Autor: Aleš Podbrežnik, Primož Novak
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč / Gasometer / Austrija
Datum koncerta: 14.02.2018
Broj posjetitelja: 4.000
Cijena ulaznice: 34,50€
Nema što! Kad Steven Wilson krene na turneju, nekako se podrazumijeva da ga treba barem jednom uloviti uživo! Steven je izniman glazbenik, dotjeran u svakom pogledu, a njegovo glazbeno vizionarstvo ne poznaje nikakva ograničenja. Tom čovjeku posebno uvodno predstavljanje više ne treba, a svojim je djelovanjem prevažna karika na suvremenoj glazbenoj sceni, jer na iznimno autentičan način održava vezu suvremenih glazbenih dosega u rocku s elementarnošću i izvornošću progresivnog rocka sedamdesetih. Kad dođeš na Wilsonov koncert, to je naprosto zapanjujući susret sa svojevrsnim miješanjem glazbenih žanrova iz ere sedamdesetih i osamdesetih, implantacijom dosega pop glazbe iz obaju spomenutih desetljeća te transformacijom svega toga u sadašnjost. Wilson je u stvaralačkom smislu umjetnik koji predstavlja svojevrstan spojni most starog i novog, pri čemu je s plemenitom profinjenošću u vlastitom artizmu postigao i izrazitu glazbenu eklektičnost. Wilson se neprestano razvija, a njegov je artizam dakako duboko povezan s ostavštinom Porcupine Tree i zapravo je njegova evolutivna nadgradnja. To je, naravno, logično. Logično je i to da su Porcupine Tree »pokopani« upravo zato što je ime Steven Wilson s vremenom preraslo glazbeni opus te iznimno cijenjene grupe, pa se Wilson odlučio krenuti na samostalni glazbeni put i umiroviti Porcupine Tree. Jednostavno. Tako mu ide čak i bolje. Općenito u komercijalno-tržišnom smislu
Dosta uvoda. Već u četvrt nakon sedam navečer, kad se bečki Gasometer tek počeo puniti, na pozornici je stajao David Kollar, slovački glazbeni »one man band« čudak, koji je svojim glazbenim avanturizmom fascinirao samog Wilsona pa ga je pozvao na svoju aktualnu koncertnu turneju. David je klasično obrazovan gitarist, a ujedno i veliki protagonist jazza. Njegov umjetnički doseg servira na pladnju profinjenu fuziju glazbenih svjetova, iz koje možeš zaključiti samo to da je čovjek sa svojom višeslojnom izbrušenošću i neopterećenošću inovativan mladi glazbeni um nove generacije. Na pozornici su ga pratili Appleov prijenosnik, violinski gudalo i gitara. Kombinacija »soundscapes« plovidbe i upotrebe gitarskog jezika koji se ne zaustavlja na aksiomu glazbenog eksperimenta. Raspoloženjski koliko god treba. U fraziranju teško odredljiv, radije fragmentiran i rastresit, a istodobno izazovan i poseban. Nešto za glazbene sladokusce koji znaju pronaći i ekspresivnu glazbenu vezu između Kollara i Wilsona, baš kao što ju je osjetio i sam Wilson, jer se Kollar kao posebni gost pojavljuje i na Wilsonovu aktualnom studijskom albumu »To the Bone«. Čovjek koji je u prošlosti surađivao i na turneji s Patom Mastelottom (King Crimson), u džepu već ima nekoliko albuma i kilometraže, a na ovom je koncertu u prvom redu iskoristio priliku da publici predstavi aktualni, to jest posljednji album »Notes From the Underground«, koji je izašao prošle godine.
Posjet Wilsonovu koncertu u Trstu u travnju 2016. djelovao je kao da je bio što jučer. Tada je Steven Wilson s ekipom predstavljao album »Hand. Cannot. Erase« i EP »4 ½«, a prošlog je svibnja već izdao novi studijski album »To The Bone«, koji slušatelja u izražajnom smislu nagovara najviše od svih njegovih albuma, s najvećom mjerom glazbene pristupačnosti. U tom smislu predstavlja donekle i Wilsonov osobni »hommage« pop rocku osamdesetih. Ako smijem za objašnjenje malo premotati koncert unaprijed, u drugoj je polovici koncerta Wilson prije skladbe Permanating obratio publici da je na novom albumu riječ o pomaku prema najslušljivijem dijelu njegove evolucije, to jest uhu do danas vjerojatno najpristupačnijem. Wilson je to objasnio rekavši da je zadnjih godina slušao puno glazbe čija je ljubiteljica njegova majka. A to su grupe Abba, Electric Light Orchestra, Bee Gees, The Beatles, Marvin Gaye (u vezi s Gayeom Wilson je objasnio i što je to falsetto vokal i zbog čega je u Permanating namjerno upotrijebio takav vokalni pristup). Wilson je k tome dodao da je pop nekoć bio izvrstan, da je u posljednje vrijeme puno slušao Princea, Davida Bowieja, Tears For Fears, pa i Kaja Goo Goo, pri čemu je pogledao prema Beggsu, a publika je na taj gestu eruptirala od oduševljenja. Tako je čovjek dodao i da to što nudi njegova nova autorska skladba Permanating nema apsolutno nikakve veze s onim što nudi pop glazba danas, s Justinima Bieberima i njima sličnima. Time je ponovno podigao Gasometer na noge i požnjeo novi lavinski pljesak publike. Wilson je tijekom godina postao nabrušen govornik i nekoliko je stanki iskoristio za dulje obraćanje publici, u kojima nije izostala ni zarazna doza crnog humora, kakav može proizvesti samo Britanac Wilsonova kova. Iskričavosti, duhovite pronicljivosti, karizme i zaraznosti Wilsonu nikako ne ponestaje.
Bosonogi genij je sa svojom ekipom ponovno zapanjio i u Beču. Na pozornici je najveća zagonetka bio novi gitarist Alex Hutchings, koji je u glazbenom svemiru relativno nepoznato ime. No ni Craig Blundell nije, pa su mnogi prije toga nevjerično nagovještavali da Hutchings nije Govan ni Kilminster, kao ni da Blundell nije ni Minnemann ni Harrison, ali svejedno. Obojica glazbenika su izvanredna i u onome što zahtijeva pozornička prisutnost Wilsonove autorske glazbe, kao i glazbe grupe Porcupine Tree, više nego dostojna zamjena svojih slavnih prethodnika, koji su se okusili u dosadašnjim Wilsonovim postavama. Hutchings je već uvodno servirao pravi floydovski zvuk, a tijekom koncerta potpuno uvjerio finom mekoćom eteričnog zvuka, pa čak i uknjižbom pojedinih »Hackett-izama«, kao i podivljalo brzim solo eskapadama, ondje gdje je to diktirala struktura pojedinih skladbi (npr. Vermillioncore, Detonation ili Song Of I). U istom je dahu Blundell s druge strane zapanjio nekim izvanrednim bubnjarskim prijelazima, kojima je izazivao samu kompaktnost skladbi, jer bi nastavkom jazzističkih perverzija lomljenja ritmova mogao posve razoriti njihovu strukturu. Pa se u tome uvijek u pravom trenutku majstorski vratio u vodeći ritmički ovjes. Time je potvrdio da je riječ o jednoj od najtoplijih bubnjarskih stvari na planetu u ovom trenutku i pomno čuvanoj glazbenoj tajni. Basist Nicholas Beggs i američki klavijaturist Adam Holzman već su veterani Wilsonove ekipe i ostaju velike glazbene figure. Beggs je samo u Arriving Somewhere But Not Here, dakle tijekom jedne jedine skladbe, zamijenio tri različite bas gitare te ponovno zapanjio profinjeno osjetilnim zvukom koji je generirao na pozornici. Upotreba Chapman Sticka bila je pritom tek jedna od njegovih očekivanih i standardnih obveza.
Wilson je bio izuzetno dobre volje i teatralno raspoložen! Cijelo vrijeme u ulozi glavnog pilota i zapovjednika. Tijekom koncerta čovjek je neprestano koračao od glazbenika do glazbenika i »budno provjeravao« njegov rad. Nije izostao ni njegov trademark puhanja u naprijed počešljanu kosu, koja mu na njegovoj »pašćetovskoj« frizuri obvezno seže preko očiju, nosa i usta, kao ni izrazito posebno gestikuliranje koje ga prati još od vremena Porcupine Tree. Čovjek je ponovno baratao paletom najrazličitijih gitara te se dakako suočavao i s vodećim solažom. Nekoliko se puta smjestio za melotron, koji je ovaj put bio pozicioniran u pozadini scenske kulise. Vokal mu izvrsno služi i djeluje kameleonski, evocira kroz dopunjenu vokalnu izvedbu, refleksiju iznimno autentičnih emocija i strasti. U vokalima su Wilsona s jasno obojenim kontrastima cijelo vrijeme izvrsno dopunjavali Hutchings i Beggs, što je produbljivalo raspoloženjsku dramu i grabežljivost samih točaka. Vokal pjevačice Ninet Tayeb bio je jedna od rijetkih stvari za koje je Wilson morao upotrijebiti zvučnu matricu. Zvuk kao iz škatulje. Besprijekoran. Kao i izvedba.
Repertoar odlično raspoređen. Prvi je dio trajao sat vremena. U njemu je Wilson na veliko predstavljao novi studijski album »To The Bone«, ubacio u njega i tri skladbe prethodnika »Hand. Cannot. Erase« te izveo klasik grupe Porcupine Tree s albuma »In Absentia«, The Creator Has a Mastertape (»….koju je zaboravio u autu….«). Petnaest minuta stanke dakle, a onda skok u drugi, još dulji dio, koji nas je odveo do atmosferičnog vrelišta. Osobito se u tom dijelu lijepo ogledala alternacija između zahtjevnijih točaka, eksperimentalno progresivne drskosti i otrgnutosti te kompaktno slušljivih točaka, koje se osobito u refrenima trenutno uvuku u uho. Dakle, jednostavnoj kompoziciji slijedila je složenija i obratno. Taj je dio bio i izraženije opterećen klasicima Porcupine Tree, počevši s uvodnom kompozicijskom briljantnošću, odnosno »Deadwing« majstorijom Arriving Somewhere But Not Here. Wilson je u set listi zadržao i uvijek privlačni i omiljeni Porcupine Tree “mini šlager” Lazarus, uz mračnjački klasik s albuma »Fear of a Blank Planet«, Sleep Togetner, a obožavatelje Procupine Tree razveselila je osobito integracija još jedne blago zaboravljene skladbe s albuma »In Absentia«, Heartattack in a Layby. Iznimno. Hipnotično. Sve su to pratile izvrsne projekcije u pozadini, kao i one na prozirnoj zavjesi u prvom planu. Prozirna zavjesa, koja je između prva dva komada napakostila fotografima, povremeno je bila postavljena na samom pročelju pozornice. Te su projekcije zapanjile kombinacijom djevičanske krhkosti i okrutnosti. Rajem i paklom. Dualnošću. Koliko god je skladba bila krhka i nagovarala čak naivno, toliko je jače presudio sadržaj projekcije koja ju je pratila. To vrijedi osobito za nove skladbe, kao što su People Who Eat Darkness i The Same Asylum As Before, pri čemu je u zadnjem bisu skladba The Raven That Refused to Sing odnijela prvo mjesto! Dakle, stigli smo do biseva. Wilson ga je otvorio tako da je na pozornicu donio mali pojačalo-kombo, a na njega se priključio sa svojom »izlizanom« Telecasterom. Najavio je skladbu koju je stvorio 1998., kad se pomicao od elektronike prema rockerski prizemljenom konfiguriranju kompozicija. U solo režiji naime je izveo iznenađenje večeri, i vratio nas na »zaboravljeni« album Porcupine Tree »Stupid Dream« (1999), kad je izveo Even Less. U kantautorskoj režiji. Na način na koji je izvorno stvorena. Sam na pozornici. Samo s gitarom i vokalom, pri čemu je dodao da je bio toliko oduševljen kad ju je napisao da ju je morao neprestano svirati. Po nekoliko puta zaredom. Svakodnevno.
Možda najmanje zanimljiva točka tog večera, ali u pogledu glazbene evolucije i umjetničkog sazrijevanja prevažan dio Wilsonove karijere, bila je obrada Princeove Sign “☮” the Times. Wilson pritom nije zaboravio naglasiti da će se ovaj put iznimno potruditi i izvesti znatno poboljšanu verziju Princeova hit štiklca. Bend je naime posvetu preminulom glazbeniku tom skladbom izricao već na prethodnoj turneji, a Wilson unatoč tome i dalje smatra da tadašnja verzija nije dostojno opravdala tu posvetu i da želi ovaj put ispraviti dojam. Svakako je ponovno »natovario gajbicu«. Kako god, Princeovu je obradu grupa na bečkom koncertu uopće prvi put izvela u sklopu aktualne “To The Bone” turneje . Jedan od posebnih vrhunaca isporučila je u završnom dijelu koncerta, The Raven That Refused To Sing. Čovjeku se naježe koža do kosti, toliko je potresna ta čarobna kompozicija. Toliko tjeskobe, melankolije, čežnje ima u njoj, a istodobno i ljudske okrutnosti. Tu vrstu mistike znaju dozvati na pozornicu samo britanski glazbenici, a Wilson u ovom vremenu vrijedi za prvog mecenu među njima.
Čovjek nakon takvog koncerta ostane bez riječi. Superlativa mu ne ponestaje, jer dva i pol sata čiste glazbe koje je dobio prati prvorazredni perfekcionizam i zapravo glazbeno-izvedbena besprijekornost. Možeš si reći samo još sljedeće: »Gdje i kada je najbliži Wilsonov koncert?« Odgovor glasi »Verona, ponedjeljak 25.6.2018., stari rimski amfiteatar.« Mi smo mislima već tamo. Ukratko. Posjet Wilsonovu koncertu ostaje briljantnost bez premca.
Setlista
Set 1:
1. “Truth” (kratki film, snimljeni uvod)
2. Nowhere Now
3. Pariah
4. Home Invasion
5. Regret #9
6. The Creator Has a Mastertape
7. Refuge
8. People Who Eat Darkness
9. Ancestral
—stanka cca 20 minuta—-
Set 2:
10. Arriving Somewhere but Not Here
11. Permanating
12. Song of I
13. Lazarus
14. Detonation
15. The Same Asylum as Before
16. Heartattack in a Layby
17. Vermillioncore
18. Sleep Together
—bis—
19. Even Less
20. Sign “☮” the Times
21. The Raven That Refused to Sing
Galerija slika
