Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Nektar
Izdavačka kuća: Bellaphon
Izdanje: year
Ocjena: 4.5/5
Nektar, britanski space rock vizionari, koji su zbog većih poreznih olakšica većinu svog snimateljskog vremena proveli u Njemačkoj, nakon znanstvenofantastičnog konceptualnog prvijenca “Journey To The Centre Of The Eye”, na kojem su mješavinom psihodeličnih zvukova, klavijaturnih valova, pjevnih vokalnih harmonija i udarnih gitarskih dionica predstavili novu evolucijsku razinu space rocka, svojim su sljedećim albumom “A Tab In The Ocean” napravili velik zreliji korak naprijed. Nakon prilično mračnog psihodeličnog i opskurnog zvuka koji je prevladavao na prvijencu, ovaj su put dali više prostora i melodiji, u kojoj obično blistaju prvorazrednim vokalnim harmonijama te vatrenim/smirenim duelima između gitarista/pjevača Royea Albrightona i klavijaturista Alana Freemana. Produkcija je ujedno jedna od najboljih za ono vrijeme.
“A Tab In The Ocean” donio je, kao što je s godinama postalo posve ustaljena praksa za skupinu, šarenu mješavinu skladbi čija je zajednička nota, uz priličnu kompleksnost i brojne vremenske prijelaze, to da obično zvuče vrlo udarno, za ono vrijeme čak na granici onoga što danas zovemo heavy metal. Art rock komponenta i ovaj je put vrlo snažno prisutna (većina skladbi na albumu ima primjetan dug glazbi sastava poput Pink Floyd i Uriah Heep, što će s idućim albumima postajati sve manje uočljivo). Napose gitarskim je pasažama namijenjeno dosta prostora, što je dobro s obzirom na to da Albrighton ima svoj vlastiti i prepoznatljiv stil sviranja i nikad ne zapada u kakva pretjerana solistička razmetanja kakva su inače karakteristična za gitariste s korijenima u bluesu. Njegove dionice u jednom trenutku mogu zvučati izrazito sirovo, a već u sljedećem izrazito nježno i osjećajno. Majstorstvo koje ovladavaju samo najveći. Freemanove orgulje i melotron s druge su strane ključni gradivni elementi onog svemirskog zvuka koji Nektar sprječava da zvuče kao običan art/hard rock bend. Za razliku od većine ostalih sastava iz svijeta space rocka, Nektar su uvijek imali snažnu dozu potentnosti jer su znali dobro zagrijati kosti kad god bi im se prohtjelo. Većina skladbi na albumu prelijeva se izravno jedna u drugu, ali ovaj put bez ikakvog povezujućeg koncepta. Unatoč tome, većinu tekstova povezuje tematika osamljenosti u posve nepoznatom futurističkom svijetu.
Naslovna “A Tab in The Ocean” veličanstven je space rock ep i jedan od najboljih trenutaka na albumu. Otvara se obiljem psihodeličnih zvukova i šuštanjem valova, nakon čega upadaju moćne orgulje i udaran gitarski rif, kojem se pridružuje marširajući paklenski ritam na bubnjevima. Suzvučje orgulja i gitarskih pasaža cijelo je vrijeme na zavidnoj atmosferskoj razini i središnji je gradivni element kompozicije. Galopirajući ritam s vremenom se prevali u melankoličan dio, kad nastupa Albrightonov psihodelično začinjen vokal (u jednom trenutku riječ je o priličnoj sličnosti s legendarnim Sydom Barrettom) uz obilnu upotrebu gitarskih slideova. Nektar znaju izuzetno vješto tkati pojedine prijelaze i promjene raspoloženja, od emotivnih trenutaka u kojima prevladavaju nježna gitara i melodičan vokal (s bogatim popratnim vokalima) do trenutaka pravog paklenog marša s prilično naoštrenim gitarskim linijama koje i danas zvuče udarno. Emotivan vokal i slasne gitarske pasaže stvaraju izuzetno veličanstveno ozračje i pravu ravnotežu između psihodelije i hard rocka. Bubnjar Ron Howden cijelo je vrijeme izuzetno raznolik u upotrebi činela i drugih udaraljki. Kraće instrumentalne dionice u završnom dijelu skladbe nadopunjene su izvrsnim vokalnim harmonijama. Naprosto je nevjerojatno koliko brzo Nektar mogu mijenjati između brutalnosti prljavog rifanja i navijene ritam linije te nježne melankolije koju stvara suzvučje između finih zavjesa melotrona i melodične gitare. Freeman za finale ponudi još dobru solažu na orguljama te preko nje i ostale instrumentaliste povuče na uvodni motiv skladbe, koja se završava baš onako kako je i počela – šuštanjem valova.
“Desolation Valley” je prava Nektar klasika s monumentalnim Albrightonovim rifom koji izaziva trnce po cijelim leđima i zasigurno je uveo nove pojmove u prve korake onoga što danas zovemo heavy metal. Taj unikatni rifing, podložen valovima melotrona, kroz skladbu se više puta ponavlja i brine se za njezinu ezoteričnost i dramatičnost. Nektar se već u sljedećem trenutku upuštaju u za njih prilično neuobičajene bluesovske vode, u kojima nastupa lagan vokal, barski ritam i posve bluesovska upotreba gitare. Ne prepuštaju se previše emocijama i s vremenom opet nastupa onaj moćni ezoterični motiv, koji se još nekoliko puta ponovi. Takvo izmjenjivanje svemirske ezoterike pomiješane s hard rock rifingom, uz usputna stajanja u “barovima”, jedna je od glavnih privlačnosti ranih, klasičnih Nektar. Ni kraći završni funky jamming, u kojem do izražaja priličnije dolazi i odlični basist Derek Moore, ne može zasjeniti kultni Albrightonov rif i odjekujuće orgulje središnjeg motiva, koji naprosto ne izlazi iz glave.
Odjednom nastupa instrumental “Waves”, psihodelično obojen instrumentalni trenutak kojeg odlikuju spokojne, psihodelično zasanjane melodije na gitari i klavijaturama. “Waves” nakon nekog vremena prelazi izravno u odlični “Crying In The Dark”, u kojem Albrighton u uvodu kraljuje izvrsnom upotrebom wah-wah gitare, na kojoj bi mu zavidio čak i Mick Box (Uriah Heep). Slijedi nagao i izuzetno duhovit prijelaz u hard rock dio, u kojem prevladava masivan bubnjarski ritam i za ono vrijeme izuzetno udarno rifanje. Dramatičan vokal vrlo je dobro provučen između pojedinih, živopisnih prijelaza. Instrumentalni motivi mijenjaju se svjetlosnom brzinom i teško bi bilo izdvojiti najbolje. U jednom trenutku nastupa funky ritam uz izvrsnu upotrebu bas gitare, nakon čega slijedi odlična solaža na orguljama.
“Crying In The Dark” prelazi u fenomenalni “King Of Twilight”, koji je vjerojatno njihova najpoznatija skladba, ponajviše zahvaljujući prilično poznatoj (i vrlo solidnoj) obradi Iron Maiden. Taj potez iznimno popularnih metalskih kapitalista, čiji je šef Steve Harris oduvijek bio veliki Nektar fan, prilično je pomogao da se zanimanje za prog rock legende posljednjih godina, osobito nakon reunije, opet donekle oživi. Riječ je o skladbi mnogih dramatičnih razmjera, neočekivanih prijelaza i velike doze udarnosti. Drndajući bas Dereka Moorea, koji zajedno s bubnjevima diktira borbeni marš, jedan je od rječitih dokaza zašto Harris toliko obožava ovaj sastav. Dramatične vokalne harmonije jedne su od najboljih koje sam čuo u progresivnom rocku, dok su udarni prijelazi i ubojiti ritam za sve prste polizati. Epski refren ima sposobnost da povremeno pokrene trnce niz leđa. Sve zajedno, uključujući tekst, zvuči kao neka vrsta borbenog marša, odnosno pobune razjarenih kmetova koji su se odlučili suprotstaviti tiranskom vladaru. Klasika prog rocka i odličan završetak izvrsnog albuma.
“A Tab In The Ocean” predstavlja jedan od najboljih trenutaka u povijesti skupine (u mojim očima zasigurno spada među njihova tri najbolja albuma uz “Remember The Future” i “Recycled”) te space rocka općenito. S njim su Nektar napravili priličan korak naprijed od prilično opskurnih i mračnih psihodeličnih početaka te proširili svoj zvuk na nove, puno melodičnije teritorije. Ujedno, ni na jednom albumu, pa ni kasnije, nisu zvučali tako udarno. Oni koje zanimaju korijeni melodičnog metala bit će poštено iznenađeni količinom takvih elemenata, dok će prog rock zanesenjaci uživati u izuzetno dinamičnom albumu koji nudi puno svega. Nektar će kroz 70-e pa sve do svog raspada izdati niz albuma među kojima će biti nekoliko prvorazrednih remek-djela, ali i nekoliko manje ambicioznih uradaka. Možda je upravo ta nestalnost glazbenog usmjerenja glavni razlog zašto si na domaćem tlu nikad nisu osigurali pravo priznanje i zasluženo mjesto među najčešće spominjanim progresivnorock skupinama 70-ih.
Postava
Roye Albrighton – vokal, gitara
Derek “Mo” Moore – bas gitara, vokal
Allan Freeman – klavijature, melotron, prateći vokal
Ron Howden – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Mick Brockett – svjetlosni efekti
Produkcija
Mark Powell
Popis pjesama
1. A Tab In The Ocean (15:31)
2. Desolation Valley (5:45)
3. Waves (2:53)
4. Cryin’ In The Dark (5:27)
5. King Of Twilight (4:07)
Trajanje albuma: 33:43
