Izdavač: Island Records
Datum izlaska: 25. 7. 1969.
Produkcija: Terry Ellis & Ian Anderson
Trajanje albuma: 37.48 min
Žanr: Folk Rock / Blues Rock / Heavy Rock / Jazz
Ocjena: 8.0/10
Nakon bluesovskog početka s “This Was” (1968.) Jethro Tull su se na “Stand Up” odlučili za promjenu zvuka i glazbenog smjera. To je značilo postupno odbacivanje elemenata bluesa i skretanje u folk-hard rockerske vode, što je ujedno bio i početak njihova prog rockerskog puta. Taj važan korak nedvojbeno se dogodio odlaskom klasičnog blues gitarista Micka Abrahamsa, kojemu se nije sviđao novi smjer grupe, i dolaskom njegove zamjene Martina “Lancelota” Barrea. Time je grupa napravila najvažniji potez u svojoj povijesti. Kao puno raznovrsniji gitarist od svojeg inače tehnički izvrsnog prethodnika, Barre je grupi donio prepoznatljiv zvuk kakav ona ima i danas. Uz Iana Andersona, Barre je tijekom godina postao nezamjenjiv član grupe (i jedini stalni član osim njega), a upravo je na “Stand Up” potpuno redefinirao grupu. Barre je naime bio puno manje okrenut bluesu od Abrahamsa, a njegove gitarske linije puno su tvrđe, mjestimice čak hard rockerske. I upravo je to u najvećoj mjeri pridonijelo važnoj promjeni zvuka grupe. Središnji glazbenik i nenapisani vođa grupe Ian Anderson do “Stand Up” već je izrastao u izvanrednog multiinstrumentalista (na albumu svira čak osam instrumenata), a najjači je kao i obično u pjevanju i sviranju flaute. Osobito kao flautist već je tada bio pojam za sebe. No, utjecaji bluesa na pojedinim skladbama i dalje ostaju, ali grupa je na “Stand Up” uglavnom postala puno kompleksnija (njihovo miješanje elemenata folka, bluesa, jazza i klasične glazbe s rockom ovdje se još više produbilo), tvrđa (zahvaljujući Barreovoj gitari), a dobila je ponajviše na sofisticiranosti (izvanredni instrumentalisti i majstori atmosfere, da ne zaboravim spomenuti odličnu ritam liniju Cornick-Bunker). Album sadrži tri klasika, “Bouree”, “Nothing’s Easy” i “Fat Man”, koji su i danas nezaobilazan dio njihovih nastupa. Ni inače na albumu nema ni jednog lošeg trenutka i vrlo bi teško bilo izabrati najbolju skladbu na njemu jer je svaka skladba na svoj način remek-djelo, dok s druge strane nijedna izrazito ne odskače od ostalih.
“A New Day Yesterday” sjajan je otvarajući “heavy” blues rocker u kojem briljira osobito Barre svojim razvijenim rifovima i solažama, koje su posve druga priča od onih njegova prethodnika. Upravo on ima najviše zasluga što grupu cijeni i mnogo ljubitelja “teškog” rocka, a to se ovdje može primijetiti odmah. Skladbu naravno podupire neizostavan Andersonov karizmatični vokal i njegovo vragolasto sviranje flaute, a svoje bluesovskom zvuku skladbe dodaju i njegove usne harmonike. Skladba je i danas iznimno popularna među ljubiteljima grupe. “Jeffrey Goes To Leicester Square” nakon “A Song For Jeffrey” (This Was, 1968.) još je jedna skladba posvećena Ianovu prijatelju i budućem Tullovu basistu Jeffreyju Hammondu-Hammondu. To je šarmantna folk rock skladba koja oduševljava ponajviše prepletom Andersonova bluesovski intoniranog vokala i Barreovih solaža. Ukusna je i Ianova upotreba mandoline. Instrumental “Bouree” odlična je jazzerska adaptacija klasika J. S. Bacha. Jedan je od prvih i najboljih primjera kako se rock na divan i iznimno duhovit način “poigrao” s klasičnom glazbom. Ian ovdje slušatelju naprosto oduzima dah svojim živahnim solažama na flauti, koje su tako karakteristične za njega. Posebno oduševljava i odlična Cornickova solaža na basu, od koje se doslovno možeš zalizati. Grupi je uspjelo napraviti odličnu verziju klasične kompozicije i time stvoriti vlastiti klasik, koji je i danas nezamjenjiv u njihovu koncertnom repertoaru. Duhovita, ali i napeta “Back to The Family” prožeta je ponajviše interakcijom između Barreove jazzerski intonirane gitare i Cornickova basa. Ianov vokal na ovoj skladbi po mom je mišljenju čak najbolji na cijelom albumu. “Look Into the Sun” jedna je od najprevidenijih skladbi grupe. Lagan je folk rocker, s uvodom na akustičnoj gitari, koji ima blagi psihodelični prizvuk, osobito zbog Ianova načina pjevanja. Iako bih je teško nazvao zaboravljenim klasikom, po atmosferi je izvrstan odraz tog vremena, to jest kraja 60-ih. “Nothing Is Easy”, napeta u pravom bluesovskom ritmu, jedna je od najboljih skladbi na albumu te inače među ljubiteljima grupe iznimno omiljena skladba, koja je gotovo bliža psihodeliji nego folk rocku ili bluesu. Basist Cornick ovdje ponovno oduševljava na svom basu, a dok slušam ovu skladbu uvijek me preplavi spoznaja da je bio jedan od najprevidenijih basista tog vremena, iako je na kraju Barre taj koji je svojim solažama ovdje glavni pobjednik. Instrumentalne dionice i ritam linija u skladbi općenito su iznimno oduševljavajuće, a skladba ujedno sadrži i odličan refren. Bluesersko “Fat Man” posvećen je prijašnjem gitaristu Abrahamsu, koji je očito bio omiljena meta Andersonovih šala. Skladba je i inače, ponajviše zbog Ianovih usnih harmonika, najsličnija ostvarenjima s njihova prvijenca. Jedinstvena je i oduševljava Ianovim duhovitim vokalom, mandolinom i balalajkom te Bunkerovim slikovitim udaraljkama. Grupa “debeljka” rijetko kad zaboravi uključiti u svoj koncertni popis. Melodramatična folk rockerski intonirana “We Used To Know” usmjerena je ponajviše na akustičnu gitaru. Po atmosferi je potpuno drugačija od svih skladbi na albumu i svojom izvanrednom melankolijom nagovještava kamo će grupa ići sa sljedećim albumima (“Benefit”, “Aqualung” itd.). Ianovo pjevanje je divno, a Barreova solaža među najboljima je na albumu, tako da je mirno mogu pribrojiti njihovim zaboravljenim klasicima. “Reasons For Waiting” izuzetno je lijepa folk balada koja oduševljava ponajviše izvanredno lijepom flautom i orkestralnim aranžmanima Davida Palmera. Cornickova bas gitara nevjerojatno je u prvom planu za folk rock skladbu. Ta je skladba zapravo svojevrsni predokus njihovih folk rock skladbi, koje će u budućnosti doživjeti vrhunac sa “Songs From the Wood” (1977.). Završna “For a Thousand Mothers” opet je mnogo napetija skladba, koja se otvara cimbalima i nabrijanom flautom te se razvija u kompleksnu, većinom instrumentalno usmjerenu skladbu. Ianov je vokal ovdje, zanimljivo, u produkciji potisnut u pozadinu, pa do izražaja dolaze ponajviše vještine pojedinih instrumentalista. Tu članovi grupe daju oduška na svojim instrumentima i na njoj se doista osjeti izvanredna povezanost unutar grupe.
Reizdanje “Stand Up” sadrži i četiri bonus skladbe. Tri od njih doduše su izašle na popularnoj kompilaciji “Living in the Past” (1972.), a to su klasik “Living in the Past”, bluesy usmjerena “Driving Song” i napeta “Sweet Dream”, dok je psihodelična “17” slušateljima prvi put dostupna. Sve spomenute skladbe nastale su u razdoblju “Stand Up”. “Living in the Past” sa svojom neobičnom 7/8 strukturom i dramatični heavy rocker “Sweet Dream” klasici su grupe koje većini ljubitelja grupe nije potrebno posebno predstavljati (više o njima u recenziji “Living in the Past”). Sve su bonus skladbe ukratko odlične i zasigurno će razveseliti sve kolekcionare i ljubitelje grupe.
“Stand Up” je album na kojem su Jethro Tull pronašli svoje pravo poslanje i prepoznali se kao grupa sklona stalnom istraživanju novih glazbenih obzora, a istodobno cijelo vrijeme, ponajviše zahvaljujući Andersonovu karakterističnom vokalu i flauti te Barreovoj gitari, zadržava svoj izdaleka prepoznatljiv zvuk. “Stand Up” nagrađuje slušatelja raznolikom mješavinom elemenata heavy rocka, folka, klasične glazbe, bluesa i jazza, uvijek zamotanom u kompaktne okvire, ponajviše što se tiče duljine skladbi. Doista je nevjerojatno kako taj album i danas zvuči iznimno svježe. “Stand Up” je i inače za grupu značio izniman komercijalni uspjeh jer im je donio 1. mjesto na britanskoj ljestvici tadašnjih izdanja. Ian je jednom čak izjavio da je to njegov najdraži Tull album. Nedvojbeno je riječ o njihovu prvom klasiku, jednom od najboljih djela grupe te temelju na kojem su počeli graditi i usavršavati svoj daljnji glazbeni izraz. Iako to nipošto nije njihov najbolji album, jer su kasnije stvorili još hrpu zanimljivijih i naprednijih djela, “Stand Up” bi vjerojatno bio onaj njihov album koji bih dao poslušati nekome tko se tek upoznaje s njihovom glazbom.
Popis skladbi:
1. A New Day Yesterday (4:10)
2. Jeffrey Goes To Leicester Square (2:12)
3. Bourée (3:47)
4. Back To The Family (3:48)
5. Look Into The Sun (4:21)
6. Nothing Is Easy (4:26)
7. Fat Man (2:52)
8. We Used To Know (4:00)
9. Reasons For Waiting (4:06)
10. For A Thousand Mothers (4:13)
Bonus skladbe na reizdanju:
11. Living in the past (3:23)
12. Driving Song (2:44)
13. Sweet Dream (4:05)
14. 17 (3:07)
Postava:
Ian Anderson – vokal, flauta, akustična gitara, hammond orgulje, klavir, mandolina, balalajka, bouzouki, usna harmonika
Martin Barre – električna gitara, flauta na “Jeffrey Goes To Leicester Square” i “Reasons For Waiting”
Glenn Cornick – bas gitara
Clive Bunker – bubnjevi, udaraljke
Gostujući glazbenik:
David Palmer – gudački aranžman i dirigiranje na “Reasons For Waiting”
