Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Boogaloo / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 02.12.2010
Broj posjetitelja: 300
Cijena ulaznice: 140,00 HRK (18,00€)
Dva dana nakon što se vražji gitarski mag po drugi put u karijeri javio u slovenskom glavnom gradu, slična je čast zapala i Zagreb. Paul Gilbert (Mr. Big, Racer X) me svojim nastupom fascinirao u svemu, pa mi grješne misli o potencijalnom skoku u Zagreb naprosto nisu prestajale šibati kroz glavu. Štoviše. U njoj je počelo sijevati. Kad izađem iz jedne od poslovnica Eventima s ulaznicom u ruci, nisam se mogao načuditi činjenici da je za Zagreb čak 11,00€ jeftinije nego što je to bilo za koncert u Ljubljani.
Sat je nekoliko minuta iza sedam navečer. Iako na ulaznici piše da koncert počinje u osam, nigdje se ne žuri. Klub Boogalooo u Zagrebu postao je tijekom svih ovih godina moj nerazdvojni prijatelj. Uvijek odličan ambijent, vruća publika i mjesto visokog koncertnog intenziteta i uzavrele pare koja se diže iz podivljalih glava.
No ovaj me put Boogaloo demantirao. Parkiram se malo prije devet. Pri ulasku u prostor pogled je bio vrlo zanimljiv. Tek su prva dva reda bila popunjena ispod pozornice, u parter su postavili čak i barske stolove. Još je nekoliko ljudi stajalo oko miksete, posvuda praznina u klubu. Gitarist i pjevač grupe Hard Time Pišta svečano se obratio publici. Pritom je otkrio da menadžment Paula Gilberta strogo zahtijeva akustični predbend. Bilo što što ne “radi” na struju dobro dođe, pa makar bile u upotrebi samo gusle. Tako je na pozornicu, prema Pištinim riječima, stupio najbolji hrvatski akustični gitarist Branko Bogunović – Piš. Čovjek je u dobrih pola sata zagrijavao publiku, najprije s nekoliko autorskih skladbi koje su bile mješavina country folk rag time majstorija, uz masovnu upotrebu “fingerpickinga”, a potom je odsvirao smjelo prearanžirane verzije klasičnih izvođača kao što su The Police (Every Little Thing She Does) i Led Zeppelin (Stairway To Heaven, Kashmir). Iznimno dopadljivo, zabavno i nadasve iskreno iskustvo.
Kvartet Paul Gilbert (gitara, vokal), Craig Martini (bas-gitara, prateći vokal), Jeff Bowders (bubnjevi) i svestrani legionar na ovoj Gilbertovoj turneji Tony Spinner (gitara, vokal, prateći vokal) uskočio je na pozornicu malo iza pola deset navečer. Malo su promiješali redoslijed pjesama u repertoaru u odnosu na ljubljansko iskustvo. Pozornica viša, dulja i šira. Učinak rasvjete i igre reflektora bio je posve drukčiji. Paul je navukao crnu majicu, u Ljubljani je nosio bijelu. Može se reći da je bilo malo svečanije nego u Ljubljani, ali i malo manje intimno.
Zvuk vrlo solidan. Sprijeda povremeno glasno! Pa zato narod i dolazi na koncerte sprijeda. Jer vole glasno! Da ti otpuhne poklopac s glave do stropa! Ipak je grupa pristupila znatno suzdržanije nego u Ljubljani. Jednostavno se osjećalo da zagrebaška publika za Gilberta naprosto nije toliko prijemčiva kao što smo to s lakoćom doživjeli i ustanovili u Ljubljani, dva dana prije. Čak i kad se Paul s ekipom prihvatio jedine skladbe Mr. Big u repertoaru, Green Tinted Sixties Mind, dobrih 300 ljudi u klubu Boogaloo jedva da je zadrhtalo. Da ne spominjem ravnodušnost pri najavi klasika grupe Yes, The Roundabout, i tijekom njezina izvođenja. Spinner i Gilbert opet su oduševljavali spretnim harmoniziranjem težih dijelova (osobito najtežih). Gilbert je naravno odigrao ulogu Ricka Wakemana – to je zapravo najoduševljavajući element u Gilbertovoj verziji te skladbe, a Spinner tijekom pjevanja u tom komadu ne svira gitaru. Prvi ton u toj skladbi pripada Craigu Martiniju, kad udari “izvučenu” žicu pa potom odvrne potenciometar na bas-gitari. Odlična aproksimacija originala. Spinnerov (“Bobby Kimball II.”) vokal opet je na toj točki funkcionirao vrlo zahvalno.
Gilbert se nakon Olympic zaustavio i prvi, zadnji i nikad više tijekom koncerta uputio nekoliko riječi publici, rekavši da se pozornica već konkretno zagrijala i da se zato instrumenti razvlače. “Grupu to jako brine, pa je dužna ugoditi instrumente”, dodao je još Gilbert dok se bavio ključićima na vratu gitare. Takvih duhovitih komentara od Paula nažalost više nismo dočekali. Kao što je već rečeno, grupa je djelovala pomalo rezervirano. Uz tako mlaku publiku, kakvom se ovaj put pokazala zagrebaška, drukčije je očekivanje bilo naprosto utopijsko. Ako te probudi tek zimzeleni Light My Fire grupe The Doors na kraju regularnog dijela, to je prilično tužno koncertno raspoloženje. Gilbert recimo nije ubacivao vodeće fraze skladbi grupe The Beatles prije nego što se prihvatio obaju komada Racer X, a ni nestаšne kratke parodije na Johnny-ja Casha ovaj put nismo dočekali, što je Gilbert u Ljubljani učinio.
Previše bogat bis s obradama izvođača Muddy Waters, Jimi Hendrix, AC/DC opet se pokazao pomalo ometajućim, iako je grupa zahvaljujući tome ipak uspjela izvući nešto više atoma povratne energije suradnje iz publike. Ta je čak prepoznala skladbu Down To Mexico. Ali nažalost. Ovaj je put onaj element koji je jedan od glavnih prepoznatljivih zaštitnih znakova Paul Gilbert showa – govorim o osjećaju “luckastosti i pobalinstva”, dakle o standardu kakav na pozornicu donosi Paul, naprosto bio kastriran.
Kvartet je prožet rutinom profesionalnih glazbenika. Zato je sve te opaske o rezerviranosti publike odlično zamaskirao briljantnom izvedbom materijala. Paul je opet oduzimao dah svojom jedinstvenom preciznоšću, brzinom i apsolutnom kontrolom te ovladavanjem svakom, ma koliko škakljivom situacijom, koju visokoobrazovani gitaristi inače teško svladavaju. Čovjek nosi onaj djelić spontanosti. Iznenadne erupcije neobuzdane eksplozivnosti kroz divlje šetnje njegovih vražjih prstiju spretno su uravnotežene slušljivim pasažama masivnog zvučnog zida. Tako nekako dinamično pulsira i raspoloženje, odnosno atmosfera tijekom koncerta.
Gilbert dokazuje da je doista savršen glazbenik. Skladbe s posljednja dva albuma činile su glavninu njegova autorskog materijala koji je bio predstavljen na pozornici. Studijska izvedba je svakako zabavna, ali tek je koncert ona prava glazbena poslastica jedinstvene recepture “a la Paul Gilbert” koju moraš nužno doživjeti. Oduševljenje dakle ostaje! I nakon posjeta Zagrebu! Gilbert je pak po viđenom na pozornici i po trenutačnoj kreativnosti te nadahnutosti bez sumnje u životnoj formi. A uskoro stiže i turneja s Mr. Big! Zato ostanimo i dalje čvrsto napeti i na straži. Budni i prije svega odzivni.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Silence Following By A Deafening Roar 2. Fuzz Universe 3. Olympic 4. Rock Me Baby 5. The Last Rock And Roll Superstar 6. Scarified 7. Norwegian Cowbell 8. Green Tinted Sixties Mind 9. Will My Screen Door Stop Neptune 10. Technical Difficulties 11. Paul Vs. Godzilla 12. The Roundabout 13. Batter Up 14. Light My Fire —bis— 15. Propeller 16. I Want To Be Loved 17. Little Wing 18. Down To Mexico 19. I’m Not Addicted 20. Go Down
Galerija slika
