Van Der Graaf Generator postali su ubrzo nakon osnutka, u drugoj polovici šezdesetih, sastav koji je svojom naprednom vizionarskom naravi i neobuzdanim pionirskim zamahom pomicao glazbene granice te širom otvarao vrata procvatu progresivnorock žanra. Brzo ih je pratila oznaka jednog od najčudnijih sastava tog vremena. Nije ni čudo da su šok terapiju njihovog »glazbenog eksцеса« među ostalima obožavale velike figure kasnijeg punk vala, John Lydon (Sex Pistols) i Mark E. Smith (The Fall). Ali polako. Bend je u veljači 1970. izdao svoj prvi pravi studijski album »Least We Can Do Is Wave To Each Other« (RockLine recenzija). Zašto prvi pravi? Zato što je prvijenac »The Aerosol Grey Machine« (1969, RockLine recenzija) zamišljen kao samostalni album Petera Hammilla pa ga grupa zato niti ne priznaje svojim. No da bi uopće preživjeli i spasili svoj opstanak, pristali su na kompromis da album izađe pod imenom Van Der Graaf Generator. Više o pozadini te štorije zapisano je u RockLineovom prilogu povodom 50. obljetnice izlaska albuma »Least We Can Do Is Wave To Each Other«.
No, do travnja 1970. grupa je već učvrstila svoju poziciju na sceni, ponajviše zahvaljujući koncertnim nastupima kojima su stjecali sve više simpatija glazbene javnosti. U onome što su radili bili su apsolutni posebnjaci, a glavni pogonski motor grupe bio je karizmatični vokalist i klavijaturist te glavni skladatelj Peter Hammill. Njegov pogled na glazbu u to je vrijeme bio nevjerojatno inovativan. Hammill je bio doslovno neuhvatljiv. U svemu je bio poseban i njegov pristup pjevanju, po kojem se u početnom razdoblju svoje karijere snažno ugledao i David Bowie. Bend je dobio na dodatnoj prepoznatljivosti ne samo potpisivanjem ugovora s Charisma Records, nego i objavljenim singlom za prelijepu baladu »Refugees«. Van Der Graaf Generator prihvatili su u to vrijeme poziv da sudjeluju i u stvaranju glazbene podloge za film »Eye Witness« redatelja Cubbyja Broccolija. Projektu su pristupili, no kasnije je vrlo malo skladane glazbe i zaista iskorišteno za filmsku glazbu. Početkom travnja 1970. Van Der Graaf Generator otputovali su u Bremen, gdje su u televizijskoj emisiji »Beat Club« odsvirali dvije skladbe, i to »Darkness 11/11« te »Whatever Would Robert Have Said?«. Taj dio emisije »Beat Club« emitiran je tek u lipnju te godine. Slijedila su dva odjeknula nastupa na dva domaća festivala. Prvi među njima, Plumpton festival, održao se 24. 5. 1970., a drugi i još važniji 1. 6. 1970. u londonskom Royal Albert Hallu. Potonji je organizirao šef izdavačke kuće Charisma Records i menadžer grupe Van Der Graaf Generator Tony Stratton-Smith, a vodio ga je DJ John Peel. Bio je namijenjen tome da grupe pod okriljem izdavača Charisma Records dobiju dodatnu izloženost i prepoznatljivost. Van Der Graaf Generator na tom su festivalu nastupili u društvu grupa East of Eden i Audience. U srpnju su se Van Der Graaf Generator prvi put zaputili i na staro europsko kopno, gdje su svirali u sklopu dvaju njemačkih festivala (München, Aachen), i to u društvu: Pink Floyd, Deep Purple, Black Sabbath i Fairport Convention.
Peter Hammill prisjeća se: »U ta je vremena tijekom naših nastupa otprilike polovica publike napuštala koncert. A ta polovica koja je izdržala do kraja koncerta postala je toliko privržena i lojalna da je dolazila na svaki sljedeći koncert. Na to se nismo puno obazirali jer smo, jednostavno rečeno, bili izuzetno fokusirani na ono što smo radili. Naša nas je glazba potpuno upila i obuzela. Držali smo se svojih glazbenih principa i vizije. Nismo pratili što se tada stilski rađalo oko nas i nismo slušali druge rock sastave. Jednostavno zato što za tako nešto nismo imali vremena. Na naš glazbeni brod ponijeli smo utjecaje jazz glazbe, ali i elemente klasične glazbe, ponajviše preko Hugha Bantona – pri čemu tu ni izdaleka nije bila riječ o utjecajima nekakvih romantičnih simfonija. Iako zvuči egoistično i ignorantski, u to smo vrijeme bili uvjereni da to što radimo nosi izuzetnu vrijednost i da je zato prevažno.«
Za snimanje novog albuma Van Der Graaf Generator ponovno su se zaputili u Trident studio. I ovaj su put za producenta izabrali Johna Anthonyja, s kojim su se vrlo dobro razumjeli već pri snimanju prethodnog albuma. No album nisu snimili u nekoliko dana, nego u kraćim vremenskim intervalima između koncertnih nastupa. Odmah nakon nastupa 9. 8. 1970. u sklopu 10. međunarodnog jazz i blues festivala u Plumptonu, grupu je prilično iznenađujuće napustio basist Nic Potter. Grupa je najprije ponudila mjesto basista roadieju Daveu Andersonu, koji je tada bio i tehničar Brinsleyju Schwarzu, no s njim nije uspjela razviti željenu uigranost. Onda je Hugh Banton došao na ideju da bi baš on svirao na bas pedale. Istodobno sa sviranjem klavijatura. No pritom je bend morao kupiti Hammond orgulje, kojima je Banton dopunio svoj glavni scenski rekvizit. To su bile orgulje marke Farfisa. Hugh Banton bio je klasično školovan klavijaturist, a bio je vješt i u svladavanju crkvene glazbe. Davea Andersona Van Der Graaf Generator zadržali su kao roadieja. Ta nova činjenica da mogu svirati na koncertima bez basista dodatno je naglasila glazbenu iskaznicu velike čudaškosti grupe. Ne samo da gitare u svojim kompozicijama (barem u prvoj eri djelovanja još ne) gotovo nisu koristili, nego su se sada riješili čak i basista. Peter Hammill ispričao je da je Potteru koncertni raspored u kombinaciji s preostalim vremenom, u kojem je kreativnost skladanja novog materijala dosezala vrhunac, jednostavno postao preopterećujući. Hugh Banton u je studiju do kraja odsvirao sve preostale bas dionice na bas-gitari. Na pozornicama je pak bas linije svirao na pedalama. Potterove bas linije na studijskim su izvornicima u potpunosti sačuvane na skladbama »Lost«, »Killer« i »Emperor in His War Room«.
Bend nije bio bogatiji samo za Hammond orgulje i sviranje bas linija pedalama, nego je i David Jackson nastavio usavršavati svoje specifičnosti u sviranju saksofona i flaute. Ponajviše u proširenju zvučnih efekata kojima je uveo nove inovacije u sviranje saksofona, pri čemu je svirao i saksofone preko wah-wah efekta. I Guy Evans u tom je razdoblju nadogradio svoju bubnjarsku tehniku, a njegov doprinos na albumu »H To He, Who Am The Only One« još je raznolikiji, a u prijelaznim rješenjima još iskrivi i provokativniji. I Evans je potekao iz škole jazz bubnjanja.
Skladba »Killer«, koja se izvorno zvala »A Cloud As Big As a Man’s Hand« – ime joj je dao Chris Judge-Smith-, nastala je još 1968. Hammill je tu skladbu sustvorio sa svojim školskim kolegom Johnom »Stephenom« Wardom, u vrijeme dok je nastupao u grupi Heebalob. Hammill je za nju napisao glavni motiv, ali i cijeli tekst. Općenito je riječ o jednoj od prvih kompozicija koje je Hammill napisao u svojoj glazbenoj karijeri. Skladbu koju je Hammill u izvornoj verziji izvodio još s Heebalob, grupa je uz osuvremenjivanje aranžmana počela redovito uvrštavati u svoje nastupe 1969. Skladba »Emperor In His War Room« smatra se Hammillovim mračnim portretom ogorčenog tiranina. To je bila posve nova kompozicija. Hammill je za ovu skladbu k suradnji pridobio nikog drugog nego King Crimson gitarista Roberta Frippa. Fripp, koji do tada nikad nije radio kao studijski glazbenik, simpatizirao je s Van Der Graaf Generator. Osobito nakon onoga što je čuo na albumu »Least We Can Do Is Wave To Each Other«. Frippa je uvjerio i John Anthony da pristane na suradnju. Tako je Robert Fripp dovukao u studio svu svoju famoznu opremu i snimio dva odvojena solaža, a da prije toga skladbu »Emperor In His War Room« nije čuo ni jednom. Oba su solaža Van Der Graaf Generator uključili u skladbu.
»Pioneers Over c« jedina je skladba koja je snimljena u dijelovima i kasnije spojena u cjelinu. To je grupi onemogućilo da je izvodi uživo. Hugh Banton je u ovoj skladbi upotrijebio oscilator za stvaranje posebnog dodatnog zvučnog efekta kojim je opremao Hammillove napjeve. »Pioneers Over c« govori (prema Hammillovim riječima) o prvim astronautima koji pri svom putovanju pokušavaju premašiti brzinu svjetlosti. Hvata ih vremenska anomalija. U njoj su bestjelesni i dolaze u dodir s različitim izvorima energije i informacija. Mogu se spojiti i s onim što zovemo Bog – recimo univerzalna istina. Samo ljudske oblike više nikad ne mogu poprimiti. Kao duhovi, nalaze se u beskonačnosti. Žive smrt ili umiru život. U beskonačnosti. Lutaju vječnošću. Ne umiru. “Riječ je o potpunoj špekulaciji”, kaže Peter Hammill. Tu su skladbu pretežno sustvorili Peter Hammill i David Jackson i ubrzo je postala veliki favorit obožavatelja grupe. Jackson se prisjeća: »Odjednom su nas primijetili mediji. To nisam bio navikao. Zbog načina na koji sam svirao saksofon počeli su me svrstavati među važnije glazbenike. Jedan od medija otišao je čak toliko daleko da me stavio ispred Milesa Davisa, što nikako nisam mogao prihvatiti.«
Album »H To He, Who Am The Only One« bio je još mračniji pothvat od svog prethodnika. Istodobno su se svi glazbenici u razmaku od deset mjeseci dodatno usavršili. I izvedbeno i u smislu da su sazreli u još bolje skladatelje. Album teže leže uhu od prethodnika i zahtijeva više pažnje i vremena. Hammill kaže da je grupa nevjerojatno uživala tijekom njegova snimanja.
Naslovnicu pod nazivom “Birthday”, koju je prilog Paul Whitehead, nadahnula je skladba »Pioneers Over c«. Whitehead je najprije grupi ponudio drugačiju sliku, no Van Der Graaf Generator su je odbili. Dodani snop svjetlosti na naslovnici usmjeren je ravno na London. »H to He« naziv je za fuziju vodikovih jezgri iz kojih nastaju jezgre helija, što je bazična egzotermna reakcija koja se odvija između sunca i zvijezda. Riječ je o reakciji koja, među ostalim, definira i djelovanje vodikove bombe. Whitehead je kasnije dizajnirao još mnogo naslovnica za albume grupa, među ostalim za Genesis, i tako postao početkom sedamdesetih pravi »kućni slikar« izdavačke kuće Charisma Records.
Album »H To He, Who Am The Only One« izašao je 14. 12. 1970. U SAD-u ga je izdala izdavačka kuća Dunhill Records. Naslovnica albuma za američko tržište imala je bijelu pozadinu. Reizdanja albuma iz 1980. i CD remaster iz 2005. imaju tamnoplavu pozadinu. Album izdan za europsko tržište u svom izvorniku ima ljubičastu pozadinu.
»H To He, Who Am the Only One« nije bio prodajno uspješan kao prethodnik »Least We Can Do Is Wave to Each Other«. Grupa naime nije izdala nijedan singl. Charisma Records pokazala je zanimanje da izda skladbu »Killer« kao singl, no Van Der Graaf Generator to nisu dopustili jer su se bojali da bi ih slušatelji počeli tretirati kao tvrđi rock sastav. Zanimljivo je da pri izboru singla nisu htjeli posegnuti za fantastičnom Hammillovom osobnom, ispovjednom baladom »House With No Door« – njezin tekst govori o osobi koja teško uspostavlja kontakt s okolinom i ljudima-, za koju se ubrzo pokazalo da je uz »Refugees« (singl s prethodnog albuma) postala, barem što se slušanja tiče, jedna od najlakše osvojivih skladbi cijele karijere Van Der Graaf Generator.
Bend se nakon izlaska albuma zaputio na »Six Bob« turneju. Van Der Graaf Generator društvo su na toj turneji pravili Genesis i Lindisfarne. Sve tri grupe bile su pod okriljem Charisma Records, no Van Der Graaf Generator izabrani su za glavne nosioce turneje, i to zato što je njihov staž u izdavačkoj kući bio najduži među sve tri grupe. Već tijekom turneje počeli su stvarati novi materijal koji je iskorišten na sljedećem albumu, a to je »Pawn Hearts«.
Van Der Graaf Generator tako su prije 50 godina, izlaskom fantastičnog »H To He, Who Am The Only One«, zakoračili u najkreativnije razdoblje prve ere svog djelovanja, koje je kulminiralo 1971., kad je izašao za mnoge sljedbenike grupe najcjenjeniji album njihove karijere. To je izniman »Pawn Hearts«.
Recenziju albuma “H To He, Who Am the Only One”, koju je za RockLine 2007. godine napisao Peter “Dr. ProgRock”, možete pročitati OVDJE!
Autor: Aleš Podbrežnik
