Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavačka kuća: Rykodisc Records
Izlazak: 1984
Trajanje: 90:58
Ocjena: 4/5
Legendarni skladatelj, gitarist, pjevač, producent, društveni satiričar i redatelj Frank Zappa je praktički kroz cijelu, više od četiri desetljeća dugu, glazbenu karijeru svojim inteligentno pronicljivim, često namjerno stranputično začinjenim humorom kojim je nemilosrdno udarao po licemjernim obrascima raznovrsnim patologijama opterećenog američkog društva uporno ljutio domaću neoliberalističku elitu. Ona je danas nažalost vrlo uzoran primjer i svim dežurnim, vladajućim dušebrižnicima naše drage doline šentflorjanske, koji nas s takvom perverznom slašću vode u sveopći propast.
Frankovo satirično ismijavanje republikanske dvoličnosti i izopačenosti, dviju glavnih značajki koje su u razdoblju Reaganove Amerike, koja je na egocentričan i dekadentan način veličala procvat sirovog, povampirenog materijalizma i posijala sjeme neoliberalnog zla koje danas, čak i više nego ikad prije, vlada globaliziranim svijetom, ni na jednom drugom njegovom studijskom uratku izdanom u osamdesetima nije očitije nego na dvostrukoj rock operi »Thing-Fish«, među većinom kritičara još i danas često nerazumljenoj konceptualnoj klasici u kojoj nije manjkalo samoironije, jetkog cinizma, teatra apsurda i WC humora. Reaganizam je Franku pružio pravcati zlatni rudnik za ismijavanje neizmjerne vulgarnosti, intelektualne bijede, materijalističke sebičnosti, zlobne natjecateljske ćudi, slabo prikrivenog rasizma, ksenofobije, homofobije, vjerskog (pretežno kršćanskog) fundamentalizma i primitivne samodostatnosti većine stanovništva ‘od Boga izabranih’ SAD-a.
»Thing-Fish«, koji je izvorno izašao u obliku trostrukog box seta, sadrži klasičan ‘zappovski’ obojen, visoko avangardan koncept, koji je zapravo priča u priči, nadahnuta AIDS-om, teorijama zavjere, broadwayskim kazalištem, afroameričkom kulturom, feminizmom i homoseksualnošću, dakle svim najvrućim, kontroverznim temama s kojima američko društvo do danas nije raščistilo. Album je nastao upravo u vrijeme kad je AIDS prvi put eruptirao na scenu kao globalni fenomen/problem, a uz to nije manjkalo teorija zavjere koje do danas nisu utihnule, poput one da je virus HIV zapravo izumila američka vlada kako bi lakše nadzirala odnosno se riješila neželjenih društvenih manjina poput Afroamerikanaca, homoseksualaca i pretjerano intelektualnih pacifista. Priča govori o rasističkom zlom princu (jednostavno nazvanom Zli princ), koji je ujedno i kazališni kritičar, a u tajnom laboratoriju izumi opasan virus kojim bi se htio riješiti omražene afroameričke populacije, što je svojevrsna ironija, jer je i sam Afroamerikanac koji služi interesima američke vlade. Bolest koju uzrokuje virus u strogoj se tajnosti testira na skupini prisilno zatočenih pripadnika neželjenih društvenih skupina. Virus iz nepoznatih razloga izaziva alergijsku mutacijsku degeneraciju.
Ispitanici se pretvaraju u bizarne karikature samih sebe (jedna od njih prikazana je na naslovnici albuma) po imenu mammy nuns (po naški mamice-redovnice) s divovskim glavama u obliku krumpira i s pačjim kljunom umjesto usta. Zli princ odluči šačicu preobraženih nesretnika s opranim mozgovima iskoristiti kao glumce u vlastitom kazalištu, koje je namijenjeno isključivo razmaženoj bijeloj anglosaksonskoj (WASP) eliti. U tu svrhu ih odjene u ženske kućanske haljine te im u ruke gurne drvene križeve i američke zastavice. Kazališnu predstavu mamica-redovnica, koje su zapravo marionete u rukama Zlog princa, dolaze pogledati Harry i Rhonda, tipični, prilično glupi i razmaženi predstavnici vladajuće bijele anglosaksonske elite. Posebno se druga polovica albuma na satiričan način poigrava spomenutim parom i njihovom prešućenom seksualnom prošlošću; Harry kao prikriveni homoseksualni dječak, a mlada Rhonda kao bivša pornozvijezda/napuhana seks-lutka od mesa.
Uz pomoć prepredenih manipulacija Zlog princa njihov se brak nakon gledanja predstave radikalno promijeni nabolje… odnosno nagore, odnosno raspadne se, jer se Rhonda s vremenom pretvori u fašističku feministkicu, dok Harry, povučen u sebe i pretjerano konformističan, zbog njezine radikalne promjene u mužaru izgubi svaku želju za ženama te postane gej. Sve zajedno (podšišani, depilirani muškarci u tangama i mužare s kravatama i aktovkama) naravno je dio još jednog zlog vladinog plana za potpunu društvenu kontrolu i uništenje svih tragova zdravih međuljudskih odnosa. Zli princ je upotrijebljen kao metafora za vladine institucije. Iznimno pronicljiv i inteligentan društveno kritični koncept i sami tekstovi bili su tada čak toliko kontroverzni da je izvorni distributer albuma (MCA), zato što se u tekstovima osjećao razgolićen, odbio distribuciju albuma te je njegovo izdanje dosta dugo bilo odgođeno.
»Thing-Fish« je izvorno bio zamišljen i za kazališnu produkciju, koja je ugledala svjetlo dana tek 2003. godine, dakle deset godina nakon Frankove smrti. Glavne uloge na albumu odigrali su dugogodišnji gitarist/pjevač Ike Willis kao Thing-Fish/pripovjedač, legendarni bubnjar Terry Bozzio kao Harry, njegova supruga/bivša Playboyeva zečica/pjevačica Dale Bozzio kao Rhonda, dugogodišnji saksofonist/pjevač Napoleon Murphy Brock kao Zli princ, AOR pjevač Bob Harris kao dječak Harry, kultni gitarist Johnny ‘Guitar’ Watson kao Brown Moses i gitarist/pjevač Ray White kao Sova/Gowkin/Jane Cowhoon. Što se pojedinih glazbenika tiče, na njemu je uz Franka na gitari i sinklaviru sudjelovala elita njegovih najdražih glazbenih suradnika iz osamdesetih predvođena Steveom Vaijem na gitari, Chadom Wackermanom na bubnjevima, Tommyjem Marsom na klavijaturama, Rayem Whiteom na gitari, Edom Mannom na udaraljkama i Arthurom Barrowom na bas-gitari.
Dok apsurdno-briljantni koncept »Thing-Fish« predstavlja jedan od većih satiričnih trijumfa u Frankovoj dugogodišnjoj karijeri, njegov glazbeni sadržaj ne predstavlja neki poseban iskorak za glazbenog skladatelja takvog kalibra, osobito što se tiče inovativnosti, jer je većina skladbi već izašla na prethodnim albumima, samo što su ponegdje iznova aranžirane s promijenjenim tekstovima te sadrže dodanu govorenu riječ koja na kazališni način kroz pojedine dijaloge odnosno monologe gradi koncept. Većina preuređenih djela izvorno se pojavila na prethodnim albumima poput »Zoot Allures« (1976), »Tinseltown Rebellion« (1981), »You Are What You Is« (1981) i »Ship Arriving Too Late To Save A Drowning Witch« (1982).
Pojedinim sekcijama dodani su novi vokali te sinklavir, Frankova najdraža instrumentalna igračka u tom razdoblju, koja je stvorila dodatan ambijent strastvenih orkestralnih aranžmana. Upravo ta reanimacija starih ideja/klasika u novom ruhu glavni je razlog zbog kojeg »Thing-Fish« u glazbenom smislu ne dosiže inovativnu veličinu prethodnih dvostrukih remek-djela kao što su »Uncle Meat« (1969) ili »Joe’s Garage« (1979), no svaki obožavatelj lika i djela Franka Zappe na njemu i danas pronalazi dovoljno konceptualno-zvučnih dobrota da mu nakon godina zapostavljenosti priznaje posebnu vrijednost kao jednom od Frankovih najvažnijih satiričnih djela uopće. S obzirom na to da je Frank 1984. godine uz »Thing-Fish« izdao još tri studijska albuma više-manje potpuno novog materijala, to recikliranje prošlih ideja u svježem ruhu uz pomoć sinklavira te hrpe burleskih dijaloga i dodanog pjevanja uopće mu nije moguće zamjeriti.
Uvod u album, »Prologue«, sadrži distorzirani teškorokerski gitarski riff i podrugljivo obojenu bas liniju. Ike Willis kao Thing-Fish ovdje započinje svoju priču o skrivenom laboratoriju u kojem Zli princ provodi testove na prisilno zarobljenim ‘pokusnim kunićima’. Willisov ‘brotha’ sleng namjerno podsjeća na harlemski dijalekt kako bi zvučao kao tipičan predstavnik podzemne afroameričke kulture. Jezivi eksperiment se preko bolesti nalik sifilisu na kraju izrodi te uzrokuje genetske mutacije pokusnih kunića o čemu pripovijeda »The Mammy Nuns«, koji je izvorno nastao ‘uživo’ kao teškorokerski instrumental. Njegovu izvornu inačicu moguće je pod imenom »The Mammy Anthem« čuti na dvostrukom koncertnom albumu »You Can’t Do That On Stage Anymore, Vol. 1« (1988). Zli princ okuplja šačicu kreatura te ih odjevene u kućanske haljine uči nastupanju u svom privatnom kazalištu. U tom trenutku počinje kazališna predstava mamica-redovnica, kad si razmaženi par u liku Harryja i Rhonde na »Harry & Rhonda« dolazi pogledati nesretne kreature. Bijeli anglosaksonski protestanti zgroženi su bizarnom predstavom, jer ih groteskne kreature tijekom nastupa poprskaju mokraćom za koju Harry misli da je samo neka umjetno stvorena tvar, dok je praznoglava Rhonda posve izvan sebe. Odjednom se bračni par nađe okovan na kazališnim sjedalima, a još uvijek misle da je sve samo dio predstave.
»Galoot Up-Date« je preuređena, alternativna verzija klasike »The Blue Light«, koja se izvorno pojavila na albumu »Tinseltown Rebellion« (1981). Bizarna predstava i postupna prerada mentalnih procesa Harryja i Rhonde, koji se tijekom prepirke nađu okovani na sjedalima, nastavlja se dalje. »The ‘Torchum’ Never Stops«, gdje se scena iznenada preseli u tajni laboratorij Zlog princa, alternativna je verzija popularnog standarda s »Zoot Allures« (1976) »The Torture Never Stops« uz važnu razliku da ulogu glavnog vokala preuzima Ike Willis. Grotesknu scenu laboratorija u središnjem položaju upotpunjuje neobičan akvarijski tank u kojem se nalazi umjetna svinja, povezana posebnim kabelima koji služe za pretakanje opasnih laboratorijskih tvari. Uz akvarijski tank priložene su američka zastava te srdačna slika Ronalda Reagana s kaubojskim šeširom. Pompozno-groteskni Willisov pjevački nastup u pozadini je upotpunjen napola mučeničkim, napola orgazmičnim ženskim vriskom, dok Zli princ obavlja svoje bizarne eksperimente na zombijima.
»That Evil Prince« predstavlja trenutak kad se Zli princ u društvu groteskno unakaženih zombija nađe na kazališnoj pozornici te svojim izgledom i šarmom očara Rhondu i prestraši Harryja. U pozadini se može čuti rana verzija sinklavirskog standarda »Amnerika« s »Civilization Phaze III« (1994). Klasika »You Are What You Is« se, uz izuzetak usputnog bizarnog monologa u režiji Thing-Fisha/Ikea Willisa, gotovo ne razlikuje od izvorne verzije, koja je izašla na istoimenom studijskom remek-djelu iz 1981. Isto vrijedi za »Mudd Club«, koji predstavlja trenutak kad su Harry i Rhonda iznenada oslobođeni prisilnih sjedala te se nađu u plesnom klubu. Ovaj put riječ je o satiri tadašnje yuppijevske klupske scene. Njihov bizarni ples traje dok se na sceni ne pojave kršćanski fundamentalisti koji na nasilan način prekidaju zabavu. Na verziji sljedeće klasike s »You Are What You Is«, »The Meek Shall Inherit Nothing«, obrađenoj govorenom satirom i promijenjenim tekstom, Zappa si ponovno privoščuje američke kršćansko-fundamentalističke sekte/kultove. Ovdje se scena preseli u The Aladdin Hotel usred Las Vegasa, preciznije u sobu prečasnog voditelja scijentologiji sličnog vjerskog kulta, Quentina Roberta De Namelanda, kojeg su Zappini sljedbenici prvi put upoznali na dvostrukom remek-djelu »Joe’s Garage«. Njegova prečasnost bavi se napuhanom seksualnom lutkom u liku konobarice. Ona je zapravo mlađa verzija Rhonde. Ovdje je razgolićeno sve licemjerje američkih vjerskih vođa.
»Clowns On Velvet« prvi je put odsviran uživo kao instrumental. Snimka instrumentalne verzije u kojoj je sudjelovao legendarni jazz fusion gitarist Al DiMeola trebala je izaći na »Tinseltown Rebellion«, ali je DiMeola odbio njezino izdanje. Na »Harry-As-A-Boy« Harry i Rhonda uz pomoć posebne audiovizualne naprave ugledaju scenu iz Harryjeve prošlosti, kad se pokaže da je u tom razdoblju, prije nego što je upoznao promiskuitetnu bimbo Rhondu, njegovao homoseksualne sklonosti. Rhonda, koja je u to vrijeme bila seksualna lutka na dvije noge, zgrožena je viđenim, dok joj mlađa verzija Harryja pokušava objasniti da je zbog traume pri svom prvom susretu s feministkinjama s kravatama i aktovkama izgubio svaki apetit za ženama te postao gej. Ovdje nastupa prvi veći razdor među supružnicima te početak njihove bizarne mentalne preobrazbe.
Slijedi kontroverzna klasika »He’s So Gay«, vjerojatno najpoznatija skladba na albumu, koja je pri izlasku dobrano uzbunila većinski dio konzervativne, republikanske Amerike. Njezina nestašna melodija i burleskne vokalizacije predvođene podrugljivim refrenom, da o tekstu niti ne govorimo, podigle su tlak svim naizgled ljubećim obiteljskim očevima s kravatama i aktovkama koji vikendom nakon svete mise u tajnosti, bez znanja svojih žena, zalaze u gej klubove. Svaka sličnost s domaćom slovenskom scenom čista je slučajnost. Ovdje se na sceni pojavljuje kultni blues gitarist i pjevač Johnny ‘Guitar’ Watson u ulozi afroameričkog propovjednika imenom Brown Moses. Taj lik po izgledu sumnjivo podsjeća na dobro poznatog striku s poznate američke marke riže Uncle Ben’s.
»The Massive Improve’lence«, koji je u pozadini podložen opsežnim bas-gitarskim i bubnjarskim improvizacijama, predstavlja jedan od najbizarnijih trenutaka cijelog albuma (a tih nije malo), kad se susretnu mlađa i starija verzija snobovskog para te se razotkriju njihove izopačene seksualne sklonosti, a brak između Harryja i Rhonde uz asistenciju Thing-Fisha i pod pokroviteljstvom Zlog princa konačno se raspadne. Na »Artificial Rhonda«, koja predstavlja zaključak prvog dijela ove avangardne rock opere, mlađa verzija Rhonde izvodi erotski ples pred prečasnim Quentinom. Ovaj put riječ je o duhovito preuređenoj verziji standarda s »Zoot Allures«, »Ms. Pinky«.
Drugi disk otvara se s »The Crab-Grass Baby«, koji sadrži kombinaciju groteskno-elektronski programiranih vokalizacija kojima se simulira pjevanje mamica-redovnica te ‘normalnih’ vokalizacija. U pozadini se prelijevaju distorzirani riff i repetitivna bas linija. U završnici skladbe upada govorena riječ gej/mlađe verzije Harryja, kojeg ponovno odlično odigra stari bubnjarski mačak Bozzio. On blista i na »The White Boy Troubles«, koji predstavlja konačni obračun s Harryjevim traumama i njegovom konačnom transformacijom u homoseksualnog mekušca. Thing-Fish mu u međuvremenu otkriva pravo, izopačeno lice prečasnog Quentina te ga dodatno indoktrinira u obožavatelja mamica-redovnica. Na alternativnoj verziji klasike s »Ship Arriving Too Late To Save a Drowning Witch«, »No Not Now«, ponježnjeni Harry sudjeluje na divljoj zabavi/orgiji na kojoj su prisutni i prečasni Quentin te prošla, porno verzija njegove buduće zaručnice, koja postaje konobarica za veselo društvo mladih kršćanskih dječaka.
Još jedna superprovokativna satira naslova »Briefcase Boogie« predstavlja dramatičan trenutak kad se na sceni pojavi odrasla verzija Rhonde, odjevena u hiperseksualnu verziju Djeda Mraza, dok Harry u sadomazohističkoj opravi zadovoljava svoje nove prijatelje predvođene Thing-Fishom i sestrom Abdulom (još jednim bizarnim predstavnikom mamica-redovnica). Rhonda doživi živčani slom kad se ponježnjeni Harry ne obazire na njezin novi, hiperpornografski izgled te se radije zabavlja s mamicama-redovnicama predvođenim sestrom Abdulom. Iz bijesa se uz ismijavanje svog bivšeg muža odluči na radikalnu promjenu u fašističku feministkinju s aktovkom, kravatom, naočalama i kosom spletenom u punđu.
Na blues-gospel hibridu »Brown Moses«, jednoj od rijetkih skladbi na albumu koje ne sadrže govorene riječi, u glavnom vokalu blista Johnny ‘Guitar’ Watson, kojeg u pratećim vokalima prate Zappa, Ike Willis, Ray White i Napoleon Murphy Brock. Kabaretno jazzovska burleska »Wistful With a Fist-Full«, u kojoj glavni vokal preuzima Zli princ odnosno Napoleon Murphy Brock, sadrži potporu elegantnog klavirskog aranžmana. On je isprva u oštrom kontrastu s njegovim grimasastim pjevanjem, koje se u stupnjevanju groteskosti s vremenom prilagođava sve kaotičnijoj i shizofrenijoj naravi jazzovskih aranžmana na klaviru. »Drop Dead« predstavlja veliki finale, kad nastupa kraj kazališne predstave, a bivši supružnici su potpuno promijenjeni. Dok se fašističko-feministička verzija Rhonde zgraža nad ponježnjenom verzijom (jer je homoseksualac) svog bivšeg supruga te Zlim princem (jer je tamnoputi znanstvenik/kazališni kritičar), Harry je nakon završetka orgije s mamicama-redovnicama u devetom nebu. Završno djelo ove satirične rock opere, »Won Ton Ton«, predstavlja središnju scenu u kojoj sada u glavnim ulogama odrskih atrakcija nastupaju bivši supružnici; podložni Harry u sadomazohističkoj opravi i na koljenima kao puzeći crv, dok ga fašistički odjevena Rhonda s frizurom u punđi i naočalama bičuje bičem. Tekst kompozicije je u suprotnom smjeru snimljena verzija »No Not Now«, što se može razabrati već iz njezina naslova.
U usporedbi s određenim remek-djelima iz njegove prošlosti »Thing-Fish« nije predstavljao neki poseban iskorak u glazbenoj inovativnosti, jer su izvorne verzije brojnih skladbi na albumu čuo već ranije, no s druge strane je Frankovo uporno držanje zrcala suvremenom američkom društvu ovaj put doživjelo možda čak i svoj najveći konceptualni trijumf. U konceptualnom mahanju čekićem, apsurdnosti i groteskosti s »Thing-Fish« mogu se mjeriti samo još remek-djela »Joe’s Garage« i You Are What You Is«. Ovo je album na kojem je Zappa doživio trijumf u ulozi nemilosrdnog društvenog satiričara, dok je u ulozi glazbenog genija oduševio duhovito preuređenim verzijama prošlih klasika te ludim aranžmanima na sinklaviru. Nažalost, svi društveni problemi koje je Frank satirizirao u razdoblju kad se neoliberalni svinjski kapitalizam, koji danas vlada većinom svijeta, tek dobro rađao, danas žare više nego ikad prije, zbog čega se prisutnost inteligentnog glazbenog satiričara Frankove razine, koji bi inteligentnim, provokativnim humorom barem malo razbio apatičnu sivilo i mračnoću društvene svakodnevice, na svjetskoj sceni još kako nedostaje.
Postava
Frank Zappa – gitara, sinklavir
Steve Vai – gitara
Ray White – gitara
Tommy Mars – klavijature
Chuck Wild – broadway klavir
Arthur Barrow – bas-gitara
Scott Thunes – bas-gitara
Jay Anderson – akustični bas
Ed Mann – udaraljke
Chad Wackerman – bubnjevi
Steve De Furia – programiranje sinklavira
David Ocker sy- programiranje sinklavira
Thing Fish: Ike Willis
Harry: Terry Bozzio
Rhonda: Dale Bozzio
Evil Prince: Napoleon Murphy Brock
Harry-as-boy: Bob Harris
Brown Moses: Johnny “Guitar” Watson
Owl-Gonkwin-Jane Cowhoon: Ray White
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
CD1:
1. Prologue (2:56)
2. The Mammy Nuns (3:31)
3. Harry and Rhonda (3:36)
4. Galoot Up-Date (5:27)
5. The ‘Torchum’ Never Stops (10:32)
6. That Evil Prince (1:17)
7. You Are What You Is (4:31)
8. Mudd Club (3:17)
9. The Meek Shall Inherit Nothing (3:14)
10. Clowns on Velvet (1:51)
11. Harry-As-A-Boy (2:34)
12. He’s So Gay (2:44)
13. The Massive Improve’lence (5:07)
14. Artificial Rhonda (3:32)
CD2:
1. The Crab-Grass Baby (3:48)
2. The White Boy Troubles (3:34)
3. No Not Now (5:49)
4. Briefcase Boogie (4:10)
5. Brown Moses (3:01)
6. Wistful Wit a Fist-Full (4:00)
7. Drop Dead (7:56)
8. Won Ton On (4:19)
