Mjesto: Hala Tivoli (mala dvorana) / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 29.10.2012
Broj posjetitelja: 3.700
Cijena karte: 34€
Val 202 posljednji je radijsko-glazbeni bedem u Sloveniji pred podivljalim i pohlepnim komercijalnim radijskim postajama. Njima je do same glazbe i zadaće radija sve manje stalo. Drugi program Radija Slovenije (kako se službeno zove) usidren je negdje između avangardnog i undergroundskog Radija Študent i gornje radijske truleži. Već četiri desetljeća oblikuje, njeguje i čuva slovenski glazbeni ukus. Odlično plovi između slasti i zamki popularnosti te nas svakodnevno opskrbljuje svježim glazbenim strujanjima i imenima. Pametna urednička politika, koju već godinama vodi Andrej Karoli, svojim izborom brine i za zahtjevne glazbene slušatelje i za obične duše. Upravo taj spoj kvalitete i šire prihvatljivih glazbenih izraza zaštitni je znak Vala 202 od samih početaka. Glazbena sredina, koja je često sinonim za mlakost, slabost i profitabilni stav, u kontekstu programa Vala 202 zasja u drugačijem, pozitivnom svjetlu. Tu glazbenu sredinu čine ponajprije kvalitetni izvođači koji svojom pjevnom, melodičnom i zanimljivom svirkom dopru i do ušiju glazbenih analfabeta. Najčešće je riječ o izvođačima, odnosno bendovima, koji su potekli iz alternativnih glazbenih krugova, ali su svojim prepoznatljivim autorskim potpisom dotaknuli srce i osvojili uši publike koja nije sklona eksperimentima. No Val 202 od drugih slovenskih radija (izuzetak je dragocjeni Radio Študent) razlikuje još jedan kriterij – vjerni su podupiratelji slovenskih glazbenih stvaralaca (i jezika). Strana i domaća glazbena produkcija u eteru dobivaju otprilike jednako vremena, i to ne samo u noćnim satima, nego i u jutarnjim, prijepodnevnim satima, kad se radio najviše sluša. Sve to Val 202 samo učvršćuje na prvom mjestu među slovenskim radijskim frekvencijama. Dobar je primjer kako bi trebale funkcionirati i ostale nacionalne institucije.
Zato smo uz četrdesetu obljetnicu njegova djelovanja mogli očekivati veliki (koncertni) događaj koji će obilježiti to časno razdoblje trajanja. Već negdje početkom ove godine počele su se u javnosti pojavljivati razne informacije o proslavi obljetnice, čulo se čak i o koncertu benda Franz Ferdinand. Nakon početnih nagađanja nastupilo je razdoblje medijske šutnje o toj temi, a onda je iznenada udarila vijest da se priprema poseban događaj, koji će se isticati dvodijelno zamišljenim konceptom slavlja (usporedba s odmjerenim radijskim vremenom ovdje je na mjestu) – prvi dio bit će svojevrsni poklon domaćoj, slovenskoj produkciji kroz posljednja četiri desetljeća, a vodit će ga sastav Elevators, drugi dio bit će stranog predznaka, i to s popularnim svjetskim bendom Keane. Već je sama idejna zamisao budila veliku pozornost, a nakon press konferencije (reportažu s press konferencije možete pronaći ovdje) svi smo jedva čekali vidjeti kako će događaj ispasti uživo. Pogotovo je slovenski dio izazivao razna nagađanja i sumnjičenja. Već bi sam izbor slovenskih izvođača (i skladbi) zahtijevao posebno obrazloženje (kriteriji!!); i premda su organizatori rekli da nije riječ o reprezentativnom izboru, objava slovenskog dijela događaja ispala je upravo takva. Naravno, mnoge objektivne i konceptualne okolnosti dovele su do toga da su morali praviti kompromise (a i o ukusima je teško raspravljati, ali barem ‘popularno’, ako već ne teorijski, izbor bi se ipak mogao utemeljiti), ali odgovor da su svi ti izvođači već godinama (popularni) dio ili čak sinonim programa Vala 202 nije dovoljan. Naravno, velika većina izvođača pripadala je na ovaj događaj, na kraju krajeva riječ je o slovenskoj popularnoj glazbi, pa zato nije bilo puno stvaralaca alternativnijeg raspona, iako su mnogi slovenski popularni glazbeni vrhunci skriveni upravo tu (ako se ograničim na zadnjih nekoliko godina, Katalena, Terrafolk, Demolition Group, Srečna Mladina, Moveknowledgement… od kantautora npr. Iztok Mlakar ili stariji Tomaž Pengov). Sve to u zagradama, usprkos alternativnijem prizvuku, spada u sferu popularne glazbe – i snažno je prisutno i na valovima Vala 202. S druge strane, bilo bi zanimljivo čuti zašto katarina Mala ili Billy iz Bomb zaslužuju prednost pred npr. Guštijem, Galom Gjurinom, Bilbi, Panda, Elvis Jackson ili recimo Janom Plestenjakom. Zanimljivo bi bilo čuti i zašto među reperima nije bilo N’toka, koji je očito najbolji slovenski reper. Pitanje je i jesu li svi ti izvođači sami bili spremni nastupiti (u tom kontekstu), pa ne želim nikoga osuđivati, ali ipak: pitanja nije malo, nejasnoća je poprilično, pa bi bilo poželjno da su organizatori izbor uopće obrazložili. Ni proširenje broja izvođača najvjerojatnije ne bi puno riješilo da nije javno dano barem nekoliko informacija o izboru. No možda je sve to zajedno samo moja radoznala narav i mladenačka zabluda. Ali me s druge strane veseli što u ovoj postavi nisu našla mjesto mnoga nabrijana, generička i banalna ”sranja” seljačko-drndavske strane slovenskog naroda (razni Atomik, Ray, plagijatori, tisuću i jedna pjevajuća misica, razni slovenski (multi)talenti i instant kvazi-zvijezde itd. – ta zamjerka nipošto ne vrijedi za narodno-zabavnu glazbu). Svakako treba pohvaliti tu zanimljivu Karolijevu zamisao o jednosatnom glazbenom vijencu, odnosno kolažu. Inovativno, pregledno i povrh svega još i vrlo zabavno.
I uživo je tako i ispalo. Strahovi su bili suvišni. Jedan sat prošao je ekspresno. Sve te izmjene, nostalgičan prizvuk, energični nastupi pa i komični događaji pobrinuli su se za pravi gledateljski i slušateljski užitak. Sve nastupe posebno je krasila opuštenost. Na ovom mjestu treba pohvaliti sastav Elevators, koji je cijeli sat neprekidno svirao (uz nekoliko predaha dok je Murat beatboxao) i vokalistima pružao odličnu zvučnu podlogu. Prava je mala majstorija u jedan sat spojiti toliko različitih ritmova i karaktera. Nastup su odradili superiorno, bez pogrešaka, bili su prava inspiracija i za sve ostale. Jednosatni puls događaju su tako davali Elevators, a ostalih četrdesetak glazbenika, odnosno vokalista, imalo je za svoj nastup na raspolaganju otprilike sedamdeset sekundi. Izmjene na pozornici bile su letećeg tipa, ako se smijem izraziti sportskim žargonom. ”Zaspao” nije nitko, iako sam osobno očekivao još i nastup Magnifica i Severe Gjurin (koji su bili najavljeni – Severa je trebala otpjevati Poletno Noč). Ja bih nastupajuće radi lakše preglednosti rasporedio u pet skupina koje su bile najizraženije. Najviše pljeska i simpatija izazvali su nastupi legendi slovenskih pozornica kao što su Janez Bončina Benč, Aleksander Mežek, Adi Smolar, Andrej Šifrer, Neca Falk, Oto Pestner, Jani Kovačič, Pero Lovšin i Vlado Kreslin. Posebno nezaboravan nastup svojom je pojavom priredila Neca Falk, pohvale zaslužuje i Mežek s dirljivom Julijom te Jani Kovačič, koji je na pozornicu umarširao s cijelom četom podupiratelja (među njima i Oto Pestner), koji su mu pomogli u ‘acapella’ izvedbi njegove danas već uvelike pučke Delam. Pred posljednji krug nastupajućih rokera uhodani popevkarski ritam snažno su promijenili hip hop izvođači, iako (barem meni) najzanimljivijih nije bilo na pozornici: N’toka i Aliena (pustili su, doduše, instrumentalni insert njegove skladbe Sirni in Mesni). Muratovu beatboxu pridružio se Nikolovski, nakon toga je Zlatko pričao kako je svijet lijep, zatim je slijedila pacifistička Od ljudi za ljudi od Murata i Josea, Klemen Klemen nije pjevao o keš pi.kama, nego o svojoj prvoj ljubavi, a Kosta je s Bombnarjem sve to uspješno zaključio. Slovenski hip hop, odnosno rap, u posljednjih je petnaestak godina ostavio snažan pečat u Sloveniji, pa je bilo jedino pravo da su zaslužili toliko prostora, odnosno vremena među nastupajućima. Većinski, a i završni dio pripao je vokalistima slovenskih popularnih bendova. Popis je uključivao sve važnije slovenske bendove i njihove vokaliste koji su ostavili trag u našem prostoru, od Tokaca (Dan D), koji je zaključio ovaj posrećeni sat (na pozornici su mu se pridružili i svi preostali glazbenici te su zajedno otpjevali završne stihove skladbe Čas), Tomija (Siddharta), sad već ne tako novog pjevača Nieta, Boruta Marolta, pa kobno izazovne Mine Špiler (Melodrom), Skočirjeva Grege iz Big Foot Mame, Billyja iz Bomb, zabavne dvojice Jerneja i Toneta iz Mi2, Dejana Došla i Damira Jazbeca iz gotovo zaboravljenih Letečih Potepuhov do Lara Love iz LeeLoojamais. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni poseban događaj, jer se na pozornicu nakon višegodišnje odsutnosti vratila i bivša pjevačica Tabua Nina, koja je u duetu s Tinom Marinšek otpjevala skladbu Divje. Ženske predstavnice zastupale su još i Neisha s Planetom za zadet, Alenka Godec otpjevala je Domicljevu Danes bo srečen dan (on je bio odsutan, jer je u SAD-u), katarina Mala s Ciao, Ciao, a trudna Tinkara Kovač dodala je vokal autorskoj skladbi sastava Elevators Na krilih ljubezni (Pikl je među ostalim odsvirao i otpjevao skladbu Ke si lubi, koja je tvorevina njegova drugog sastava – Manouche). Kao posljednju, petu ”skupinu” spomenut ću još nekoliko instrumentala. Unatoč odsutnom Magnificu, čuli su se taktovi njegove Silvije, a Elevatorsi su se pobrinuli i za Predinova (Lačni Franz) Praslovana (Zoran Predin se oporavlja nakon operacije srca), Novo Vrijeme Buldožera (poklon Marku Breclju) i ”himne” slovenske popevke Poletne noči, koja je plod rada Mojmira Sepea i Elze Budau. U besmrtnom vokalnom liku preko playbacka čula se Marjana Deržaj (prilično jedinstven trenutak događaja, cijela je dvorana pjevala u jedan glas i pjevala i pjevala i vjerojatno bi još podulje pjevala). Odmah nakon završnog ”liveaidovskog” zborčića, kad su svi nastupajući zajedno otpjevali posljednje stihove skladbe Čas od Dan D, počela je priprema za drugi vrhunac večeri. Bend Keane.
Što prije samog vijenca slovenskih skladbi, pozornicu je zagrijavao britanski sastav Zulu Winter, koji Keane prati posvuda po Europi, a djeluju kao svojevrsna tinejdžerska indie verzija Coldplaya. Korektan nastup, vidjet ćemo kako će se bend razvijati u budućnosti. Budući Keane? Ne, nadajmo se da neće. Nastup potonjih nije iznenadio ničim, što ne znači da ga zato možemo unaprijed proglasiti neuspjelim. Bend Keane djeluje već petnaestu godinu, kroz sve te godine izgradili su vrlo precizno odmjeren nastup za publiku i PR. Tim Rice-Oxley (klavijaturist te glava i srce ekipe), Tom Chaplin (vokalist), Richard Hughes (bubnjar) i Jesse Quin (basist) danas su poznati ponajprije kao zlatni i slatki dečki iz Engleske. Setliste su uvijek iste, obraćanja publici identična od mjesta do mjesta (razlika je samo u imenu grada),… čak je i tjelesna mimika vjerojatno sinkronizirana prema tijeku dijelova skladbi. Tu nema mjesta iznenađenjima. Možda ih upravo to/i to čini bendom B-kategorije. I u toj blago dosadnoj liniji nastao je i posljednji album (recenziju i detaljnije informacije o bendu možete pročitati ovdje). Usprkos odlasku mnogih ljudi (ponajviše starijih građana) nakon završetka slovenskog jednosatnog vijenca, u dvorani je ostala dobra energija, dobra podloga za Keane, a oni su to iskoristili u najvećoj mogućoj mjeri. Njihov koncertni ”newagerski drive” naime se temelji na tome da pokušavaju iz nas izmamiti ponajprije pozitivne osjećaje i svijetle strane života. Da se čovjek osjeća dobro i da na koncert dođe emotivno se opustiti. Lagano, sanjivo, malo nostalgično, ali ipak smirujuće i radosno. Idealno za mame iza četrdesete, udovce i vrištave tinejdžerice. Chaplinu se stalni osmijesi ne gase, pa makar pjevao melankolične ili depresivne tekstove. ”Umjetan” bend? Narasli su organski, iz garaže. Istina je, međutim, da ih je tržišni vjetar odnio na čudne i sumnjive staze.
Koncert je prošao u izvrsnom tempu, skladbe su se bez predaha nizale jedna za drugom i premda su mnoge izgrađene na sentimentalnoj podlozi, nije bilo puno vremena za romantiku i upaljače (izuzetak je nekoliko prekrasnih baladnih trenutaka koje dečki doista vladaju – npr. uvodna skladba u bisu Sea Fog). U prvom su planu većinu vremena probijale domišljate, melodične, ali uglačane klavirske figure Rice-Oxleyja te savršeno baršunast vokal Chaplina (koji je nevjerojatno smršavio, djelovao zdravo i vrlo živahno te se cijelo vrijeme penjao po za to pripremljenim kutijama na rubu pozornice – ni o ”narkomanskom” izgledu više nema govora). Scenografija pozornice bila je uglavnom u bijelim bojama, a stražnju stranu pozornice krasio je veliki amblem, oblikovan u nekakvu ‘Strangeland’ zastavu. Ljudi su dosta pjevali i znali su napamet ponajviše brojne hitove s prvog (‘Hopes and Fears’) i drugog albuma (‘Under The Iron Sea’). Novi album pokazao se kao pravi dodatni plus; skladbe se odlično uklapaju u sustav starijih skladbi (npr. Somewhere Only We Know i Is It Any Wonder) i ovaj put smo s novog albuma čuli čak osam (sve zajedno odsvirali su dvadeset i jednu skladbu, od toga tri u bisu – posebno dobro je publika prihvatila Sovereign Light Café, Disconnected, Silenced By The Night i uvodnu You Are Young). Ako su dobre strane koncerta ponajprije dinamika i razmjerno pozitivno raspoloženje, treba nabrojiti i nekoliko najočitijih loših strana: preveliku sladunjavost, preveliku sličnost među skladbama (kao da cijeli koncert slušaš jednu skladbu), nekreativan scenski nastup i banalna obraćanja publici (koja ipak možda u sebi kriju djelić iskrenosti). Svirali su otprilike sat i pol i imali su usput doista sjajnih trenutaka. No što će, kad se svaki put iznova zaustave prije pravog otkrića i glazbenog proboja. Npr. skladba Crystal Ball u drugom dijelu razvije odličan, privlačan, dubok kozmički zvuk, ali što će kad se zaustave u njegovoj interpretaciji upravo ondje gdje bi ga trebali razvijati i tako dovesti i zahtjevniju koncertnu publiku do pročišćenja, do katarze. Najveće oduševljenje kod većine izazvala je poznata radijska uspješnica Everybody’s Changing. Doista uspješna i nestašna skladba, koja u ples zanjiše i najozbiljnije pojedince i ne da ti mira još barem sljedeći dan – nesvjesno pjevušenje na ulici… Koncert će mnogima ostati u lijepom sjećanju, ali još uvijek ne možemo govoriti o jedinstvenom ili neponovljivom iskustvu (iako je upuštanje u individualnu razinu i doživljaje uvijek delikatno – o tome i o ukusu nekom drugom prilikom). Koncert je sadržavao previše generike, previše profesije i već viđenih nastupačkih fraza da bi doista ostavio dubok trag (npr. za novinarske anale). Šteta što na kraju nisu odsvirali i na setlisti predviđenu Under Pressure od Queena; Chaplinova interpretacija skladbe je, barem sudeći po youtube snimkama, genijalna). Korektan koncertni izbor (pogotovo jer je riječ o događaju sredinske glazbene naravi), ali kad pomislimo na sva ostala svjetski afirmirana imena koja su se mogla dovesti uz ovu obljetnicu, malo nam se štuca.
Za kraj bih dodao još nekoliko pikantnih primjedbi na račun organizacije (problem samog izbora prostora je manji (protočnost, estetika….), na njezin račun našalio se pred kraj koncerta čak i Keaneov vokalist Tom Chaplin – moram ipak pohvaliti ozvučenje, koje je za zadane uvjete bilo iznenađujuće dobro). Iako je Val 202 koncepcijski događaj izveo primjereno obljetnici, u velikom stilu i nezaboravno (prvi dio: praznik slovenske glazbe, drugi dio: korektno, ali možda je izbor benda mogao biti bolji), ipak me izravno hvata za srce kad se sjetim akreditacijskih zbrka i fotografskih zavrzlama neposredno prije koncerta benda Keane. Rockline u cijeloj povijesti djelovanja nije imao tako velik problem s dobivanjem foto akreditacije. U stranim državama fotografirali smo već sve najveće glazbene legende i zvijezde (U2, Red Hot Chili Peppers, Radiohead, Bruce Springsteen…), a u vlastitoj državi ne možemo ni kao jedan od vodećih glazbenih portala dobiti jednu jedinu foto akreditaciju (premda smo događaj pokrili ”stopostotno”, ja sam napisao opširnu reportažu s press konferencije i recenziju albuma ‘Strangeland’, da o bannerju koji se vrtio četiri mjeseca niti ne govorim). Ovaj put prednost pred nama imali su čak i ljudi koji još nikad u životu nisu fotografirali koncerte i amaterski su fotografi prirodnih znamenitosti. Nerazumljivo. Akreditaciju smo dobili u zadnji čas, na mjestu događaja, a i nju smo potom pred koncert Keanea izgubili. Zanima me na kojoj se osnovi njihov menadžer odlučio koji je medij dovoljno važan da smije fotografirati ”njegov” bend? Kakvi su bili kriteriji izbora? Očito je njihov menadžer pravi medijski guru (poznavatelj slovenskog medijskog krajolika!!). Takvi prozirni argumenti naprosto su smiješni. On je sam mogao birati samo na temelju broja čitatelja, a i to bi mu najvjerojatnije podatke poslao slovenski organizator. A ako je to jedini kriterij izbora (možda još i geografska pokrivenost), onda je doista žalosno dokle smo stigli. Otud i manjak fotografija s koncerta benda Keane. Nadam se da se sljedeći put slična situacija neće ponoviti.
Setlista
Dan 202 (kronološki):
– V aorto (Elevators)
– Ta noč je moja – Janez Bončina Benč
– Silvija (instrumental)
– Ljubezen v avtu (instrumental, Robi Pikl)
– Samo ljubezen (Sestre)
– Na krilih ljubezni (Tinkara Kovač in Elevators)
– 42/Divje (Tina in Nina, Tabu)
– Ciao, Ciao (katarina Mala)
– Planet za zadet (Neisha)
– Kje si lubi (Manouche)
– Ne zameri mi (Lara Love, LeeLooJamais)
– Julija (Aleksander Mežek)
– To se govori (med ljudmi) (Andrej Šifrer)
– Daleč je za naju pomlad (Adi Smolar)
– Vsi ljudje hitijo (Neca Falk)
– Danes bo srečen dan (Alenka Godec)
– September (Mina Špiler, Melodrom)
– Poletna noč (instrumental)
– Trideset let (Oto Pestner)
– Srečen (Billy, Bombe)
– Še je čas (Vlado Kreslin)
– Praslovan (instrumental)
– Delam (Jani Kovačič, Oto Pestner in akapela zbor)
– Bicikl (Dejan Došlo in Damir Jazbec, Leteči potepuhi)
– Murat (beatbox)
– Niki Niko (Nikolovski)
– Svet je lep (Zlatko)
– Od ljudi za ljudi (Murat & Jose)
– Still love her (Klemen Klemen)
– Sirni in mesni (instrumental)
– Bombnar (Kosta)
– Vse, kar imam (Trkaj)
– Pojdi z menoj v toplice (Jernej in Tone, Mi2)
– Črn tulipan (Grega Skočir, BFM)
– Totalna revolucija (Peter Lovšin)
– Novo vrijeme (instrumental)
– Moja Mama (Anja Rupel)
– Na soncu (Tomi M., Siddharta)
– Lep dan za smrt (Borut Marolt, Niet)
– Čas (Tokac, Dan D)
Keane:
1.) You Are Young
2.) Bend and Break
3.) On the Road
4.) The Starting Line
5.) Nothing in My Way
6.) Silenced by the Night
7.) Everybody’s Changing
8.) You Haven’t Told Me Anything
9.) We Might as Well Be Strangers
10.) Day Will Come
11.) Spiralling
12.) A Bad Dream
13.) Hamburg Song
14.) Disconnected
15.) Is It Any Wonder?
16.) This Is the Last Time
17.) Somewhere Only We Know
18.) Bedshaped
bis:
19.) Sea Fog
20.) Sovereign Light Café
21.) Crystal Ball
Galerija slika
