Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Hauptplatz / Feldkirchen / Austrija
Datum koncerta: 24.08.2007
Broj posjetitelja: 1100
Cijena karte: 47.00€
Svatko tko me poznaje zna da mi nastup Uriah Heep svaki put kad ih imam priliku vidjeti predstavlja neku posebnu glazbenu svetkovinu i dan nakon kojeg mi osmijeh obično dugo ne silazi s lica, a duh mi se još neko vrijeme nakon koncerta nalazi negdje “gore”. Ove godine sam ih već imao priliku pogledati na festivalu Lovely Days u St. Pöltenu, gdje su (podrazumijeva se) ostavili vrlo dobar dojam, usprkos manjim tehničkim problemčićima s ozvučenjem. Tada sam ih ujedno prvi put vidio u promijenjenoj postavi, s novim bubnjarom Russelom Gilbrookom. Uriah Heep su sve od 1987. do početka ove godine bili u čvrstoj postavi, dok se legendarni bubnjar Lee “The Bear” Kerslake zbog bolesti nije odlučio povući. Njegovo mjesto za bubnjevima i prateći vokali pripali su znatno mlađem Gilbrooku. Isprva sam bio prilično skeptičan prema toj zamjeni, ali kad sam ga prvi put gledao uživo, mogao sam se uvjeriti da je riječ o odličnom bubnjaru moćnog udarca koji ne štedi energiju. Kao prateći vokalist će mi ipak trebati još malo vremena da ga potpuno prihvatim. Istodobno mislim da je bendu, koji već odavno nije u cvatu mladosti, donio više nego potrebnu dozu mladenačke energije. Ključna četvorka je naravno i dalje na svojim mjestima i stari se poput dobrog vina; dakle gitarist Mick Box (posljednji originalni član i glavna pokretačka snaga benda), basist Trevor Bolder (jedan od najboljih basista u povijesti rocka otkako je svoj glazbeni put započeo u Bowiejevu bendu Spiders From Mars), klavijaturist Phil Lanzon (najbolja moguća zamjena za legendarnog Kena Hensleya koju su mogli naći, a usto jednako raznovrstan klavijaturist i prateći pjevač) i fenomenalni pjevač Bernie Shaw (koji je po mom mišljenju doduše tek treći najbolji pjevač u njihovoj povijesti, odmah iza Davida Byrona i Johna Lawtona, ali izvrsna mješavina između te dvojice i kriminalno previđen). Ovo je jednostavno bend koji ne može razočarati svoje ljubitelje čak ni kad imaju tehničkih problema na pozornici (kao što je bio slučaj na Lovely Days festivalu ove godine) ili im se vrijeme urotilo protiv njih (kao što se dogodilo te večeri).
Neka dakle prijeđem na bit reportaže nakon što sam, ponajprije za sve one koji niste bili upoznati, otkrio nešto pozadine o bendu. Nakon što sam već gotovo ubio svaku nadu da ću ih vidjeti još jednom u godinu dana (usput, cijena ulaznice bila je ubojita, što se osjetilo i na prilično skromnom odazivu posjetitelja okupljenih na glavnom trgu usred Feldkirchena), “vremena su se ipak razvedrila” i s Alešem sam ponovno mogao prisustvovati koncertu neuništivih Heepstera. Nakon što smo nakon mukotrpne vožnje s poštenim “prehlađenim” autom napokon stigli na “mjesto zločina”, razgledali smo panoramu koju je nudio slikoviti gradski trg, obložen ponajprije kafićima i štandovima s pićem. Budući da su prije njih bila najavljena još dva predbenda koji u meni nisu budili pretjerano oduševljenje, odlučio sam do dolaska Heepovih događanja promatrati izdaleka, iza stola. Ugodan ambijent koji je dotad prevladavao u zraku brzo je pokvario prvi od dvaju predbendova, koji je počeo svirati neki očajno raštimani blues, kao da je izvučen iz najgore noćne more. Ti lokalni, raštimani seljaci imali su mikrofon pričvršćen kar na grablje, a unatoč tome ni za njih ni za više od pola sata neopisivo dosadne glazbe koju su svirali nisam osjećao baš nikakvo sažaljenje. Njihovi nasljednici, koji su na pozornicu stupili s klišejskim power bluesom, doduše su pokazali da znaju svirati, iako sam i dalje pošteno zijevao i više puta pogledao na sat. Najviše mi se u sjećanje urezao njihov pjevač, pravi sivi morž, pored kojeg bi se i Lech Walesa činio kao neka elegantna tuljanica. Ipak moram priznati da se “tata morž” vokalno razmjerno dobro držao, a bend je svojim malobrojnim pristašama ipak dao ono što su od njega željeli. Neke se da pač stvarno vrlo lako zadovoljiti.
Našem čekanju došao je kraj nešto poslije devet sati, kad su na pozornicu napokon umarširali naši “stari znanci” (ovaj koncert bio je već moj peti susret s njima). Tada se dogodilo nešto smiješno što bi neki fanovski zanesenjak mogao brzo povezati s mistikom koja od njihova rođenja okružuje ovaj bend. Gotovo u istom dahu u kojem su legendarni “šamani” rock glazbe udarili sa “So Tired” (i ovaj put su imali potpuno isti izbor pjesama kao prošli put i mislim da bi već bilo krajnje vrijeme da ga opet malo osvježe, jer mi je pošteno nedostajao onaj poseban faktor iznenađenja koji obično očekujem na većini koncerata) iznenada je počela padati kiša. No to, usprkos sve jačem pljusku koji je s vremenom ipak malo popustio, nije zaustavilo mnoštvo da ne bi oduševljeno bodrilo legendarne glazbenike. Nakon vrlo dobro izvedenog, ali ne previše uzbudljivog uvoda nastavili su s “Cry Freedom”, jednom od mojih najdražih pjesama iz Bernieva razdoblja. Potonji se, među ostalim, našalio na račun kiše dok je većinu pjesama otpjevao tako dobro kako se već dugo ne sjećam, primjetno bolje nego zadnji put na Lovely Days. I ostali su te večeri bili razmjerno dobro raspoloženi, iako se na njima vidjelo da nisu oduševljeni vremenom. U duhu izmjenjivanja starijih i novijih stvari nastavili su s “Fallin’ In Love”, koja je prva u atmosferu donijela dašak romantike. Uvijek je užitak čuti neku poslasticu iz Lawtonova razdoblja i ovaj put smo bili svjedoci vrlo dostojne izvedbe. “Words in the Distance”, još jedna od mojih najdražih stvari iz “modernog razdoblja”, nastavila je niz odličnih izvedbi. Kiša nije uspjela uništiti dobar ambijent i interakciju između pozornice i publike. Bernie je to kao i obično brzo iskoristio da potakne publiku na veću suradnju i pjevanje pojedinih vokalnih dijelova, osobito refrena. Bez “zabušavanja” jednostavno ne ide na koncertu Uriah Heep. “Stealin'” je oduvijek omiljeni Heep hit koji svojim obješenjačkim, kaubojskim prizvukom budi i najneuživljenijeg tipa, pjesma iz Byronove ere koja kao da je stvorena za Bernievu vokalnu liniju. Od novijih stvari slijedila je još “Between Two Worlds”. Zatim je Mick zgrabio akustičnu gitaru i odsvirao prve akorde njihove legendarne klasike “The Wizard”, prave glazbene inkarnacije pozitivizma. Ja sam “zaljubljen” u tu pjesmu otkako sam je prvi put čuo i unatoč tome što je tada kiša baš najviše padala, otpjevao sam je kao i obično od početka do kraja. S pop-rockerski začinjenim “Free Me” iz Lawtonova razdoblja, koji poznaje velika većina njemačkog govornog područja jer je na tom području bio njihov najveći hit, uslijedio je još jedan od glavnih trenutaka bliske suradnje publike i benda. Nakon toga slijedilo je još nekoliko vrhunaca koncerta. “Sunrise” je zasigurno bio jedan od njih, moćna pjesma o izlasku sunca koju je Bernie i ovaj put otpjevao s nevjerojatnim žarom, dok sam ga ja promatrao otvorenih usta. Na veliko oduševljenje mnogih starijih fanova koji se sjećaju prvih koraka benda, zatim je na red došla i “Gypsy”, njihova prva klasika s prvog albuma. To je očekivano bio jedan od Mickovih najboljih trenutaka, u kojem je demonstrirao niz sočnih solaža. Te večeri imali smo priliku čuti i pošteno produženu verziju “Look At Yourself” s usputnim jamom između Micka, Trevora i Russela. Zatim je stigao vrhunac redovnog dijela s majstorskim epom “July Morning”. To je bio Lanzonov glavni trenutak večeri nakon što je ponudio briljantnu predstavu na hammond orguljama i mini moogu. Naravno, u odličnoj izvedbi nije bio sam i ostali članovi su također vrlo dobro doveli ovaj bezvremenski ep do kraja.
Time je završio redoviti dio nastupa. Heepsteri su se hitro vratili s udarnom “Bird Of Prey”, pjesmom u više hard rockersko-metalnim sferama, vrlo prikladnim izborom za oživljavanje onih “pospanaca” u publici koje je kiša uspjela malo uspavati. Koncert su kao i obično zaključili sa svoje dvije najpoznatije i najomiljenije klasike, “Easy Livin'” i “Lady In Black”, što je doista bilo sve prije nego iznenađenje. Tijekom izvedbe “Easy Livin'” nestalo je struje u glavnom kabelu pa smo iz publike uz pomoć bubnjarskog ritma morali praktički sami dovesti pjesmu do kraja, koju je na sreću poznavala velika većina prisutnih. Zanimljivo, to je bilo već drugi put ove godine da sam na koncertu doživio nešto slično (na nastupu Jethro Tull u Pordenoneu nastup se zbog otkazivanja glavnog kabela čak morao prerano završiti i to se također dogodilo pred kraj nastupa). Na sreću, bend je brzo uspio riješiti taj neugodni incident. Struja se vratila pa su mogli pošteno izvesti i posljednju pjesmu večeri, “Lady In Black”, drugi akustični trenutak večeri, u kojem je publika kao i obično otpjevala poznato “ah-ah-e” u refrenima. Oproštaj benda popraćen je dugim i oduševljenim ovacijama, a Heepsteri se, po svom običaju, ni ovaj put nisu prestajali zahvaljivati publici na dobroj suradnji. Mick ovaj put s trzalicama nije bio tako darežljiv kao inače jer ih je bacao samo na svoju stranu, no onoga tko je došao uživati prvenstveno u njihovoj glazbi to nije puno peklo. Prijateljica nije bila baš zadovoljna time, ali se i ona složila da je koncert odsviran na zavidnoj razini. U mom sjećanju njihov nastup u Münchenu prije četiri godine ipak nije nadmašen, no i ovaj je zasigurno spadao među tri najbolja koja sam gledao. Neki koji su bili u prednjim redovima žalili su se da se vokali cijelo vrijeme slabo čuju, dok je tamo gdje sam ja stajao (blizu mikserskog pulta) zvuk bio jednostavno odličan. Da je cijena ulaznice bila barem malo humanija, uvjeren sam da bi bilo puno više ljudi, a ne manje od pola trga. Bez obzira na tu činjenicu i loše vrijeme, mogu potvrditi da smo ponovno bili svjedoci vrhunskog nastupa jednih od posljednjih preživjelih čarobnjaka rock glazbe od kojih doista ne možeš očekivati ništa manje od čiste savršenosti.
Setlista
1. So Tired
2. Cry Freedom
3. Fallin’ In Love
4. Words In A Distance
5. Stealin’
6. Between Two Worlds
7. The Wizard
8. Free Me
9. Sunrise
10. Gypsy
11. Look At Yourself
12.) July Morning
—dodatak—
13.) Bird Of Prey
14.) Easy Livin’
15.) Lady In Black
Galerija slika
