarnom birminghamskom bendu pionirskog metala Black Sabbath donio novo uskrsnuće. Bend je njime modernizirao i osvježio svoj glazbeni image. Album, zbog kojeg je bend radi vlastitog opstanka morao prihvatiti niz riskantnih kompromisa, Black Sabbathu je na kraju osigurao opušten i miran ulazak u novu eru osamdesetih, eru nezaustavljivog zamaha heavy metala. Prvi album s Ronniejem Jamesom Diom na vokalu, dakle, onaj koji je barem jednako dobar kao najbolji Black Sabbath albumi s Ozzyjem. Album koji je bendu donio novu gardu mladih obožavatelja. Oni su se oduševljavali bendovima N.W.O.B.H.M. pokreta, koji je išao naruku toj Black Sabbath renesansi. Čak su i stari fanovi “Ozzy ere Sabbatha”, koji su s velikom sigurnošću očekivali pogrom, nakon što su čuli supstancu novog albuma “Heaven And Hell”, samo slegnuli ramenima: »Ozzy, tko?« Svakako ne svi. Ovo je album koji je starije ljubitelje benda jednostavno podijelio. Ronnie James Dio bio je, prema riječima Tonyja Iommija, duga koja je u trenutku kad je bend zalutao u slijepu i mračnu ulicu zasjala u pravom trenutku na pravom mjestu, u svem svom sjaju, i izvukla Black Sabbath iz govana. Izbor naslova albuma »Heaven And Hell« zacijelo je više nego prikladan. Njegova supstanca nosi oboje. Bend je tijekom nastajanja albuma tako rekuć cijelo vrijeme hodao bos po rubu oštrog sječiva, povukao hrpu iznimno riskantnih poteza i odluka koje su mu u konačnici donijele uspjeh i umjetničku renesansu.
Ponovno smo u onoj davnoj 1980. Kad zbrojiš događaje te godine u rock’n’rollu, nije teško zaključiti da je to vrlo vjerojatno upravo ona godina koja se pokazala prijelomnom i najvažnijom za metal. Pojavili su se bendovi N.W.O.B.H.M. pokreta: Iron Maiden, Girlschool, Diamond Head, Def Leppard, Angel Witch sa svojim prvijencima, nadalje, Saxon, početni predvodnici tog pokreta, te su godine izdali čak dva nova studijska albuma, svoje albume izdali su Judas Priest (British Steel), njima su sredinom iste godine slijedili AC/DC (Back In Black), a pred kraj godine još i Motorhead (Ace Of Spades). »Heaven And Hell«, koji je izašao te godine, iznimno je važan u cementiranju žanra heavy metal. Nije samo pomogao Black Sabbathu da opstane, nego, kako se kasnije pokazalo, svojom pojavom i glazbenom prirodom već 40 godina neprekidno inspirira sve nove i nove metalske zaljubljenike, a da ne govorimo o njegovu utjecaju.
RockLine recenziju albuma “Heaven And Hell”, koju je davnog 29.01.2007. pripremio Rok Klemše, možeš pročitati OVDJE!
No prije nego što je ovaj album izašao, situacija za legendarni birminghamski sastav nikako nije bila ružičasta. Druga polovica sedamdesetih nije se odvijala baš po željama benda. Krajem 1977., baš kad je trebalo početi snimanje materijala koji će kasnije naći mjesto na albumu »Never Say Die!« (RockLine recenzija), Ozzy Osbourne prvi je put napustio bend. Bend je za album »Never Say Die!« već odradio probe s novim pjevačem Daveom Walkerom (došao je iz sastava Mistress, a prije toga surađivao je i s bendovima Fleetwood Mac i Savoy Brown), no Ozzy se početkom 1978. predomislio, vratio u bend i s njim iste godine snimio i izdao album »Never Say Die!«. Black Sabbath su potom s Ozzyjem izdržali još jednu turneju, na kojoj su im predgrupa bili tada iznimno gladni i angažirani mladci zvani Van Halen, kojima je to bila prva turneja, dok su mediji rado pisali da je sastav tijekom turneje na pozornici često ostavljao blijed i neangažiran dojam. Bend je u prosincu 1978. ostao u SAD-u i počeo pisati materijal za novi album. Ozzy je u to vrijeme do krajnosti zapao u sve moguće vrste ovisnosti pa se s njim jednostavno više nije dalo raditi. Bez obzira na to što su svi u bendu zapravo bili »navučeni«, Ozzyjev je problem prije svega bila stalna i ekstremna pijanost. Pritisci sAstrane izdavačke kuće bili su sve veći, a bend je istodobno patio zbog Ozzyjeva uglavnom odbojnog stava prema tome da se vokalno angažira na materijalu koji je za novi album stvarao Tony Iommi. Tako se Iommi teška srca naposljetku odlučio da Ozzyja izbaci iz benda, a zadatak da Ozzyju prenese vijest o izbacivanju iz članstva Black Sabbatha, koje je postalo službeno 27.04.1979., prepustio je bubnjaru Billu Wardu, koji se s Ozzyjem u bendu ionako oduvijek najbolje slagao.
A tko je doveo Ronniejа u Black Sabbath? Ironično, ali upravo kći tadašnjeg menadžera benda Dona Ardena, inače poznata ljubiteljica gađanja kokošjim jajima, Sharon Arden, kasnije Ozzyjeva žena. Ronnie se bendu pridružio u lipnju 1979., no Arden je sve to vrijeme uporno uvjeravao Ozzyja da se ipak vrati u Black Sabbath. Arden je u Black Sabbathu s Ozzyjem u postavi, naravno, vidio golem komercijalni potencijal. Ozzy je kasnije ispričao da mu je jednostavno dosta svih eksperimentalnih manevara kojih se bend počeo laćati već s albumom »Technical Ecstasy« (RockLine recenzija). U toj priči uskoro više ne bi bilo Black Sabbatha. Ronnie i Tony prvo su razgovarali o tome da pokrenu posve novi glazbeni projekt. Nedugo zatim sreli su se posve neočekivano u Rainbow baru (Sunset Strip, Los Angeles). Oboje su tražili nove glazbene izazove. Dio zapravo to, a Iommi naravno najprije novog pjevača. »To je bilo suđeno«, sjeća se Dio i dodaje: »Odmah smo kliknuli«. Dvojica glazbenika ostala su poslije u telefonskom kontaktu. Tako je Dio jednog dana došao u posjet Iommiju u njegov dom u Los Angelesu. Tamo su odradili upoznavalački jam, a zajedno su dovršili i skladbu Children Of The Sea, koju je Iommi već očajan spremio u arhivu, ali ju je ponovno izvukao na svjetlo dana. Napisao ju je naime već prilično davno, a Ozzy ju je pjevao s posve drugačijom vokalnom melodijom, kao i tekstom.
Dio se sjeća: »Black Sabbath su u to vrijeme bili u neprilici. S mojim dolaskom smo se skupili. Posvećivali smo dosta pažnje jedni drugima, znali smo da možemo ponovno, pogotovo s obzirom na to da smo u bendu koji je bio vrlo uspješan!«
Međutim, postava se tada zapravo našla na rubu kaosa. Black Sabbath nisu morali samo zamijeniti karizmatičnog i iznimno simpatičnog pjevača novim, nego je u to vrijeme u probleme osobne naravi (alkoholizam, smrt oba roditelja) upao i bubnjar Bill Ward, što je rezultiralo time da je on nekoliko mjeseci kasnije također napustio bend. To još nije sve. Sve demosnimke bend je snimio prije odlaska na Floridu u Los Angelesu s Geoffom Nichollsom na bas-gitari, inače članom sastava Quartz, u kojem je Nicholls inače svirao gitaru i klavijature, jer je Geezer Butler bio usred razvoda i budućnost s njim za bend bila posve nejasna. Istodobno Geezer nije vidio pravu budućnost Black Sabbatha bez Ozzyja u postavi. Zato je Iommi neko vrijeme ozbiljno razmišljao da bend posve »ugasi« i započne s posve novim projektom. Ideja je, među ostalim, bila i da zadrži samo ime Sabbath. Kad se Ronnie James Dio prvi put pojavio u Black Sabbathu, neko je vrijeme (uz pjevanje) bio primoran svirati bas-gitaru, kao što je to činio u vrijeme svog benda Elf. Očajni Iommi došao je do točke da je nazvao čak i svog dobrog prijatelja Franka Zappu da vidi može li mu preporučiti kakvog basista. Frank mu je za studijske potrebe ponudio svog basista, ali je Iommi inzistirao na čovjeku koji bi odmah postao punopravni član benda. Na kraju se Butler ipak vratio u bend nakon što je čuo vokalni nastup Ronniea Jamesa Dija, a Nicholls je s bas-gitare prešao na mjesto neslužbenog klavijaturista benda. Butler je sve bas linije odsvirao i snimio još jednom. Dakle, da. Taj gornji »mit« o Butlerovoj početnoj odsutnosti i zamjeni zapravo ima neku potvrdu. Drugi mit, da postoje demosnimke s Ozzyjem na vokalu, ostaje izmišljen, jednako kao što je izmišljen i treći mit, da su Black Sabbath već vježbali s Diom prije nego što su izbacili Ozzyja iz članstva. Tu je još i četvrta priča. To je priča o suradnji bivšeg člana Elfa i Rainbowa, basista Craiga Gruberja, koja također stoji na klimavim temeljima.
Iako je Children Of The Sea prva skladba koju je bend do kraja napisao, najprije su snimili demo naslovne skladbe albuma. Temelj te skladbe je upečatljiva bas linija kakvu rock’n’roll univerzum do tog dana još nije doživio. Ta bas linija navodno potječe iz vremena kad je Geoff Nicholls s Quartzom stvarao skladbu Mainline Riders. Geezer Butler je kasnije zapravo priznao da si ovakvu bas liniju, kakvu nosi naslovna skladba albuma, ni u snu ne bi sam smislio.
Bubnjar Bill Ward, uz sve probleme osobne naravi, istodobno nije bio posve zadovoljan glazbenim smjerom novih Black Sabbatha. Jednostavno mu nisu išli skupa fantazijski tekstovi kojima je odjednom bila puna poruka nove Black Sabbath glazbe, u smislu da to nikad nije išlo u izvorni kontekst glazbenog smjera benda, još od Wardovih Polka Tulk vremena. Smetala mu je dakle nerealna poruka poezije. Dio je bendu zapravo dodao gotički predznak. Zato ne čudi da je Wardova najdraža skladba na albumu »Heaven And Hell« upravo Lonely Is The World, s porukama osobne naravi.
Album »Heaven And Hell« snimljen je u studiju Criteria usred floridskog Miamija, gdje su četiri godine ranije Black Sabbath snimili album »Technical Ecstasy«, te u studiju Ferber usred Pariza. Za producenta albuma Ronnie James Dio predložio je Martina Bircha, kojeg je odlično poznavao iz vremena suradnje s Rainbow. Tako je Martin Birch postao tek drugi producent skupine nakon 1971. Tada je naime izašao »Master Of Reality« (RockLine recenzija), koji je producirao Rodger Bain, dok je sve nasljednike do, naravno, albuma »Heaven And Hell« producirao sam Tony Iommi.
Iommi u svojoj autobiografiji kaže da je bend u to vrijeme doista stvarao nešto posebno, a među ostalim je zapisao: »Ozzy bi pjevao uz gitarsku frazu, kao što je to radio npr. u skladbi Iron Man. Njegove vokalne linije kopirale su liniju mojih gitarskih fraza, odnosno vodeću melodiju u glazbi. Naravno, s tim nije bilo ništa loše, ali za razliku od Ozzyja, Ronnie je jako volio pjevati preko gitarskih fraza, umjesto da prati frazu, i ulazio je u pojedinu skladbu s drukčijom vokalnom melodijom od one koja je definirala samu skladbu. To nam je u glazbenom smislu otvaralo mnogo više vrata nego ikad prije. Ne bih htio da zvuči kao da kritiziram Ozzyjev doprinos u Black Sabbath, ali Ronniejev pristup za mene osobno značio je otvaranje novih stvaralačkih dimenzija, koje su me tjerale na novi način razmišljanja i novu glazbenu percepciju.«
Black Sabbath imaju dugu povijest zafrkavanja Billa Warda, odnosno zbijanja šala na njegov račun. To se nije promijenilo ni tijekom snimanja albuma »Heaven And Hell«. Jednog je dana Iommi polio Warda tekućinom koju su inače tehničari koristili za čišćenje glava na snimačima. Kad je upalio upaljač, otopina te tekućine bila je puno zapaljivija nego inače, što Iommi sigurno nije očekivao. Ward se, u skladu s dosad poznatim zakonima fizike, posljedično zapalio i zadobio opekline trećeg stupnja, o čemu svjedoče ožiljci koje i danas ima na objema nogama. Bill dodaje da se vremena snimanja uopće ne sjeća. Zbog ekstremnog pijančevanja. I tijekom turneje koja je uslijedila njegovo je ponašanje bilo sve naporniji i opterećujući. Svoje je dodala smrt oba njegova roditelja, pa je tako ubrzo napustio bend. Dio se toga sjeća otprilike ovako: »Bill me nazvao telefonom i rekao: Vani sam.« Dio je odgovorio: »Oh, to je lijepo, Bille, kamo si se zaputio?« Ward mu je odvratio: »Krivo si me shvatio, prijatelju. Vani sam, na aerodromu«, te mu dao do znanja da nije u stanju nastaviti turneju. Bilo je usred kolovoza, nakon koncerta skupine u gradu Albuquerque (savezna država Nova Meksiko, SAD). Za ostatak turneje bend je pozvao Vinnyja Appicea (preporučio ga je Ronnie, Vinny je prije toga svirao u Derringer), s kojim je dovršio turneju. Appice se kasnije pridružio Black Sabbath kao njihov punopravni član, s kojima je snimio nasljednika albuma »Heaven And Hell«, svima poznati »Mob Rules«.
Kad je Bill Ward napustio bend, ovaj je imao nekoliko slobodnih dana prije sljedećeg koncerta, najavljenog na Havajima. Dolaskom Vinnyja Appicea bend je u tih nekoliko dana imao dovoljno vremena da novi bubnjar s njima uvježba koncertni repertoar. Iommi se sjeća zanimljivog incidenta koji se u to vrijeme dogodio u vezi s novim bubnjarom: »Kad smo se okupili da isprobamo Appicea na audiciji, Vinnyjev bubnjarski set bio je izuzetno malen. Pretpostavljao sam da je to njegov set bubnjeva koji koristi samo kad vježba. Ali kad smo stigli na Havaje i stadion Aloha, gdje je prvi put svirao s nama, šokirao sam se jer je isti taj set bubnjeva bio postavljen na Billovo golemo bubnjarsko postolje. Na njemu je djelovao kao bubnjarski set za patuljka, što me ispunjavalo paranojom. Dogodilo se naime prvi put da sviram s bubnjarom koji nije bio Bill, pa sam prije koncerta bio dodatno nervozan. Svaki put kad bih pogledao Vinnyjev bubnjarski set, obuzeo bi me strah da će nam se tijekom koncerta dogoditi nešto strašno i da će sve poći po zlu.«
Srećom, Appice se dobro uklopio u novi stil i zvuk Black Sabbath, iako je bend s njegovim dolaskom, da pomogne odraditi ostatak turneje, odlučio malo prilagoditi repertoar. Iz setliste je tako izbačena Lonely Is The World (sjećate se? To je skladba koja je Billu Wardu bila najdraža od svih novih) i zamijenjena skladbom Lady Evil. Iommi se inače pravog razloga za promjenu pjesme u setlisti ne sjeća, a to znači da su Wishing Well i Walk Away postale jedine dvije skladbe s albuma »Heaven And Hell« koje na toj turneji (ona je naposljetku završila 02.02.1981. u gradu Cornwall) nikad nisu bile odsvirane.
Naslovnicu za »Heaven And Hell« stvorio je Lynn Curlee, a prikazuje anđele koji puše cigarete i igraju poker. Bendu se izbor svidio jer motiv, prema Iommijevim riječima, djeluje “herojski”. Motiv naslovnice inspiriran je fotografijom nastalom 1928., na kojoj su žene odjevene u odjeću koja podsjeća na anđele i koje su si u stanci neke predstave na koledžu priuštile svaka po koji dim cigarete. Stražnju stranu albuma s članovima benda portretirao je Harry Carmean.
»Heaven And Hell« izašao je 25.04.1980. i bendu je donio uspjeh jer je to nakon »Sabotage« (1975., RockLine recenzija) opet album kojim su Black Sabbath visoko zagazili na glazbene ljestvice. U Velikoj Britaniji dospio je na 9. mjesto, a u SAD-u na 28. Ujedno je treći najprodavaniji album u karijeri Black Sabbath, odmah iza »Paranoid« (1970., RockLine recenzija) i »Master Of Reality« (1971., RockLine recenzija). Godine 1986. u SAD-u je dobio platinastu certifikaciju kad je ondje premašio prodaju od milijun primjeraka. U Velikoj Britaniji s 60.000 primjeraka postao je treći album Black Sabbath koji je tako u studenom 1980. dobio srebrni certifikat. Do travnja 1982. prodan je u 100.000 primjeraka i na britanskom tlu dosegnuo zlatnu nakladu.
S albuma su izdana dva singla. Prvi je bio uvodni komad albuma Neon Knights, koji je izašao u srpnju 1980. (na B strani nalazi se koncertna verzija skladbe Children Of the Sea). To je skladba koja je nastala sasvim na kraju snimanja albuma »Heaven And Hell«, kad se bend već nalazio u Francuskoj i u Parizu privodio produkciju kraju. Jednostavno. Nedostajalo je vremena za snimanje, pa je morao brzo još nešto skladati. Zapravo je to i jedina skladba pod koju se kao koautor potpisuje Geezer Butler. Skladba je po izlasku dosegnula 22. mjesto britanske ljestvice najprodavanijih hit singlova (u SAD-u nije dospjela na ljestvice). Prvih 25.000 primjeraka tog singla bilo je opremljeno slikovnim omotom. Drugi singl izašao je u prosincu 1980., a bend je za njega odabrao skladbu Die Young. Na britanskoj ljestvici najprodavanijih singlova osvojio je 41. mjesto. U SAD-u se opet nije plasirao na takvu ljestvicu. B-strana tog singla sadrži koncertnu verziju skladbe Heaven And Hell.
Tako. Sad je bend morao uvjeriti, ako ne i prevospitati svoje fanove i na novoj turneji, gdje se našao u neugodnoj situaciji jer je morao sastaviti koncertni repertoar od favorita iz Ozzyjeve ere i materijala novog albuma. Dakle, dvije teško spojive stvari. Tko će to uopće prihvatiti i kako? Kako će »patuljak koji tako vrisne da ti gaće padnu« odraditi Ozzyjevu ulogu? Ni približno. To je bilo jasno. Ipak, svojom golemom karizmom, jasnom usredotočenošću i izuzetnim samopouzdanjem uspio je polako pridobiti fanove na svoju stranu. Turneja je dakle počela 17.04.1980. u Njemačkoj. I bila je uspješna. Dvorane su posvuda bile pune. U britanskom dijelu Black Sabbath odsvirali su dvadeset koncerata, od toga su u famoznom Hammersmith Odeonu svirali čak četiri večeri zaredom. Samo je na američkom dijelu, dana 09.10.1980. (tada je za Black Sabbath već bubnjao Vinny Appice), na turneju pao crn mrlja kad je bend zasvirao pred 7.000 posjetitelja usred Milwaukeeja, a nakon samo dvije odsvirane pjesme (War Pigs i Neon Knights) iz publike je prema pozornici poletjela boca i zabila se ravno u glavu nikom zlom ne sluteći Geezeru, tako da je on kasnije dobio nekoliko šavova. Bend je naravno odmah prekinuo svoj koncertni nastup.
A što o albumu »Heaven And Hell« danas, 40 godina nakon izlaska, kaže Tony Iommi: “Vjerujem da je album izvanredno dobro izdržao test vremena i pomogao nam da vrlo dobro prebrodimo preobrazbu. Što se skladbi tiče, spada među najglazbenije albume naše karijere. Svjestan sam da će neki uvijek tvrditi da su Black Sabbath samo sve ono što je povezano s Ozzyjem. No s druge strane ima i mnogo drugih ljubitelja glazbe koji su nas otkrili baš ovim albumom, kao npr. Dave Grohl iz sastava Foo Fighters i njegova glazbena generacija. Odatle su dalje otkrivali našu prošlost. Zato je »Heaven And Hell« odigrao važnu ulogu i bendu znatno produljio glazbenu karijeru.«
Ovo je album koji i danas često dijeli ukuse ljubitelja glazbe i glazbene kritike. U glazbenom smislu Black Sabbath su se njime uspeli prema novim umjetničkim obzorjima. Iz skladbi je nestao onaj »doom« zvuk, a snažno su očišćene i blues natruhe koje su pratile bend kroz sedamdesete. Umjesto toga bend je stvorio seriju komada s izvanrednim muzikalnim učinkom, što albumu daje bombastičnu teatralnost, dok su Iommijevi rifovi razvijali znatno višu razornu nazubljenost, što se slagalo s tadašnjim trendom koji je tražio kombinaciju najveće moguće bučnosti, brzine i naravno udarnosti dane kulture i »estetike« metalskog fraziranja. Diov vokal otvorio je bendu nove dimenzije komponiranja, kakve si Iommi bez njega ni u snu ne bi mogao predočiti. Bend je znatno promijenio zvučnu i skladateljsku narav, a skladbe funkcioniraju posve drukčije nego što bi s Ozzyjem. S Ozzyjem bi bilo nemoguće snimiti album kakav je »Heaven And Hell«. Upravo zato su mnogi mišljenja da su se Black Sabbath tada trebali preimenovati, odnosno uzeti drugo ime. Jedan od takvih kritičara je, primjerice, Ozzyjev vjerni drug i gitarist Zakk Wylde, koji kaže da je bend u Dio eri izgubio sve bitne elemente svoje autentičnosti.
Svakako je Dio neusporediv vokalist, kad ga staviš uz bok Ozzyju (i obrnuto). Unatoč odlučno izmijenjenom glazbenom licu, zaštitni znakovi benda ipak su ostali. Zvuk Iommijeve gitare zadržao je svoju elementarnost, no Birch mu je znatno dodao trendovske težine, pa zvuči gotovo tevtonski. I u solažama i u vrhunskim rifovima koje je Iommi stvorio za ovaj album. Uz to tu je grmeći Geezerov bas, koji u novom ruhu razvija još više muzikalne dinamike i time donosi nevjerojatan kontrast gitarskim frazama te ih zapravo na neki način u novom zvuku benda uravnotežuje. »Heaven And Hell« je dakle u svemu Black Sabbath album. Ali za nova vremena. Ponovno rođenje benda uz istodobno rođenje fenomena zvanog N.W.O.B.H.M., s briljantnim i jedinstvenim novim pjevačem te renesansnim osvježenjem, pod producentskom palicom Martina Bircha, koji je udahnuo ovoj preobrazbi novi zvučni i stilski trend. »Heaven And Hell« tako je ostavio neizbrisiv pečat na tadašnjoj globalnoj karti rock scene kad se našao na pijedestalu najznamenitijih heavy metal albuma, ne samo tadašnje ere, nego ere metala i rocka, kad ga se kroz godine koje su slijedile polako prihvatio vječno zimzeleni sjaj.
autor: Aleš Podbrežnik
